Kaspijsko jezero – najveće unutrašnje more na svijetu polako nestaje

Jezera na Zemlji predstavljaju prirodna blaga i resurse koje čovjek eksploatira od samih početaka njegovog obitavanja na planeti. Ona su kroz prošlost bila izvor vode i hrane, ali i prometnih puteva trgovačke razmjene te turizma u moderno doba privrednog razvoja uslužnih djelatnosti. Voda, kao prirodna blagodat, može biti u tri agregatna stanja i dva oblika s obzirom na količinu soli u njoj. Svjetski okean predstavlja „slane“ vode, a kopnene vode često pogrešno zovemo „slatke“, iako u njima nema nikakve saharoze, glukoze ili fruktoze.

Većina kopnenih voda, a u njih spadaju i jezera, nemaju izražen salinitet. Osim za piće, ove vode se mogu koristiti u navodnjavanju agrarnih površina. Slana voda mora proći proces desalinizacije da bi bila na ovaj način iskorištena u poljoprivredi.

Značaj jezera je toliki da ljudi prave i vještačka ujezeravanja vode, za potrebe agrara, dobijanja hidroenergije ili turizma. Prirodna jezera mogu biti različitog postanka, od onih koja nastaju otapanjem leda do ostataka nekadašnjih mora.

Površinski najveće jezero svijeta je Kaspijsko. Zbog svojih odlika vode ono se često naziva i more iako se nalazi unutar kontinentalne mase. Primarna logika kaže da kopnene vode nemaju mnogo soli, no pojedina jezera imaju veoma visok salinitet. Čak je Mrtvo more, koje je u suštini jezero, poznato po najvećem salinitetu na planeti i osam puta je slanije od Jadranskog mora. Slične odlike imaju i Veliko slano jezero, jezero Sali, Balhaško jezero i cijeli niz jezera u Iranu, Alžiru i Australiji. Vjerovatno je najveći problem bio kada su stočari otkrili da jezero u Australiji ima slanu vodu i dali mu ime Disappointment (Razočaranje).

Jezero veliko kao Njemačka

Površina Kaspijskog jezera je 371.800 kilometara kvadratnih, a to znači da je veličinom sličan Njemačkoj ili Japanu. Ova ogromna vodena masa zapljuskuje obale Rusije, Irana, Azerbejdžana, Turkmenistana i Kazahstana. O njegovoj veličini govori i podatak da je udaljenost od zapadne do istočne obale jezera 435, a od sjevera do juga 1.030 kilometara. I drugi podaci su grandiozni te ovo jezero ne treba samo zbog saliniteta zvati morem. Ono je tri puta površinski veće od Jadranskog mora.

Zanimljiv je i podatak maksimalne dubine od 1.025 metara, što je mnogo dublje od nekih klasičnih jezera. Kaspijsko jezero je i depresija jer se nalazi ispod nivoa mora. Njegova visina iznosi –28 metara. Prosječan salinitet iznosi 13 grama soli po litru vode, ali neki izolirani dijelovi imaju i mnogo veću slanoću. U zaljevu Kara-Bogaz-Gol, koji predstavlja izolirani dio Kaspijskog mora, desila bi vam se neobična stvar – ako biste nasuli litar vode, trećina te boce bi bila sol.

Jezero postaje slano zbog stalnog isparavanja vode u izoliranim i suhim klimatima kao što su pustinjska i kontinentalna klima. Nedostatak riječnih pritoka koje bi hranile jezero vodom ili njihov smanjeni utjecaj dovode do pretjeranog isparavanja vode. Zbog navedenog kvantitet vode se smanjuje, ali povećava postotni udio soli te raste salinitet. Ovo je osnovni razlog zbog čega neka izolirana mora u tropskoj ili suptropskoj klimi, kao što je Crveno more, imaju povišen salinitet.

Slična stvar se dešava i Kaspijskom jezeru koje stalno gubi vodu. Gubitak vode bi bio i mnogo veći da nema pritoka Kura, Ural ili manje poznatih rijeka Sulak, Terek, Atrek i Samur. Najduža pritoka Kaspijskog jezera je ujedno i najveća rijeka Europe – Volga. Sa 3.700 kilometara dužine Volga hrani vodom jezero, ali mu i donosi ogromne količine riječnih nanosa. Upravo zbog te činjenice sjeverni dio Kaspijskog jezera, tamo gdje je ušće Volge, iznimno je plitak s dubinom ispod 20 metara.

Kvantitet isparavanja je toliki da pritoke ne stignu nadoknaditi gubitak vode. Posebno je to izraženo u suhim mjesecima kada pojedini riječni tokovi jedva postoje. Klimatski uvjeti, koji se sekundarno odraze i na vodostaj rijeka, razlozi su zbog kojih nivo vode u jezeru varira. Kaspijsko jezero je prije 100 godina imalo površinu od 424.000 kilometara kvadratnih. Samo stoljeće je bilo potrebno da Kaspijsko jezero izgubi 13 posto svoje površine, odnosno da se smanji za veličinu Bosne i Hercegovine.

Nivo jezera se za pola stoljeća smanjio za 2,5 metara te su se počeli izvoditi brojni radovi koji bi onemogućili dalju katastrofu. Tako je izgrađena brana u prolazu koji spaja Kaspijsko jezero i izolirani dio poznat po visokom salinitetu – Karaboguz gol. Iako je danas ovo jezero jedinstveno, njegovi dijelovi nisu istog postanka. Južni dio jezera je dio nekadašnjeg mora Tetis, a sjeverni dio je nastao tek transgresijom vode nakon posljednjeg ledenog doba te predstavlja dio kopna iz prekambrija – Ruske ploče.

Ogromne zalihe fosilnih goriva

Osim prometa i ribolovnog značaja, Kaspijsko jezero ima i ogromne zalihe fosilnih goriva. Nekadašnje luke, kao što su Baku, Mahačkala, Turkmenbasi i Bandar Abas, postale su i centri petrokemijske industrije i distribucije nafte i zemnog gasa. Procjena je da Kaspijsko jezero krije 20 posto ukupnih svjetskih rezervi nafte. Eksploatacija energenata donosi financijsku zaradu, ali čini i velike ekološke probleme samom jezeru. Osim samog nestanka vode i smanjenja razine danas je mnogo veći problem zagađenje vode kao posljedica moderne industrije.

Na nivo vode izuzetno negativno utječe i gradnja brana na rijeci Volgi koja donosi 80 posto ukupne količine vode svih pritoka. Brane kod Ivankova, Ribinska, Samare, Nižni Novgoroda i Volgograda su napravile velike probleme Kaspijskom jezeru. Sa osam hidroelektrana i još tri na pritoki Volge Kami nije se pretjerano razmišljalo o utjecaju takvih radova na nivo vode u jezeru.

Samo u posljednja tri desetljeća nivo jezera se smanjio s metar i pol, a godišnji prosjek je sedam centimetara. Prije dvije godine se desila katastrofa kada je na obalu jezera „isplivalo“ 2.500 posmrtnih ostataka tuljana zbog štetnih gasova iz jezera. Za kvalitet i kvantitet vode često „optužuju“ klimatske promjene, ali je jasno da je u ovom slučaju bitan uglavnom ljudski faktor.

Prije šest godina države koje imaju obalu na Kaspijskom moru su postigle sporazum, ali ne o ekologiji i zaštiti ekosustava nego o zoni eksploatacije resursa. Zanimljivo je da su tada predstavnici država zaključili da Kaspija nije ni jezero ni more. Zaista, ako u njemu ne bude vode, neće biti ni jezero ni more.

Stalna potreba za energijom, bila ona vodena ili energija fosilnih goriva, utječe da čovjek nerazumno djeluje i pretjeranom eksploatacijom resursa stvara disbalans u prirodi. Takav učinak u prirodi je u zoni Kaspijskog jezera izuzetno uočljiv. Priroda je uvjetovala da ovo „unutarnje more“ ima visok salinitet, ali je „ekonomska pohlepa“ napravila mnogo veće probleme od kojih se priroda uvijek teško oporavlja.