Marie-Janine Čalić: Nacionalizam ponovno jača, cvjetaju historijski mitovi

Nacionalne jurisdikcije moraju učiniti više kako bi svi zločini bili procesuirani, kaže dr. Marie-Janine Čalić, profesorica historije Istočne i Jugoistočne Evrope na Univerzitetu Ludwig Maximilian u Minhenu.

'Obrada historije nije cilj politike koji se može propisati ili nametnuti izvana. Ona je rezultat dugoročnih procesa. Ti procesi zahtijevaju dobru volju učesnika i strpljenje', smatra Marie-Janine Čalić (Pierre Crom / Getty Images - Ilustracija)

„Revizionizam je jak u svim zemljama regije. Cvjetaju historijski mitovi. Nacionalisti svoju naciju isključivo smatraju žrtvom, dok druge vide kao počinioce. Time se perpetuiraju sukobi: umjesto da se krivica individualno dodijeli i počinioci privedu pravdi, zajednice se kolektivno stigmatiziraju“, tvrdi dr. Marie-Janine Čalić, profesorica historije Istočne i Jugoistočne Evrope na Ludwig Maximilian Univerzitetu u Minhenu.

Prema njenim riječima, za revizioniste je sporedno šta se zapravo dogodilo u ratu, ko je počinio koje zločine i s kojim ciljem.

„Važno je samo biti na vrhu hijerarhije žrtava. Treba razumjeti da to ima veze s potragom za vlastitim nacionalnim i političkim identitetom, koja je počela nakon raspada komunističkog sistema i nasilnog raspada Jugoslavije. Historijska tumačenja trebaju dati smisao. Ona stvaraju društvenu koheziju, legitimiziraju autoritet i vlast, oblikuju norme i vrijednosti, mobiliziraju ljude za određene političke ciljeve i daju im konkretne smjernice za djelovanje. Stoga je važno koje vrste tumačenja dolaze do izražaja i kako se populariziraju.“

‘Historija pokazuje da je zemljama najbolje bilo onda kada su pokušavale same riješiti svoje probleme’, rekla je dr. Marie-Janine Čalić (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Kako komentirate različite historijske poglede u regiji o raspadu bivše Jugoslavije i sukobima ‘90-ih godina?

– Moje tumačenje polazi od suprotstavljenih interesa učesnika. Od svog osnivanja Jugoslavija je bila suočena s tri izazova: velikom etničkom raznolikošću, ekonomskom nejednakošću između sjevera i juga te stalnom raspravom o unutrašnjem uređenju i legitimitetu. Koji sistem i koja politička snaga bi mogli uspostaviti razuman balans interesa u tako složenoj državi? Sukobi između elita jugoslovenskih republika su se pojačali ‘70-ih i ‘80-ih godina. U kontekstu ozbiljne ekonomske krize, zemlja je postala praktično neupravljiva. Uz to, komunizam kao ideologija integracije se raspao. Tada su se pojavile i političke vođe koje više nisu bile spremne na kompromise, već su slijedile isključivo nacionalne ili nacionalističke interese. U ‘80-im godinama, godinama teške društvene krize, nacionalizam se proširio među stanovništvom. Jezik i politika su postajali sve agresivniji. Na kraju su vođe republika bile spremne rješavati sukobe i oružanim putem. Raspad Jugoslavije vjerovatno nije mogao biti spriječen. Rat, međutim, svakako jeste.

  • Čemu vodi negiranje zločina, genocida i veličanje zločinaca, što je posebno izraženo u Bosni i Hercegovini?

– Tumačenje ovih događaja povezano je s tri egzistencijalna pitanja. Prvo, s iskustvima. Na kraju krajeva, generacija koja je to doživjela još je živa; nisu svi zločini obrađeni. Nacionalisti tvrde da su srpske žrtve zaboravljene u javnoj percepciji. Drugo, riječ je o pitanju nacionalnog identiteta. Srebrenica je metafora za visoko politička i istovremeno identitetska pitanja. Ko je odgovoran za rat i masovne zločine? Ko su glavne žrtve? Srbi se protive priznavanju događaja u Srebrenici kao genocida. Ne žele biti obilježeni kao zločinačka nacija, a kamoli genocidna nacija. Treće, ovdje se postavlja pitanje političke legitimnosti. Može li politička tvorevina poput bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, koja je nastala kao posljedica masovnog nasilja i zločina protiv čovječnosti, uopće postojati, što određene snage osporavaju? Genocid se uvijek iznova koristi kao argument za kategorično isključivanje podjele vlasti i „pomirenja“ sa Srbima.

  • Može li se i kako zaustaviti zloupotreba historije u dnevno-političke svrhe?

– Obrada historije nije cilj politike koji se može propisati ili nametnuti izvana. Ona je rezultat dugoročnih procesa. Ti procesi zahtijevaju dobru volju učesnika i strpljenje. Pošto dolazim iz Njemačke, gdje imamo mnogo iskustva sa suočavanjem s prošlošću Hitlerove vladavine, moram napomenuti: trebalo je mnogo decenija da njemačko društvo bude spremno ozbiljno se suočiti s vlastitim zločinima. Uloga koju su, naprimjer, imali Wehrmacht, ministarstvo vanjskih poslova ili nauka u planiranju i provođenju genocida obrađena je tek nedavno. Vjerovati da se zloupotreba historije može zaustaviti političkim odlukama je naivno i kako iskustva u mnogim zemljama pokazuju, nažalost, kontraproduktivno.

  • Šta je potrebno za prevenciju sukoba i pomirenje na Balkanu?

– Potrebno je djelovati na četiri nivoa. Prvo, činjenice moraju biti utvrđene i priznate. Zahvaljujući radu Internacionalnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), daleko smo napredovali. Danas je gotovo nemoguće ozbiljno negirati masovne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji.

Drugo, politika mora preuzeti odgovornost. Postignuti su važni napreci, ali posljednjih godina su, također, zabilježeni i koraci unazad. Naprimjer, predsjednici Hrvatske i Srbije [Ivo Josipović i Boris Tadić] izvinili su se za zločine počinjene u ime njihovih zemalja. Nažalost, u posljednje vrijeme ponovno je u porastu kultura poricanja.

Treće, pravna obrada zločina mora biti dosljednija. Nažalost, u Hagu je bilo moguće obraditi samo 161 najvažniji slučaj. Mnogi počinioci srednjeg i nižeg nivoa ostali su nekažnjeni. Nacionalne jurisdikcije moraju učiniti više kako bi svi zločini bili procesuirani.

Četvrto, potrebno je šire djelovati u društvu kako bi se provela edukacija. Postoje već neke inicijative, poput komisija za istinu, koje podržavaju nevladine organizacije iz više zemalja regije. Nažalost, pokazuje se da postoje i jake snage koje se tome protive. Zato što zaista odbacuju druge etničke grupe ili zato što koriste nacionalizam za očuvanje vlastite moći. Najčešće se oba faktora kombinuju.

  • Koliko se regija zapadnog Balkana zapravo odmakla od ratnih ‘90-ih?

– Situacija se u cjelini stabilizirala, a zemlje su (iako u različitoj mjeri) postigle napredak u demokratizaciji, ekonomskim reformama i regionalnoj saradnji. Regija je uglavnom obnovljena; stotine hiljada izbjeglica i raseljenih osoba mogle su se vratiti u svoje rodne krajeve. Sve zemlje zapadnog Balkana imaju evropsku perspektivu i, osim Kosova, sve su već zemlje kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji. Ipak, još postoje „zamrznuti sukobi“: Bosna i Hercegovina je disfunkcionalna država, potpuno ovisna o međunarodnoj pomoći. Politički, društveno i mentalno je duboko podijeljena. Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska se smatra samostalnom državom s vlastitim sigurnosnim snagama i prijeti secesijom. Kosovo do danas mnoge države nisu priznale, uključujući pet članica Evropske unije. Kao i svugdje u Evropi, nacionalizam u zemljama regije ponovno jača. Autoritarni režimi jačaju, naprimjer u Srbiji, gdje se govori o „stabilokratiji“. U Sjevernoj Makedoniji ponovno je doveden u pitanje kompromis sa susjedima.

  • Kako ocjenjujete trenutne političke i društvene prilike u zemljama zapadnog Balkana?

– Stanovništvo je dobro obrazovano i proevropski orijentirano. Međutim, socijalna i ekonomska situacija je teška. Prosječni dohodak po glavi stanovnika iznosi samo oko trećinu onog u cijeloj Evropskoj uniji. Finansijska kriza, pandemija COVID-19 i rat u Ukrajini dodatno su pogoršali situaciju. Nezaposlenost pogađa svaku treću osobu iz mlađe generacije. Milioni ljudi su zbog toga napustili regiju. Svaki četvrti stanovnik Balkana već živi u inozemstvu. Milijarde ulaganja u obrazovanje odlaze u zemlje primatelje. To nije samo loše za blagostanje, već predstavlja i opasan temelj za nacionalizam i populizam.

  • Koja su Vaša očekivanja za budućnost kada je riječ o zemljama zapadnog Balkana i na čemu bi vlasti u regiji trebale raditi?

– Zapadni Balkan bi mogao biti politički stabilna i ekonomski perspektivna regija. Smještena u neposrednoj blizini Evropske unije, ovdje ne prijete vojni sukobi, ni unutar regije ni od susjednih zemalja. Regija čak ima i perspektivu pristupanja Evropskoj uniji. Međutim, političari regije previše se oslanjaju na savjete i pomoć izvana: Evropljane, Amerikance, Ruse, Kineze i arapske države. Historija pokazuje da je zemljama najbolje bilo onda kada su pokušavale same riješiti svoje probleme. Stoga je važno preuzeti više odgovornosti.

Izvor: Al Jazeera