Čaušević: Zdravstvene politike su često pod utjecajem političkih agendi

Glavni izazov u cijelom Zapadnom Balkanu je neadekvatno finansiranje zdravstvenih sistema, kaže dr. Sara Čaušević, postdoktorska istraživačica na Štokholmskom univerzitetu u Švedskoj.

Postizanje univerzalne zdravstvene pokrivenosti je kompleksan izazov za svaku dobro uređenu demokratiju, kaže dr. Sara Čaušević (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Najveći izazov je što je zdravstvo zasjenjeno polikrizama, kao što su posljedice pandemije COVID-19, ekonomska neizvjesnost, klimatske promjene, te eskalirajuća nesigurnost hrane, koje se protežu kroz regije i cijeli svijet. Posljedice ovih procesa dodatno onemogućavaju da zdravstvo bude u fokusu i da zdravstveni sistem kao takav bude adekvatno finansiran“, govori dr. Sara Čaušević, postdoktorska istraživačica na Štokholmskom univerzitetu u Švedskoj.

Kako je ekspertica za zdravstvene politike i zdravstvene sisteme kroz izučavanje kompleksnosti sistema u vremenu polikriza, dodaje da su ove krize razotkrile nedostatke nacionalnih i globalnih liderstva i struktura upravljanja, ali da ipak postoji prostor za optimizam.

„Suočavajući se s trenutnom globalnom situacijom možemo postaviti temelje za budućnost u kojoj ćemo zdravlju i zdravstvenom sistemu dati važnije mjesto. Sa svojom moći transformacije ekonomije, politike i društva, zdravlje mora biti priznato kao stub sigurnosti, te kao katalizator za mir i prosperitet.“

  • Kako ocjenjujete stanje javnog zdravstva u svijetu i općenito zdravlje globalne populacije?

– Ostvaren je značajan napredak u smanjenju stope smrtnosti djece i odraslih tokom proteklih 70 godina. Od 1950. do 2021. godine, očekivani životni vijek se povećao za impresivnih 22,7 godina. Stope smrtnosti od zaraznih bolesti, posebno među djecom, su opale zbog poboljšane sanitarne zaštite, napora u vakcinisanju djece i povećanog pristupa zdravstvenoj zaštiti. Globalni rast populacije značajno će se usporiti do 2050. godine, ali će ostati visok u nekim od najsiromašnijih regija svijeta. Izraženo povećanje rasta populacije u ovoj regiji predstavljat će značajne izazove već opterećenim zdravstvenim sistemima i doprinijet će daljoj oskudici hrane, vode i drugih resursa u populacijama koje su već posebno ranjive na klimatske promjene. Dok će zarazne bolesti, neonatalne i nutritivne bolesti i dalje doprinositi ukupnom teretu bolesti, udio smrti zbog nezaraznih bolesti znatno će se povećati u većini lokacija u narednoj generaciji. Budući napredak zahtijevat će da ove bolesti ostanu prioritet javnog zdravlja jer ako se te bolesti zapostave, svijet vjerovatno neće postići napredak.

  • Obično poslije ratova dolaze razne zarazne bolesti pa trebamo li biti zabrinuti i šta se može učiniti po tom pitanju?

– Za vrijeme konflikta često dolazi do urušavanja zdravstvene infrastrukture, sanitarnih sistema i životnih uslova, što može pridonijeti širenju zaraznih bolesti. Dodatno, raseljavanje stanovništva, prenapučeni uvjeti života u izbjegličkim kampovima ili privremenim skloništima, nedostatak pristupa čistoj vodi i adekvatnoj prehrani te ograničena funkcija zdravstvenih sistema mogu pogoršati rizik prijenosa bolesti. Iako možemo biti zabrinuti, važno je da vlade, humanitarne organizacije i međunarodna zajednica prioritetno obnove zdravstvene sisteme, osiguraju pristup čistoj vodi i sanitarnim sadržajima, osiguraju adekvatnu prehranu i pruže zdravstvene usluge kako bi se spriječilo i kontroliralo širenje zaraznih bolesti.

  • Koji su to primjeri dobre prakse kada je riječ o zdravstvenim sistemima u svijetu?

– Pandemija je bila svojevrsni globalni test za kvalitet i otpornost zdravstvenih sistema na šokove, uključujući i Švedsku gdje trenutno živim i radim, koja prema nekim klasifikacijama ima jedan od boljih zdravstvenih sistema na svijetu. Ali i Švedska ima nedostataka na kojima se sada dosta radi. Kanada i Australija su implementirale univerzalne zdravstvene sisteme, pružajući pristup osnovnim zdravstvenim uslugama svim stanovnicima bez obzira na njihovu sposobnost plaćanja. Japan ima programe prevencije koji se fokusiraju na promovisanje zdravih stilova života i ranu detekciju bolesti. Ali prije nego što uzmemo tuđa iskustva, moramo znati da je svaki sistem izgrađen na temeljima normi, vrijednosti i tradicijama naroda kojima je na usluzi. Mnoga dobra iskustva se mogu adaptirati u naš kontekst, međutim treba dobro promisliti da li bi kao takva bila prihvaćena, te da li su dugoročno održiva u našem kontekstu.

  • Kako se mogu riješiti zdravstvene nejednakosti i kako zapravo postići univerzalnu zdravstvenu pokrivenost?

– Trenutni tempo ekonomskog napretka je nedovoljan za postizanje bilo kojeg od ciljeva održivog razvoja. Nažalost, trenutni indeks univerzalne zdravstvene pokrivenosti Bosne i Hercegovine je ispod prosjeka evropske regije Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Teško je zamisliti kako se možemo nadati proširenju pokrivenosti zdravstvene zaštite i postizanju univerzalne zdravstvene pokrivenosti dok se kao država nosimo sa složenim administrativnim upravljanjem. No, postizanje univerzalne zdravstvene pokrivenosti je kompleksan izazov za svaku dobro uređenu demokratiju.

Modernizacija i poboljšanje postojeće zdravstvene infrastrukture, posebno u ruralnim područjima, je imperativ čime bi se mogla poboljšati dostupnost zdravstvenih usluga i smanjiti nejednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti. Investiranje u primarnu zdravstvenu zaštitu, uključujući zapošljavanje više ljekara opće prakse i medicinskih sestara u ruralnim i manjim zajednicama, za preventivnu njegu, rano otkrivanje bolesti i upravljanje hroničnim oboljenjima. Ovi koraci zahtijevaju koordinirane napore svih partnera, kroz podršku, resurse i znanja potrebna za implementaciju reformi u zdravstvenom sektoru kako bi se postigao cilj univerzalne zdravstvene pokrivenosti i smanjile nejednakosti u zdravstvu u Bosni i Hercegovini.

  • Kako komentirate zdravstvene sisteme i politike u zemljama Zapadnog Balkana?

– Zdravstveni sistemi i politike zemalja Zapadnog Balkana dijele zajedničku historiju prelaska s centralizovanih na decentralizovane zdravstvene sisteme nakon raspada Jugoslavije, iako svaka ima svoj jedinstveni kontekst koji utiče na njen zdravstveni sistem. Glavni izazov u cijelom Zapadnom Balkanu je neadekvatno finansiranje zdravstvenih sistema što rezultira nedovoljnom infrastrukturom, opremom i ljudskim resursima, te razlikama u pristupu i kvaliteti zdravstvenih usluga. Nedostatak zdravstvene radne snage je još jedan značajan problem. Odljev mozgova dodatno opterećuje već krhke zdravstvene sisteme, dovodeći do listi čekanja i smanjenog kvaliteta njege.

Zemlje Zapadnog Balkana su posvećene Agendi 2030, ali postoje nedostaci u odgovornosti. Zdravstvene politike su često pod uticajem političkih agendi, a ne stručnog savjeta. Nedostaje obrazovanih stručnjaka u zdravstvenoj ekonomiji i finansiranju, koji bi mogli raditi s epidemiolozima i stručnjacima za javno zdravlje na definisanju troškova, budžeta i organizacije sistema. Uprkos izazovima, ove zemlje su ostvarile napredak u reformama zdravstvene politike. Usvojile su strategije za jačanje primarne zdravstvene zaštite, promovisanje prevencije bolesti i unapređenje pristupa esencijalnim lijekovima. Također su u toku napori za modernizaciju zdravstvenih informacionih sistema i poboljšanje upotrebe tehnologije u pružanju zdravstvenih usluga, kao i važnost mentalnog zdravlja u zajednici.

  • Često svjedočimo da je zdravstveni sistem u zemljama regije trom, nedostaje ljekara, ali i citostatika, pa šta biste u tom pogledu savjetovali vlastima?

– Povećanje broja zdravstvene radne snage zahtijeva ulaganje u medicinsko obrazovanje i programe obuke. Reforme moraju uskladiti zdravstvene sisteme s obrazovnim ishodima. Također je važno poboljšati radne uslove, ponuditi konkurentne plate, i riješiti faktore koji doprinose odlasku kadrova, kao što su korupcija i nedostatak profesionalnog napretka. Preraspodjela zadataka može pomoći u ublažavanju nedostatka radne snage. Obuka nižih nivoa zdravstvenih radnika za preuzimanje zadataka koje obično obavljaju viši nivoi stručnjaka može povećati pristup zdravstvenoj zaštiti i efikasnost.

Javno-privatna partnerstva mogu pomoći u rješavanju nedostataka u zdravstvenoj zaštiti, koristeći njihove resurse i stručnost. Međutim, važno je provesti usklađivanje i kontrolu kvaliteta javnih i privatnih zdravstvenih sektora i poticanje zajedničkog strateškog planiranja koji mogu poboljšati koordinaciju njege pacijenata. Na kraju, poboljšanje lanaca snabdijevanja lijekovima i smanjenje fragmentacije je globalni problem lanca snabdijevanja i upravljanje logistikom. Poboljšanje ovih procesa je neophodno za osiguranje dostupnosti esencijalnih lijekova.

  • Seksualno i reproduktivno zdravlje i dalje su tabu teme u zemljama regiona, kako to promijeniti i kakva je tu uloga obrazovanja?

– U našem regionu smatram da se seksualno i reproduktivno zdravlje često smatra ženskim pitanjem, ali treba prepoznati i potrebe muškaraca. Da bi se ubrzao napredak, potrebno je baviti se i pitanjima poput seksualnosti adolescenata, neplodnosti, opstetričkog nasilja, karcinoma, abortusa, i slično. Obuka moralno svjesnih zdravstvenih profesionalaca je neophodna, jer su oni agenti društvenih promjena. Demokratije i zdravstveni sistemi zavise od tačnih informacija, ali dezinformacije, čak i među zdravstvenim radnicima, predstavljaju značajnu prijetnju povjerenju u nauku i medicinu.

Sveobuhvatno seksualno obrazovanje u školama je ključna strategija koja pruža znanje, samopouzdanje, gradi stavove, vještine odlučivanja i komunikacije, odgađa početak seksualne aktivnosti i povećava upotrebu kontracepcije. Međutim, edukatori i zagovornici moraju koristiti rigorozne procjene programa kako bi razbili mit da podučavanje mladih o seksualnosti povećava promiskuitet i rizično ponašanje. S obzirom na štetne rodne stereotipe i dezinformacije na internetu, u interesu je roditelja, edukatora i donosilaca politika da mladima pruže tačne informacije na početku njihovog seksualnog i reproduktivnog života.

Izvor: Al Jazeera