Ivan Leo Lemo: Digitalno oruđe daje privid napretka, ali bojim se da smo devoluirali

Djela poput Mozartovog ‘Figarovog pira’ su vječni alarmi za buđenje i alati za samorealizaciju i snalaženje u ljudskoj prirodi i prirodi ljudskosti, kaže Ivan Leo Lemo.

Ivan Leo Lemo je svoj rediteljski potpis stavio na stotine predstava koje je, osim u rodnoj Hrvatskoj, postavio širom regije, ali i evropskim metropolama (Velija Hasanbegović / Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon 1950, 1974, 1984 te 2003. godine opera Figarov pir Wolfganga Amadeusa Mozarta peti put će biti premijerno izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Ovog puta, u režiji Ivana Lea Leme, a uz pratnju Sarajevske filharmonije kojom će dirigovati maestra Ana Zorana Brajović.

“Po reakcijama, test publike na našim završnim probama i po nekom unutarnjem osjećaju – i autorskog tima, i svih izvođača, čini nam se da smo uspjeli napraviti uzbudljivu predstavu”, kaže Lemo. “Na samim probama se zabavljamo i smijemo jer je u pitanju komična opera i jer imamo idealnu podjelu. Gledajući historiju igranja ove opere na pozornici Narodnog pozorišta, vidim da je publika voli i traži. Nadam se da ćemo se dobro nadovezati na prethodne uspješnice”, dodaje.

Tim povodom, uoči premijere u petak, Ivan Leo Lemo za Al Jazeeru govori o radu na jednom od najzahtjevnijih opernih klasika, bezvremenosti i svevremenosti ovog Mozartovog djela, ljubavi prema operi i daljim planovima.

(Velija Hasanbegović / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Kako je izgledao i koliko je trajao rad na ovoj predstavi? U čemu je njegova scenska posebnost i šta Vam je tokom tog procesa bio najveći izazov?

– Na samoj inscenaciji radili smo mjesec i po dana. Pjevači su još ranije počeli učiti svoje kompleksne i zahtjevne uloge. U predstavi sudjeluje 11 solista, hor Narodnog pozorišta, balet i Sarajevska filharmonija. Podjelu predvode Ivan Šarić kao Figaro, Hana Salihović kao njegova zaručnica Suzanna, Melisa Hajrulahović-Tomić kao grofica Rosina i Erol Ramadanović kao grof Almaviva.

S autorskim timom u kojem su koreografkinja Belma Čečo-Bakrač, scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Amna Kunovac-Zekić pokušali smo napraviti neoklasično čitanje ove opere i naći pravu mjeru između barokne estetike i suvremenih likovnih i konceptualnih postupaka. Taj nas je pokušaj odveo u neke zanimljive stilizacije.

Na čelu našeg kreativnog broda je maestra Ana Zorana Brajović od koje smo svi mnogo naučili jer je Mozart njezina ekspertiza. Naime, svog prvog Mozarta, njegovu Čarobnu frulu, dirigirala je već sa 18 godina. Od onda je postala ekspertica za njegova djela, a svoje znanje i iskustvo nesebično dijeli. Ovo je moj prvi Mozart i utoliko sam joj beskrajno zahvalan na zanosu, zaigranosti i kompetenciji s kojom nas je usmjerila.

‘Figarov pir’ će peti put biti postavljen na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo (Velija Hasanbegović / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Šta će biti u fokusu Vašeg rediteljskog čitanja Mozartovog remek-djela? Kako ste pristupili njegovoj adaptaciji?

– S Figarom, kao naslovnim i fabularno pokretačkim likom, možemo se svi identificirati. Naime, Mozartov libretist Lorenzo Da Ponte napisao je Figarov pir 1786. po komediji zabune i karaktera Pierra Beaumarchaisa iz 1784. koja je u to predrevolucionarno doba, kroz lik snalažljivog sluge Figara, donijela glas potlačenih, obespravljenih i nepravdama pogođenih u feudalnom društvu. I danas su neka vremena u kojima je svima jasno da se globalno i intimno redefiniraju stvari i da su na pomolu neke promjene. Ne znamo još koje i kakve, ali se nadamo da će biti manje nasilne od Francuske revolucije. Volio bih da publika osjeti taj Figarov bunt i da ga doživi kao živo i žilavo lice koje korespondira i sa njihovim egzistencijalnim borbama.

Osim Figarove revolucionarne impostacije, autori ovog djela dali su i jako zanimljivo feminističko tumačenje svijeta. Naime, Figaro pokreće radnju, ali njega pokreće njegova zaručnica Suzanna. Kao lik, ona je rijedak primjer emancipiranosti, za tu epohu neuobičajene ženske drčnosti i slobodoumnosti. Trudio sam se kao redatelj ničim ne zasjenit taj uzbudljiv par ljubavnika i njihov slalom kroz prepreke i zamke tuđih pohlepa i požuda.

I druga ženska lica međusobno nisu u sukobu, već dapače, sinergično djeluju i definiraju žene kao one koje biraju, one koje se uvažavaju, one koje su snažne i snalažljive i, kao što znamo, koje su sposobnije od muškaraca i za kojima stvari ostaju obavljene i stavljene na svoje mjesto.

(Velija Hasanbegović / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Koliko je jedna od najpopularnijih Mozartovih opera zapravo svevremena i aktuelna? Ko je i kakav bi danas bio Figaro, naslovni junak ove opere?

– Nije se puno toga promijenilo od Mozartovog vremena do danas. Digitalno oruđe nam daje privid napretka, ali zapravo smo, bojim se, čak i devoluirali. Utoliko je Mozart sa svojim djelima i svevremenski i bezvremenski. Svi smo danas Figaro i nitko nije Figaro. Imamo svoje infantilne pobune, statuse i stavove po društvenim mrežama, ali zapravo smo sve tuplji u empatiji i sve rasutiji na milijun nebitnih sitnica dok nam suštinske stvari prolaze van radara. Zato su ovakva djela vječni alarmi za buđenje i alati za samorealizaciju i snalaženje u ljudskoj prirodi i prirodi ljudskosti.

  • Iza Vas su stotine predstava koje ste, osim u Hrvatskoj, postavili širom regije, ali i u evropskim metropolama. Koliko vam to imponuje i ima li razlike u radu u svim tim zemljama?

– Sva su kazališta slična i na svim je našim daskama jednaka prašina. Svugdje se u svijetu, na našim probama i u našim procesima, na isti način znojimo, pokušavajući što predanije biti u službi svog poziva i publike. Da, skupilo se više od stotinu predstava u mom životu, ali moram priznati da mi je svaka kao prva i da mi je, kao i svima, uvijek najdraža, ona posljednja.

  • Odakle potiče Vaš interes za operu?

– Tijekom srednje škole sam, u svom rodnom gradu Splitu, statirao u brojnim operama i tu mi se javila ljubav prema operi. Stajao sam s tim kopljima, najčešće među horom i u toj live stereo senzaciji upijao radost grupnog muziciranja. Zaljubio sam se u tu pompoznu formu. Zaljubio sam se i u teatralnost, u povišene emocije, u taj let iznad života u kojem se stvari vide iz bolje perspektive.

(Velija Hasanbegović / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Šta režija opere uopće iziskuje od jednog reditelja?

– Nije to toliko različito od režiranja drama. Pogotovo meni koji u skoro svakoj predstavi imam songove i jako volim snagu i sugestivnost glazbe i njezin transcendentalni potencijal. U opernoj režiji, redatelj je u poniznijoj službi spram djela i skladatelja, nego li u dramama. A svaka lekcija iz poniznosti i svaka forma koja nas stavlja na svoje mjesto, i ono gdje smo veliki, božanski kreatori i ono gdje smo kapljica u puno većem oceanu, dobre su duhovne lekcije.

  • Kolika je popularnost opere danas i je li neophodna njena modernizacija?

– Iako ponekad izgleda kako da su i teatar, kao takav, i opera, kao njegova pomalo elitistička forma, zastarjeli i da im je popularnost u opadanju, to nasreću nije tako. Dapače, u ovo vrijeme virtualnih komunikacija, pandemijske depresije i otuđenosti, baš je teatar mjesto čuvanja prisutnosti, prožimanja i prisnosti.

Osim tih temeljnih vrijednosti i čovjekovih tvorničkih postavki, teatar čuva jezik – i onaj koji se izgovara, i onaj koji se pjeva. Kada vidimo da smo van teatra spali na klikove, lajkove i emotikone, onda smo još svjesniji koliko nam kazalište čuva vatru života da se ne ugasi i da ne bude mrak.

Modernizacija je za industrije i tehnologije, čovjeku ona duhovno ne treba. Dapače, njezinu važnost treba relativizirati i dati publici one vizure iz kojih će bolje sagledati svijet i sebe. To je naša misija i publika je prepoznaje i voli. Na tome joj beskrajno hvala.

  • Šta slijedi nakon Sarajeva, koji novi profesionalni izazovi Vas očekuju?

– Režiram jednu uzbudljivu komediju Joea Ortona, Peripetije sa psihijatrije, u teatru Komedija u Zagrebu, zatim pišem dramu Tajni grad za moje omiljeno kazalište u Splitu, Gradsko kazalište mladih, zatim me čeka angažman u Sjevernoj Makedoniji, pa u Njemačkoj. Uglavnom, ima posla. Iako, meni to nije posao, već život sam.

Izvor: Al Jazeera