Kako je nastao uragan ‘Beryl’ koji je opustošio Karibe i SAD

Vjetar je meteorološka pojava koja je zadužena za razmjenu energije nejednako zagrijanih dijelova atmosfere. On je vektorska veličina koja ima svoj intenzitet, smjer i pravac, a puše da bi se izjednačio zračni pritisak – uvijek iz prostora višeg ka prostoru nižeg zračnog pritiska. On se javlja u horizontalnom (advekcija) i vertikalnom pokretu (konvekcija) i kontrola zagrijavanja svih dijelova planete je njegova uloga bez koje život na Zemlji ne bi mogao postojati.

Poseban oblik zračnih strujanja čine cikloni. Sam naziv potiče od pojma „krug” i predstavlja kružno kretanje zraka od periferije ka centru te od površine Zemlje ka višim dijelovima atmosfere. Cikloni, zavisno od njihove jačine i brzine, imaju mogućnost da premještaju stvari ka visinama – od onih laganih koji „vrte” kese, lišće i prašinu do jakih ciklona koji nose kuće i čupaju drveće iz korijena.

Najjači i najpoznatiji su tropski cikloni ili uragani koji često devastiraju prostore nad kojima prolaze i ostavljaju pravu pustoš iza sebe. Proteklih dana jedan takav uragan, naziva Beryl, je pogodio dijelove Kariba, poluotok Yucatan i južne obale SAD-a. Sama pojava ovakvih vjetrova nije iznenađenje, ali je zanimljivo da je ovo prvi uragan koji je jačine 5, a da se javio u ranijem periodu od očekivanog. Tropski cikloni jačine 5 se očekuju tek krajem osmog i početkom devetog mjeseca, a Beryl ovakve jačine se pojavio dva mjeseca ranije. Svakako da ova pojava izaziva zabrinutost za ostatak sezone, a povišene temperature vode u moru daju predispoziciju za veoma jake tropske ciklone u ostatku ljeta.

Pojava vrtloga

Tropski cikloni se javljaju između 30 paralele južne i sjeverne polulopte, osim u zoni ekvatora gdje je pojas bez vjetra (calma). Oni nastaju nekih 400 kilometara od obale i to na minimalnoj temperaturi mora od 26,5 stupnjeva. Najviše se ovakvi vjetrovi javljaju u zapadnom Pacifiku, sjevernom dijelu Indika te u prostorima zapadnog Atlantika – Karipskog mora i Meksičkog zaljeva. Ono što je zanimljivost ciklona, bez obzira na njihovu lokaciju, je pojava vrtložnog sustava u kojem je izrazito nizak pritisak u centralnom dijelu vrtloga gdje iznosi oko 950 hPa.

Jačina tropskih ciklona se određuje prema Saffir-Simpsonovoj ljestvici od kategorije 1 do kategorije 5. Sezona formiranja i kretanja ciklona traje od maja do novembra. Na samom početku sezone nastaju vjetrovi brzine minimalno 120 km/h te jačaju kako sezona napreduje zbog većeg zagrijavanja mora. More, iako se sporije zagrijava, duže zadržava energiju te se posljedice istog osjećaju tek u kasnom periodu ljeta. Kategorije ciklona jačine 5, čija brzina je veća od 240 km/h, se upravo tada očekuju. Problem sa ciklonom Beryl je njegova preuranjena pojava koja je svima ponudila dva problema – neočekivano djelovanje i strah od nastavka sezone.

Promjeri ciklona iznose 80 do 600 kilometara, a idu u visinu od osam do 15 kilometara – odnosno na sam vrh troposfere. S obzirom da nastaju iznad vodenih površina svi cikloni ovog tipa, pa tako i Beryl, donose obilne količine vlage od isparene vodene pare. Na visinama dolazi do kondenzacije te izlučivanja ogromne količine padavina. Iako je Beryl napravio devastaciju i pustošenje na zapadnom dijelu Atlantika, sam uzrok nastanka ovog vjetra je na drugoj strani oceana, odnosno na obalama Afrike.

Krenuo iz Afrike

Toplotni val koji se razvio 25. juna na zapadu Afrike je uvjetovao formiranje ciklonskog strujanja zraka tri dana kasnije. Krajem juna počelo je kretanje zračne mase ka zapadu u tropskoj zoni Atlantika između 10. i 20. paralele sjeverne geografske širine. Već 1. jula je uragan došao do obala otoka Grenada, a zanimljivo je da je već tada bio jačine 4. Pregrijana voda oceana je uvjetovala da se Beryl brzo razvije u razorni ciklon. Prema podacima, uragan je već sljedećeg jutra, kada je ušao u zonu Karipskog mora, dosegao jačinu 5. Zbog svoje izolacije i golfske struje u njemu, Karipsko more ima još topliju vodu od Atlantika te dolazi do jačanja intenziteta tropskih ciklona. Najmanji izmjereni pritisak ciklona je bio 934 hpa, a najveća brzina 270 km/h.

Do 5. jula uragan je oslabio i prešao preko Kajmanskih otoka i južnog dijela Jamajke. Kada je prelazio preko Yucatana na istoku Meksika, gdje je napravio ogromnu štetu prometu i turističkoj privredi, uragan je oslabio i djelomično prešao u tropsku oluju – brzina kretanja mu je bila ispod 120 km/h. Pad jačine je bio kratkotrajan jer je već sa dodirom toplog mora u Meksičkom zaljevu 7. jula ponovo nastao uragan. Sljedeći dan je konačno uragan stigao na kopno SAD-a, a prvo mjesto koje se našlo na udaru istog je Matagorda u Teksasu. Osnovna odlika ciklona sjeverne polulopte je da se kreću ka sjeveru, a južne da se kreću ka jugu.

Dodir sa kopnom je oslabio vjetar čiji je osnovni smjer bio ka sjeveroistoku. Beryl je 9. jula ušao u suptropsku zonu te utjecao na vrijeme Arkansasa i američkog Srednjeg zapada. U proteklim danima su prijavljene pojave brojnih tornada u saveznim državama Teksas, Louisiana, Indiana, Arkansas i Kentucky. Primarna procjena štete koju je prouzročio vjetar je više od šest milijardi dolara, a do sada je prijavljeno 28 smrtnih slučajeva koji su direktna posljedica tropskog ciklona.

‘Oko’ kao potencijal uragana

Zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije, ciklonsko strujanje se pratilo od samog nastanka do kraja djelovanja. Prvi toplotni val 25. juna, koji je prouzročio pljuskove kod najzapadnije tačke Afrike (Cabo Verde), veoma brzo je prerastao u uragan. Već 27. juna su zabilježene previsoke temperature površine mora od čak 28 stupnjeva, a to je bilo dovoljno da se procijeni kako je takvo termičko stanje idealno za „jaku tropsku ciklogenezu”. U 21:00 sat 28. juna, gotovo 2.000 kilometara istočno od otoka Barbadosa, uočena je prva depresija zraka kao posljedica pada pritiska.

Depresije zračnog pritiska primarno izazivaju tropske oluje te grmljavinske pojave u atmosferi. Ono što je iznenađujuće, a realno i veoma problematično, je kratak period razvoja ovog strujanja. Samo šest sati je bilo potrebno da se razvije oluja, a nakon toga u rano jutro 29. juna je od centralnog dijela oluje nastalo „oko” kao potencijal uragana. Već tada se moglo očekivati da će dodir sa toplijim morima na zapadu Atlantika, a to su Karipsko more i Meksički zaljev, izazvati uragane najvećeg intenziteta.

Morske površine su „kontrola energije” jer more ima sposobnost sporijeg zagrijavanja i sporijeg hlađenja. Upravo je ova činjenica osnovni uzrok promjene smjera vjetra u toku godine, a najpoznatiji su monsuni čija je to osnovna odlika.

Ciklonski uragani nisu nova pojava na planeti Zemlji te su ih moreplovci iz Europe zabilježili još od Kolumbovog doba. Ono što jeste iznenađenje i predznak problema je prerano zagrijavanje mora do maksimalnih temperatura. Svake godine se javljaju cikloni od kojih je posljednjih godina najpoznatiji Katrina koja je devastirala New Orleans.

Pored devastacije i svih problema, uloga vjetrova je pozitivna u razmjeni energije, ali ovakve preuranjene pojave su prave „atmosferske bombe”. Primarno mišljenje je da su tropski cikloni i njihov intenzitet uzrok, ali oni su posljedica drugih pojava u prirodi. Oni nastaju zbog pretjeranog zagrijavanja mora, a promjena perioda njihovog maksimalnog djelovanja će izazivati probleme od agrara do prometa, od trgovine do turizma. Jedno je sigurno – sve u prirodi je povezano uzročno-posljedičnim vezama.