Umjesto pšenice i kukuruza na slavonskim poljima tikvice i šparoge

Dio poljoprivrednika iz Slavonije odlučio se da ne uzgaja samo klasične ratarske kulture nego i da uzgajaju voće i povrće; kulture jesu dohodovnije, ali im nedostaje radnika.

Proteklih godina dolazi do promjena u razmišljanju dijela poljoprivrednika tako da je sve više plodnih polja zasijano raznim povrćem, lješnjacima, šparogama, voćem… (Ivica Galović / Pixsell)

Plodna polja Slavonije i Srijema, na istoku Hrvatske, desetljećima unazad bila su poznata kao žitnice koje su prehranjivale milijune ljudi. Svih tih godina na tisućama hektara tih polja gotovo u pravilu su se uzgajale klasične ratarske kulture poput pšenice, kukuruza, ječma, suncokreta i šećerne repe. Međutim, proteklih godina dolazi do promjena u razmišljanju dijela poljoprivrednika tako da je sve više plodnih polja zasijano raznim povrćem, lješnjacima, šparogama, voćem…

Prema riječima Zdenka Podolara, direktora Agro-klastera iz Vukovarsko-srijemske županije, poljoprivrednici koji imaju velike površine zemlje i dalje ostaju pri uzgoju klasičnih ratarskih kultura jer imaju osigurano tržište, potrebnu mehanizaciju, a tu su i poticaji kao i dobre otkupne cijene. U isto vrijeme, kako kaže, poljoprivrednici s manje zemlje odlučuju se za uzgoj raznog povrća, orašastih plodova i slično radi toga što žele nešto novo probati, ali i činjenice da su to gotovo u pravilu dohodovnije kulture.

„Tijekom proteklih godina dio poljoprivrednika se okrenuo nekim novim kulturama tako da iz godine u godine imamo sve više novih kultura koje se uzgajaju na našim poljima. Dobra stvar je što se to u pravilu sve proda i što su cijene u pravilu dobre te se samim tim dobro zaradi. Međutim, problem je što su to sve radno-intenzivne kulture koje trebaju puno rada. Dodatni problem je što su današnje obitelji najčešće male, a i u selima više nema puno ljudi da bi se mogla organizirati neka sjetva ili berba“, rekao je Podolar.

Puno više posla

Jedna od onih koja je odlučila oprobati proizvodnju nečega drugoga osim klasičnih ratarskih kultura je i Miluška Besek iz Vrbanje koja se osim i dalje ratarskim kulturama bavi i uzgojem tikvica i bučinih sjemenki. Ranije je uzgajala i duhan, razno povrće, ali je sve to polako izbacivala. I ona kaže kako se najčešće radi o dohodovnijim kulturama koje isto tako traže i puno više posla.

„Radi se puno, ali to je zemlja. Drugačije niti ne može. Kada se ulazi u nešto takvo onda čovjek niti ne razmišlja o tome jer se puno rada podrazumijeva. Međutim, onda počinju da se pojavljuju razni problemi kada se vidi da to i nije sve tako samo tako jednostavno. Tu su prije svega nedostatak radne snage, a ako nemaš ljudi koji će raditi onda od toga posla nema ništa. Problem je i tržište, odnosno neki trgovački lanci koji te ucjenjuju sa svojim cijenama i zahtjevima. Niti poticaji nisu najbolji, a da ne govorimo o nedostatku skladišnih prostora, hladnjača, sušara“, kaže Besek.

Dodaje i kako radi svega toga dio poljoprivrednika koji se ranije odlučio baviti uzgojem nekoga povrća ili voća je i odustao i vratio se na klasične ratarske kulture koje su manje zahtjevne i za koje postoji sva potrebna mehanizacija. Podsjeća i na ogromne količine hrane koje se uvoze iako postoji i hrvatska proizvodnja o kojoj se ne vodi dovoljno brige da da nekada i dio tih proizvoda ostaje neprodan. Smatra kako se zapravo radi s puno stihije, a da izostaju nekakvi kratkoročni planovi dok o nekim srednjoročnim i dugoročnim se niti ne razmišlja.

„Primjera radi, moje tikvice mogu brati i djeca jer imaju po 2-3 kilograma, ali kako da neko dijete bere lubenice koje imaju i po deset i više kilograma jer treba ih dignuti na prikolicu. Za takav posao trebaju zdravi i mladi ljudi, a danas je po selima jako malo takvih tako da onda poljoprivrednici htjeli ili ne htjeli odustaju od proizvodnje. Oni koji su tu ili ne žele takav posao raditi ili su na nekakvoj socijali, pa ne moraju. To je sve kao nekakav čarobni krug gdje se svako malo pojavljuje neki novi problem na koji ne možeš utjecati ili ga ne možeš riješiti. Mislim da bi puno više ljudi odlučilo se baviti uzgojem povrća ili voća samo kada bi sve to bilo uređenije i posloženije“, ističe Besek.

Svakodnevno se mora u polje

Jasna Mikinac iz Gradišta se osim osnovnih ratarskih kultura bavi i uzgojem šparoga i raznog povrća. Govoreći o razlozima zašto se odlučila za to, kaže kako se u njenoj obitelji oduvijek uzgajalo povrće te da su s tom praksom nastavili i dalje. S uzgojem šparoga i povrća bavi se desetak godina, a ranije je na svome obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu (OPG) uzgajala i lubenice, paprike, mak… Kaže i kako je jedan od razloga što je ušla u takvu proizvodnju i to što se željela na neki način osigurati da imaju nešto ako naleti led, nevrijeme, neka bolest…

„Dijelom sam zadovoljna jer se mora i dalje svaštariti što nije dobro. Radi se puno na takvim kulturama, ali raditi se mora i to su jednostavno takve kulture. Kod njih se gotovo svakodnevno mora ući u polje i nešto raditi. Činjenica je i kako je uzgoj takvih kultura i isplativiji, ali to zahtjeva jako puno rada“, kaže Mikinac.

I ona kao veliki problem ističe nedostatak radne snage što je problem koji se, radi sve manje ljudi u selima i onih koji žele nešto takvo raditi, ne može samo tako riješiti. Kada govori o tome problemu ukazuje i na primjer svoga OPG-a gdje je na poljima ona s 50 godina najmlađa od svih žena koje su angažirane.

„Država ima puno raznih socijalnih davanja i onda ljudi jednostavno ne žele raditi, a mi ne možemo do potrebne radne snage“, ističe Mikinac.

Kada govori o problemima s uzgojem takvih kultura kaže kako tu ima dosta problema poput nedostatka potrebne mehanizacije, koja je skupa, ali i nekih nerazumnih odluka koje donose nadležni „protiv kojih se ne može boriti“.

Osvrnula se i na tržište rekavši kako njezin OPG uspije prodati gotovo sve, ali i da se zna dogoditi da bude viška kada ona ili proda sve po akcijskim cijenama ili jednostavno podijeli višak proizvoda. Ipak, ne krije kako se od proizvodnje takvih kultura može živjeti i to, kako kaže, dobro. Inače, njezin OPG na nekih deset hektara se bavi proizvodnjom povrća i šparoga od čega više na pola odlazi na šparoge.

„O uzgoju onih klasičnih ratarskih kultura se zna sve ili gotovo sve. To pak nije slučaj sa ovim kulturama tako da je potrebna i edukacija i da se čovjek nauči što, kada i kako treba raditi. Bez tih edukacija jednostavno se ne može naprijed“, istaknula je Mikinac.

Nema mehanizacije

Među onima koji su uz klasične ratarske kulture bavili se i uzgojem drugih kultura bio je i Ivo Kelić iz Marinaca. Sin i on obrađuju gotovo 400 hektara zemlje, a prije nekoliko godina odlučio je uz pšenicu, kukuruz, ječam i druge kulture na nekih 30 hektara posaditi i industrijsku konoplju. Imao je osigurano tržište tako da je prodao sve kao i dobru otkupnu cijenu. Međutim, poslije nekoliko godina uzgoja industrijske konoplje odlučio je prestati s tim i vratiti se u cijelosti uzgoju klasičnih ratarskih kultura.

„Bio sam jednostavno prinuđen na to. Bilo je sve dobro, ali nisam mogao nikako osigurati dovoljno radnika, iako sam ih plaćao dobro. Za tih 30 hektara uzgoja industrijske konoplje bilo mi je potrebno nekih 40-ak radnika do kojih sam dolazio iznimno teško. Pri tome nije bilo niti potrebne mehanizacije kao sada tako da smo sve morali ručno raditi. Sve to mi je postalo problem pa sam se vratio uzgoju klasičnih ratarskih kultura za koje imam i svu potrebnu mehanizaciju.

Ipak, sve to ne znači da možda jednoga dana možda opet neću jedan dio zemlje odvojiti za uzgoj nekog voća ili povrća jer se radi o dohodovnim kulturama. Niti prodaja nije problem jer takvih proizvoda na tržištu uvijek treba“, rekao je Kelić.

Izvor: Al Jazeera