Reporterka Youmna El-Sayed: Novinarski prsluk u Gazi je direktna meta izraelske vojske

Reporterka i heroina Youmna El-Sayed izvještavala je za Al Jazeeru iz ratom zahvaćene Gaze koju su međunarodne novinske organizacije od 7. oktobra prozvale najsmrtonosnijim mjestom za novinare ikada.

• Sigurna sam da su Vam često postavljali ovo pitanje. Kako je bilo biti novinar u Gazi i izvještavati iz ratne zone koja je ujedno i Vaš dom?

– Prilično je teško biti novinar na teritoriji poput Pojasa Gaze. Ono što je zajedničko svim tim ratovima jeste da su palestinski novinari koji izvještavaju o ratu iz Pojasa Gaze, uvijek bili direktna meta izraelske vojske. Izraelska vojska uvijek je bila ustrajna u tome da nam oteža obavljanje posla tako što je direktno gađala naše kancelarije, primoravajući nas da radimo u izuzetno teškim uvjetima i s veoma malo opreme. To nije nešto s čim se suočavaju drugi novinari koji s različitih područja izvještavaju o ratovima, sukobima ili prirodnim katastrofama.

Ali ovaj put, u ovom ratu, događaji su se odvijali veoma brzo i na veoma zastrašujući način. Na meti se nismo našli samo mi kao novinari, nego i naše porodice kojima je prijećeno i koje su bile žrtve napada. To je ostavilo teške emocionalne i fizičke posljedice na nas kao palestinske novinare. Naši novinarski prsluci i kacige nisu nam pružali osjećaj sigurnosti. Nismo se osjećali zaštićeno noseći novinarska obilježja. Nismo bili zaštićeni prema međunarodnom pravu, kao drugi novinari u svijetu. Biti označen kao novinar u Pojasu Gaze znači da će vas izraelska vojska namjerno uzeti za direktnu metu.

• Jeste li se u tom trenutku, uvidjevši da će ovaj rat biti drugačiji od svih prethodnih kojima ste svjedočili u Pojasu Gaze, odlučili na evakuaciju i koliko vam je bilo teško napustiti Gazu u takvim uvjetima i situaciji?

– Nisam se evakuisala na samom početku rata, nego nakon tri mjeseca. Međutim, u ta tri mjeseca pet puta sam bila evakuisana, odnosno prisilno raseljena sa svojom porodicom, iz grada Gaze, gdje inače stanujem, na jug Pojasa u Khan Younis, pa nazad u grad Gazu, a zatim u Sabru, drugu četvrt u tom gradu. Nakon toga sam se vratila u Khan Younis odakle sam otišla u Rafah.

Žrtva svih tih prisilnih preseljenja nisam bila samo ja, novinarka Youmna, nego moja cijela porodica, suprug i djeca. Bili smo prisiljeni seliti se s jednog mjesta na drugo u ogromnom strahu, bez osnovnih životnih potrepština. Živjeli smo u okolnostima i uvjetima nedostojnim čovjeka uz nedovoljno hrane, bez vode za piće i kupanje, bez struje, interneta ili bilo kojeg oblika energije koji bi nam olakšao život, i uz stalne prekide komunikacijskih linija. Sve te okolnosti pogoršavale su se iz dana u dan. Uz sve to, morali smo raditi.

Razlog zbog kojeg sam na kraju odlučila napustiti Pojas Gaze bio je taj što se moja porodica konstantno nalazila u opasnosti. Prijetili su mi i govorili da moram napustiti dom sa svojom porodicom. U tom trenutku nismo mogli napustiti dom zbog neprestanog granatiranja. Rekli smo izraelskom oficiru s kojim smo razgovarali da ne možemo izaći jer bismo doveli djecu u životnu opasnost.

Izraelska vojska je četiri dana kasnije ušla u grad Gazu i opkolila našu četvrt. Popeli su se na toranj Mushtaha koji je udaljen od moje zgrade samo 20 metara i počeli nas gađati iz vatrenog oružja. Otvorili su snajpersku paljbu i pucali u prozore naše zgrade dok smo bili kod kuće. Gađali su kapiju zgrade bez ikakvog upozorenja. Gađali su je tenkovskim granatama, a onda su nas počeli prozivati na mikrofon. Dali su nam pet minuta da napustimo dom. Napustili smo zgradu s drugim porodicama koje su tamo živjele a zatim su počeli pucati na naš automobile. Onda smo otišli u drugu četvrt u gradu Gaza. Nakon nekoliko dana dobili smo slike naše zgrade koja je bila potpuno sravnjena. Možete zamisliti kroz kakve su strahote i užas morala proći moja djeca dok nismo uspjeli otići s tog mjesta. Doslovno smo bježali da spasimo živu glavu. I nije stalo na tome. Isto se dogodilo u Khan Younisu. Odakle smo morali otići u Rafah. To nije prestajalo.

• Osvrnimo se na pasivnost Vaših međunarodnih kolega. Prošlo je gotovo devet mjeseci otkad međunarodni novinari nisu ušli u Gazu jer im izraelske snage ne odobravaju ulazak. U februaru ove godine 40 novinara uputilo je otvoreno pismo Izraelu u kojem zahtijevaju slobodan pristup Gazi kako bi mogli izvještavati iz nje. Njihov zahtjev je ponovo odbijen i tišina je jednostavno nastavljena.

– Od samog početka, od izlaska iz Gaze, govorim da su, nažalost, međunarodni novinari odustali od svog prava da uđu u Pojas Gaze. To je bitka koju su trebali voditi. Trebali su poduzeti veoma jasne i snažne korake, kao što bi to učinili da je bilo koja druga vlada, a ne izraelska, donijela takvu odluku i spriječila međunarodne novinare da uđu u Pojas Gaze. Međunarodni novinari bili su glasni kada je riječ o gušenju slobode govora u drugim zemljama, ali nisu govorili o gušenju slobode koje dolazi od vlade Izraela. To što ćete svakih nekoliko mjeseci potpisati i poslati pismo neće vam dati pravo da kao novinar uđete u Gazu i izvještavate o ratu, što biste trebali raditi jer je to vaša novinarska dužnost. Nisam vidjela da su novinarske organizacije izdale zajedničko saopćenje kojim osuđuju zabranu pristupa Gazi.

Nisu govorili o tome u svojim svakodnevnim emisijama i javljanjima. Nisu poduzeli nikakve konkretne mjere kako bi natjerali vlade da razgovaraju s vladom Izraela i izvrše pritisak na nju da dozvoli ulazak međunarodnim novinarima. To je natjeralo nas kao palestinske novinare da izdržimo svu patnju, bol i tragedije kroz koje prolazimo proteklih sedam, a sada već i osmi mjesec. I dalje radimo pod istim okolnostima. Cijeli svijet ovisi o nama.

• Zašto je tako? Zašto postoji taj, nazovimo ga, izraelski izuzetak?

– To je školska definicija dvostrukih standarda koje praktikuju međunarodne ili novinarske organizacije u zapadnom svijetu. Novinari ne mogu imati dvostruke standarde. Moraju biti nepristrani. Umjesto da se izbore za to pravo, počeli su govoriti o nedostatku informacija koje dolaze iz Gaze, o tome kako zapadni novinari ne ulaze u Gazu i nemaju dovoljno informacija da bi izvještavali o tome šta se događa. Ili govore da su palestinski novinari povezani s Hamasom i pristrani prema palestinskom narativu.

• Ali s druge strane, zapadni mediji prihvatili su samo izraelski narativ, ne dovodeći ga u pitanje.

– Upravo tako. Sve su to jadni izgovori. U stvarnosti to nije činjenično stanje. Palestinski novinari nisu povezani s Hamasom. Postoje neovisni palestinski novinari, baš kao što postoje i oni koji mogu biti dovedeni u vezu s Hamasom i baš kao što postoje zapadni novinari koji su u potpunosti povezani s Izraelom. Ako se fokusirate samo na ono što najbolje ide u prilog vašem stavu ili ideji kojom opravdavate to što ne činite pravu stvar, a trebali biste kao međunarodni novinar, onda je to gomila jadnih izgovora.

Mi kao Palestinci koji živimo u Pojasu Gaze pouzdano znamo da je za izraelsku vojsku svaki Palestinac u Pojasu Gaze legitimna meta, bilo da je riječ o civilima, novinarima, ljekarima, bolničarima, civilnoj zaštiti. Svi su legitimna meta.

Da su zapadni i međunarodni novinari ušli u Gazu izvještavati od prvog dana, shvatili bi i vlastitim očima vidjeli šta je to o čemu mjesecima izvještavamo. Vidjeli bi da izraelski narativ nije jedini pravi u ovoj situaciji. Vidjeli bi i naš narativ, kao neovisnih palestinskih novinara koji su jednako vjerodostojni kao bilo koji međunarodni ili zapadni novinar.

• Izraelske snage su otpočetka rata kontrolisale zapadni medijski narativ. Mislite li da Izrael sada gubi kontrolu nad njim?

– Mislim da je Izrael veoma dugo insistirao na narativu koji je potpuno neistinit i nerealan. Nažalost, u tome je imao podršku drugih međunarodnih novinara i organizacija koje sada, nakon svih tih mjeseci, plaćaju cijenu svoje dugogodišnje podrške izraelskom narativu. To im se obija o glavu.

Izrael je veoma dugo koristio izraz antisemitizam kao oružje. Koristio ga je na pogrešan način i sistemski je označavao antisemitima svaku osobu koja se pokušala suprotstaviti, osuditi ili progovoriti protiv nezakonitih radnji Izraela usmjerenih protiv Palestinaca. To je potpuno iracionalno i nema veze s antisemitizmom. A podrška koju su međunarodna zajednica, a posebno zapadni svijet, pružali Izraelu, dolazi im na naplatu, jer sada i sami trpe iste posljedice upotrebe tog termina.

Vidimo da u protestima koji se sada održavaju u zapadnim zemljama, na kampusima univerziteta, učestvuju ljudi iz zapadnih zajednica. Zapadne zemlje sada su prisiljene nazvati svoj narod antisemitima, iako znaju da oni ne izlaze na proteste zato što su antisemitski nastrojeni. Ali, Izrael je veoma dugo nametao takvu stvarnost zapadnim zajednicama, nazivajući antisemitom svakoga ko progovori protiv nezakonitog djelovanja Izraela.

• Ipak, jedno područje, jedna ‘ratna zona’ koju nisu mogli kontrolisati bile su društvene mreže.

– Društvene mreže veoma su važno oružje jer nismo imali drugu podršku. Nismo imali dovoljnu podršku, odnosno nismo dobili neophodnu podršku zapadnih novinara u izvještavanju o ovom ratu u Pojasu Gaze. Ljudi kao što su Motaz Azaiza, Bisan Owda, Belal Khaled, i drugi palestinski novinari ili kreatori sadržaja koji rade preko društvenih mreža prenosili su poruke drugim ljudima u svijetu, civilima, građanima svijeta. Mladi ili nove generacije koje zapravo i ne gledaju mnogo TV, nego radije dolaze do vijesti preko društvenih platformi, dijelili su te slike i snimke. Iste slike i snimci došli su do zapadnih i međunarodnih medija, ali oni ih nisu objavili.

Svaki civil u Palestini, u Gazi, koji ima mobilni telefon i govori barem malo engleskog, sada je u poziciji u kojoj ima etičku i moralnu dužnost pokazati svijetu šta se događa u njegovoj zemlji. Niko drugi nije spreman doći i boriti se za pravo da pokaže svijetu šta se događa u vašoj zemlji.

• Kada vidite masovne proteste studenata, ali i građana širom svijeta, u Londonu, Madridu, Barceloni, Milanu, mislite li da će oni donijeti političku promjenu – da će ljudi, a ne vlade donijeti promjenu?

– Uvijek sam vjerovala da narod ima najveću moć jer je najbrojniji. Istina, vlade su na vlasti, ali one su manjina, a većina uvijek nadjača manjinu.

Bilo je neophodno da ljudi vide i osjete šta se događa u Pojasu Gaze. Trebalo je proći sedam mjeseci da ljudi pogledaju Gazu, shvate da je tamo u toku genocid i počnu djelovati. Prošlo je sedam mjeseci, ubijene su hiljade Palestinaca, a uništeno je 90 posto Pojasa Gaze ili više. Pretrpjeli smo veliku patnju. Ali, barem nije sve bilo uzalud. Vidimo veoma pozitivne stavove međunarodne zajednice. Vidimo podršku i solidarnost ljudi u svijetu. To je ono što će donijeti istinsku promjenu.

• Tužilac MKSJ-a podnio je zahtjev za nalog za hapšenje izraelskih i Hamasovih vođa. Biste li nazvali ovaj zahtjev i ranije spomenute masovne proteste za oslobođenje Palestine, krajem nekažnjivosti Izraela?

– Ako bi zahtjev bio proveden, to bi bio kraj nekažnjivosti Izraela. Ali kada vidite da je prva reakcija američke administracije na taj zahtjev za nalog za hapšenje, bila izjava u kojoj navode da je sud zauzeo veoma sramotno ili smiješno stajalište, onda shvatite da je SAD daleko od toga da postupi ispravno kada je riječ palestinskom pitanju.

Ne možete reći da želite dvodržavno rješenje, dok slušate kako se svaki predsjednik izraelske vlade hvali činjenicom da su u potpunosti uspjeli izbjeći rješenje dvije države i ne poduzimate  ništa u vezi s tim. Ne možete reći da želite dvodržavno rješenje, ako priznajete samo jednu od tih država. Izrael je priznat kao država, ali palestinska država nije priznata. Nasilje doseljenika ne prestaje iz godine u godinu. Zemljište je iznova oduzimano, a cijeli svijet je to nijemo posmatrao, što ga čini saučesnikom. Ako šutite i ništa ne poduzimate, također ste saučesnik u tim radnjama.

Prema međunarodnom pravu, Ben Gvir i Smotrich označeni su kao teroristi. Ali dozvoljeno im je da obnašaju dvije važne ministarske funkcije u vladi Izraela s kojom sarađuje cijeli svijet. S druge strane, Hamas je označen kao teroristička organizacija i nijedna vlada na svijetu nije spremna sarađivati s Hamasom. Zašto se međunarodno pravo primjenjuje u samo jednom slučaju? Zašto se uvijek primjenjuju dvostruki standardi? Zašto je uvijek selektivno?

• Šta očekujete ili čemu se barem nadate za Palestinu?

– Nadam se da će ljudi širom svijeta nastaviti pružati podršku jer oni mogu donijeti istinsku promjenu. Izgubili smo nadu u vlade jer ovo traje veoma dugo. Vlade zapadnih zemalja neće promijeniti svoje stavove osim ako ih vlastiti narod ne natjera da to urade. Zato polažemo sve svoje nade u ljude širom svijeta.

Oni su ti koji protestima i vršenjem pritiska na vlade mogu donijeti mir palestinskom narodu i dovesti do priznanja palestinske države, s njenim stvarnim granicama, i uz legitimna prava kojih su Palestinci lišavani cijelog svog života.

 

Cijeli intervju Recite Al Jazeeri pogledajte na ovom linku.