Može li proširenje potaknuti potrebne reforme Evropske unije?

Politički analitičari u EU mišljenja su da Unija, kako bi se pripremila za širu zajednicu, treba provesti institucionalnu reformu.

Neki smatraju kako su proširenje i integracija uvijek išli ruku pod ruku i ne bi ih se trebalo smatrati međusobno isključivima.

Na redovnom panelu o najvažnijim evropskim političkim pitanjima koji organizira Judy Dempsey iz Carnegie Europea većina učesnika složila se da su reforme nužne, ali da se ne smije previše čekati s prijemom novih članica, jer u tim zemljama može doći do gubitka interesovanja za ulaskom u EU.

Rosa Balfour, direktorica Carnegie Europea, smatra kako je proširenje EU-a ambiciozan projekt redizajna sigurnosne arhitekture Evrope sa snažnim demokratskim uporištem u načelima i pravilima EU-a, a ruska agresija na Ukrajinu pojačava ovu logiku koja datira s kraja Hladnog rata – ovaj put isključujući Rusiju.

“U svjetlu ove velike strategije, nije inspirativno da rasprava u EU stavlja u prvi plan uski institucionalistički fokus na reformu. To se u zemljama kandidatima može vidjeti kao izgovor za odgodu proširenja, kao što je pokazalo proteklo desetljeće mlakog angažmana s Balkanom”, kaže Balfour.

Prema njenom mišljenju oporavak vjerodostojne strategije proširenja trenutno je važniji od sitnica institucionalne reforme.

“Naravno, EU će morati reformirati svoje funkcioniranje i politike. Kada i kako će se to dogoditi također će ovisiti o tempu pristupanja i o tome koje zemlje zapravo žele pristupiti. Iako EU zahtijeva političku reformu u zemljama kandidatkinjama, možda će htjeti razmisliti o jačanju demokratskih vrijednosti koje povezuju članice kako bi osigurala svoju buduću otpornost i spriječila demokratsko propadanje”, istakla je Balfour.

Jedini scenarij obično muljanje

Viši saradnik u Carnegie Europe Dimitar Bechev kazao je da, ako pitate teškaše bloka, onda bi odgovor bio “trebalo bi”. On napominje kako su prošle godine Francuska i Njemačka izradile dokument koji je sadržavao spisak recepata kako učiniti uspješnim ono što je nekada nazivano “najučinkovitijom vanjskom politikom EU-a”.

“Čini se da je sveti gral među onima koji su za reformu ograničavanje jednoglasnosti i odabir glasanja prostom većinom u Vijeću EU-a. Jednom kada donošenje odluka u Briselu postane imuno na nacionalna veta – zamislite, na primjer, Mađarsku koja okreće ruke Ukrajini – Unija bi mogla djelovati na koherentniji i vjerodostojniji način u nagrađivanju zvijezda i sankcioniranju onih koji zaostaju među državama kandidatima”, kaže Bechev.

Dodaje kako je loša vijest da takav interni remont nije vrlo vjerovatan, jer će države članice ljubomorno čuvati jednoglasnost.

“Niko ne bi bio spreman odreći se svog povjerenika ili se suprotstaviti narogušenim poljoprivrednicima u ime općeg dobra. Prošle su godine neke od istočnih zemalja EU koje su najviše zagovarale proširenje ograničile uvoz ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda. Sektorski i pojedinačni interesi država članica nastavit će oblikovati širenje Unije. Zato je jedini scenarij obično muljanje.

S obzirom na tu političku realnost, EU će se morati prilagoditi i razraditi fleksibilan aranžman, što je tema u francusko-njemačkom dokumentu, kako bi se ekonomske koristi i pristup institucijama proširio na nečlanice i kandidate koji su voljni ići više od toga kako bi ispunili zahtjeve Brisela”, zaključuje Bechev.

Proširenje je politička odluka

Krzysztof Bledowski, gostujući profesor na Univerzitetu za informacijske tehnologije i menadžmenta u Rzeszowu, kaže kako proširenje vjerovatno neće potaknuti reforme.

“Predloženi prijem Ukrajine i Moldavije u EU postao je politička odluka. Rusija sada obje zemlje tretira kao prioritete za teritorijalno osvajanje ili pokoravanje. U interesu je Evrope pomoći tim zemljama da ostanu nezavisne. Posljedično, ovaj krug proširenja karakterizira vrsta geostrateške hitnosti koja je podržala i poslijeratno pomirenje između Francuske i Njemačke i naknadno olakšala stvaranje EU”.

Dodaje kako Ukrajina ima duboke historijske veze s Poljskom, dok se prošlost Moldavije isprepliće s prošlošću Rumunije i Poljske – i to seže stoljećima u prošlost. Izvan historije, ekonomski odnosi čvrsto vežu dvije zemlje kandidatkinje za EU. I konačno, građani obje zemalje odbijaju bliske veze s Rusijom i favoriziraju EU kao svog preferiranog strateškog saveznika.

“Ukrajina i Moldavija neće uskoro ispuniti cjelokupnu pravnu stečevinu Evropske unije. Budući da je vrijeme ključno, EU treba stvoriti neki oblik uvjetnog pristupanja do završetka procesa. Trenutne procedure glasanja predstavljat će još jednu prepreku, ali temeljita reforma EU kako bi se omogućio brzi prijam jednako je nerealna. Ako Evropa ozbiljno shvati svoja strateška razmatranja, pronaći će načina da ubrza pristup. Kao što izreka kaže, ‘Evropa će se kovati u krizama i bit će zbroj rješenja usvojenih za te krize’”, zaključuje.

Proširenje je hitna geopolitička nužnost

Ian Bond, zamjenik direktora Centra za evropsku reformu kaže kako bi proširenje moglo potaknuti reformu EU, ali neće biti dovoljne samo za manje promjene.

“Suštinska prepreka reformi je to što neke od promjena koje se često spominju u kontekstu proširenja, posebno glasanje prostom većinom na područja uključujući vanjsku politiku i oporezivanje, ne zahtijevaju konsenzus. Neke države članice, iako entuzijasti proširenja, ne žele izgubiti pravo veta iz straha da će biti nadglasane u pitanju od vitalnog interesa”.

On dodaje kako je proceduralna prepreka to što bi neke države članice morale održati referendume o svim potrebnim izmjenama ugovora, a to niti jedan čelnik EU-a ne želi. Podsjeća kako je Danska tijesnom većinom odbacila Ugovor iz Maastrichta 1992. godine, tri od četiri kasnija ugovora odbacila je najmanje jedna država članica, a francuski i nizozemski glasači potpuno su odbacili Ustavni ugovor 2005.

“Prije ‘velikog praska’ proširenja 2004. godine, neke su države članice ustrajale na tome da je reforma neophodna ako nove članice ne žele preplaviti EU. U stvarnosti, EU je lako izašla na kraj s deset zemalja, uz manje izmjene politika i procedura. Sljedeća grupa kandidata, a posebno Ukrajina, mogla bi više osporiti apsorpcijsku sposobnost EU. Ipak, EU bi trebala biti hrabra, proširenje je hitna geopolitička nužnost, dok se reforme mogu odvijati ležernijim tempom”, zaključuje Bond.

Evropa treba stratešku viziju

Agnieszka Legucka, viša naučna saradnica na Poljskom institutu za međunarodne odnose kaže kako moramo prestati gledati budućnost EU kao izbor između proširenja i produbljivanja integracije.

“Ovo je lažna dilema jer je proširenje strateški vitalno i može potaknuti institucionalnu reformu u pravom smjeru. Evropa treba stratešku viziju, a proširenje je sveobuhvatni koncept koji će ojačati globalnu poziciju EU protiv autoritarnih režima u Rusiji i Kini. Proširenje će poboljšati sigurnost njezinih građana, jer se broj tampon zona u Evropi smanjuje”.

Legucka ističe kako će početak pregovora o pristupanju Ukrajine i Moldavije pomoći drugima da se pridruže, posebno zapadnom Balkanu i Gruziji, dok će proširenje ojačati međunarodni položaj EU-a i konkurentnost jedinstvenog tržišta.

“Međutim, moramo pronaći ravnotežu između prijedloga Evropske komisije za širu upotrebu glasanja kvalificiranom većinom i Evrope s više brzina. Iz perspektive Poljske, postupna integracija zemalja kandidatkinja u zajedničko tržište EU-a je korisna, ali ne bi trebala biti zamjena za punu integraciju. Poljska insistira na poštenom tržišnom natjecanju i zaštiti proizvođača iz EU od poremećaja tržišta. Iako prijedlozi Evropske komisije služe kao kritična referentna tačka za buduće rasprave o proširenju i reformi EU-a, malo je vjerovatno da će se uskoro provesti”, zaključuje.

Pronaći kompromis

Viktor Szep, docent na Univerzitetu u Groningenu, kaže kako će buduće proširenje EU vrlo vjerojatno potaknuti daljnje rasprave o institucionalnim i proceduralnim reformama.

“Konkretno, zahtjev za jednoglasnošću unutar zajedničke vanjske i sigurnosne politike već izaziva glavobolje u Briselu. Ako Unija primi nove članice sa zapadnog Balkana i istočne Evrope, sigurno će joj trebati nešto više fleksibilnosti u pogledu procedura u donošenju odluka. Dok neke od tih država kandidata pokazuju gotovo punu usklađenost s odlukama EU-a o vanjskoj i sigurnosnoj politici, druge zaostaju i postoji bojazan da se taj jaz ne može u potpunosti premostiti”, kaže Szep.

Dodaje kako je dobra vijest da ugovori EU već uključuju odredbe koje dopuštaju prijelaz s jednoglasnog na glasanje kvalificiranom većinom u vanjskoj politici EU.

“Neke države članice do sada nisu bile voljne aktivirati te neiskorištene odredbe ugovora. Moraju se podsjetiti da isti ugovori EU također uključuju kočnicu za slučaj nužde, prema kojoj čak i ako bi se glasanje prostom većinom koristilo u određenim slučajevima, bilo koja država članica može zatražiti povratak na jednoglasnost. Tako bi se mogao pronaći kompromis između onih država članica koje se žele odmaknuti od jednoumlja i onih koje se boje tih promjena”, zaključuje Szep.