Hearst: Narativ Izraela nakon 70 godina doživio slom

Narativ kojim se Izrael predstavlja kao žrtva prošlosti doživio je potpunu propast, naročito kod nove generacije jevrejskih aktivista u Velikoj Britaniji i još više u SAD-u, kaže David Hearst.

Neće tek tako doći do prekida vatre, niti će Gaza u ruševinama dočekati brzu stabilizaciju, upozorava Hearst (Al Jazeera)

Jedan je od osnivača i glavni i odgovorni urednik Middle East Eye, nezavisnog portala koji iz Londona pokriva Bliski Istok. Za mnoge svjetske medije komentira međunarodnu politiku. Prije toga bio je šef vanjskopolitičke redakcije Guardiana i izvještavao iz mnogih evropskih zemalja.

David Hearst za Al Jazeeru govori o novinarstvu i velikim preprekama s kojima se suočavaju novinari koji žele ispričati istinu o Gazi, evidentnom pucanju izraelskog narativa nakon više od 70 godina i dalekosežnim posljedicama rata Izraela protiv Gaze i Palestinaca.

  • Razgovor bih počela osvrtom na početak izraelskih napada na Gazu. Middle East Eye je tada na društvenim mrežama objavio Vašu izjavu u kojoj ste pred kamerama odmah govorili o posljedicama ovih događaja, ali i o prošlosti i historijskim činjenicama, što je možda bilo još važnije. Koliko je bilo važno tematski se odrediti na ovaj način odmah na početku sukoba, kojem sada svjedočimo već duže od sedam mjeseci?

– Pokušavao sam kazati nešto što bih danas još snažnije naglasio, a to je činjenica da je Izrael odmah preuzeo ulogu žrtve Hamasovog napada 7. oktobra. Kao da je to početak historijskih događaja, kao da ih 6. oktobra nije bilo. Svi upoznati s ovim sukobom znali su da izgladnjivanje i opsada Gaze uz podršku Zapada traju već 16 godina i da ovaj napad nije iznenadan, a ja sam samo htio to otvoreno reći. Međutim, sedam mjeseci kasnije, narativ kojim se Izrael predstavlja kao žrtva prošlosti doživio je potpunu propast, naročito kod nove generacije jevrejskih aktivista u Velikoj Britaniji i još više u SAD-u. Oni jednostavno više ne vjeruju u to da je Izrael plemeniti projekt suočen s trajnom egzistencijalnom prijetnjom, da je uvučen u beskrajnu borbu sa samim sobom i svojim palestinskim stanovništvom te da kao okupator ne može suzbiti otpor. A tome smo svjedočili u Gazi.

Dakle, odmah nakon 7. oktobra u snažnom narativu Zapada istaknuto je da je ovo ‘izraelski 11. septembar ‘ u kojem se on bori protiv zvijeri i barbara. Takav se narativ širio u desničarskim medijima i jevrejskoj dijaspori u Londonu i Manchesteru, postepeno, dok se ovaj rat apsolutno širio i dostizao groteskne razmjere. Gaza je istinski izuzetak, nije kao 2014. niti kao ikada prije.

Ranije je Izrael, odnosno premijer Benjamin Netanyahu, uvijek vodio kratke ratove, a sada to traje već 7-8 mjeseci i ne nazire mu se kraj. Kad bi zaustavio rat, morao bi otići s vlasti, stoga se nastavlja boriti. S druge strane, otpor nikada nije trajao sedam mjeseci, ni u vrijeme Yassera Arafata. Kada su Sharon i izraelske snage 1982. opkolili zapadni dio Bejruta, vodstvo PLO-a odlučilo se povući, a Hamas sada to ne čini i nastavlja s borbom. U posljednjih nekoliko sedmica, jednako snažno kao i u prvim danima, ovo je na više nivoa suštinska izraelska greška u procjeni.

  • Možemo li onda reći da Izrael, na neki način, odustaje od narativa koji je prilično uspješno gradio sedam decenija ? Na kraju, vidljive su promjene čak i u vodećim medijima, zato što je postalo nemoguće svjesno i očito izmišljati činjenice ili skrivati ono što Izrael čini, s obzirom na to da se sve odvija pred očima javnosti.

– Da, važno je naglasiti da se detalji ovog rata bilježe kao nikada prije, zahvaljujući društvenim mrežama. Sve se snima mobilnim telefonima, ali sve pažljivo evidentiraju i izraelski vojnici. Al Jazeera trenutno radi na filmu sastavljenom isključivo od materijala s društvenih mreža i snimaka na kojima su vojnici IDF-a bilježili vlastite ratne zločine. Bit će upečatljiv.

Apsolutno ste u pravu, ovaj narativ doživljava slom. Pri tome se moramo preispitati i shvatiti da svaki čelnik vodeće stranke u bilo kojoj zapadnoevropskoj državi i svaka od tih vlada i dalje prihvata duboko cionistički narativ o osnivanju Izraela kao moralnog imperativa poslije holokausta. Tako da je Izrael zadržao svoju poziciju i već 76 godina ima dozvolu za ubijanje, koja se temelji isključivo na narativu o historijskoj žrtvi Jevreja i iziskivanju samoodređenja. Ali, ovaj je narativ pred kolapsom, kako zbog užasnih događaja u Gazi, tako i zbog potpunog odbacivanja palestinskih nacionalnih ciljeva, u pregovorima ili bilo kojem drugom okviru. Još dok je vladao liberalni cionizam, Jevreji dijaspore mogli su tvrditi da Izrael pripada svim njegovim građanima. Sve dok je na obje strane bilo umjerenih struja, moglo se napraviti dvodržavno rješenje. Sada to ne vrijedi. Nije praktično. Pitali ste me šta je zadatak medija ili novinarstva. U ovoj situaciji, svi novinari u osnovi imaju dužnost govoriti istinu, ne zataškavati je te se odreći samocenzure i izbjegavanja prenošenja neprijatnih činjenica. Trenutno imamo potpunu informacijsku blokadu u Gazi. Neovisni ili vanjski novinari nemaju pristup, osim u posebnoj pratnji izraelske vojske.

  • Što opet potpada pod cenzuru.

– Da, praktično je riječ o cenzuri.

  • Zašto to čini toliko naših kolega, naročito na Zapadu? Zašto staju istini na put? Čine li to zbog političkih odnosa? Ili je riječ o razlozima finansijske prirode? Jer, novinari bi općenito trebali ići putem pravde i istine.

– Previše idealistično posmatrate stvari.

  • Da.

– Hoću reći, nije tako. Zapravo se ljudi plaše da će ostati bez posla. I sve medijske organizacije, naročito javne emitere, prestravljuje mogućnost da ih izraelski lobi proglasi antisemitima. Zapravo ih na taj način tjeraju da iskrive činjenice ili u različitim prilikama mijenjaju priču.

Dakle, atmosfera nekažnjavanja nije se ustalila samo u UN-u i međunarodnom pravosuđu prije presuda Međunarodnog suda pravde ili Međunarodnog krivičnog suda, takva atmosfera postoji i u svijetu novinarstva. Ako poznajete drugu stranu i znate šta se događa, a dio ste CNN-a, BBC-a ili bilo koje američke mreže, duboko vas pogađa svaki izvještaj koji ne smijete objaviti ili ga morate postaviti u određene okvire. Zato imate mnoštvo visoko profiliranih slučajeva voditelja koji napuštaju svoje mreže isključivo zbog pravila izvještavanja iz Gaze. Dakle, događaji u Gazi podijelili su mnoštvo onih koji su nekad podržavali Izrael, ali i medije. Među novinarima vlada duboko nezadovoljstvo. Osim toga, unutar medijskih kuća ogromna je napetost između novinara na terenu i njihovih urednika u redakciji. Smeta im taj koncept izvještavanja po scenariju napisanom u Atlanti u Georgiji ili bilo gdje drugdje. Žele naglasiti da to nije ono što se događa na terenu, nije s jedne strane ovo, s druge ono. Pokušavaju prenijeti istinu s bojnog polja, što ne oslobađa Hamas odgovornosti i sigurno ne prikriva istinu o tome da su 7. oktobra počinjeni ratni zločini. Jednostavno, novinar je dužan istinito izvještavati o događajima.

  • Otkud toliko licemjerja? Pri tome se ovo pitanje ne odnosi samo na novinare nego i na zapadne vlade. Zašto svjedočimo tolikom licemjerju? U Gazi se čine najgori ratni zločini, a evropski iliamerički čelnici konstantno ponavljaju isto, osuđuju ratne zločine u Ukrajini, dok ove u Gazi propituju ili oblikuju prema onome što čujemo od izraelskih čelnika.

– Na početku sukoba u Ukrajini, bili smo prilično dobro upoznati s događajima. Više je građana pred kamerama izjavilo da sve pomalo ‘liči na Irak, čiji su stanovnici poput njih, bijele boje kože.’ To je bila prva reakcija. Zloglasna i apsolutno rasistička. Ali, odjednom se ponovno pojavio BBC s prilozima o Ukrajincima koji prave priručne bombe. Takav otpor u Ukrajini prihvaćen je kao nešto potpuno normalno, a bacanje kamenja na Zapadnoj obali nazivali su lošim.

  • Ili terorizmom.

– Da, nazivali su ih teroristima i bilo je sasvim jasno da nisu mnogo razmišljali o posljedicama svojih riječi. Putinova okupacija je bila zlo, ali izraelska nije. Isto je ponovio i Zelenski, koji je osudio rusku okupaciju, a podržao akcije Izraela na okupiranim teritorijama.

Ovo je još jedan pokazatelj koliko je haosa u zapadnjačkom načinu razmišljanja o događajima u svijetu. Zapravo, ne znaju povezati stvari. Mediji su vodili plemensku politiku pod sve većim valom etnonacionalizma, i ne samo u Izraelu, nego i u Indiji, SAD-u i Britaniji. Ruska izreka kaže da je nekome ‘mozak kao kaša’, a vjerujem da je ovdje riječ o velikoj kaši zapadne kolektivne svijesti. Jednostavno ne mogu shvatiti šta se događa u svijetu i osjećaju se napadnutima, a to se odražava u medijima.

  • Uz takvo stanje Zapada, bilo da mu je ‘mozak kao kaša’ ili zapadne vlade vuku određene poteze, istovremeno postoje zemlje koje on naziva ‘Trećim svijetom’ ili ‘Globalnim jugom’, koje, zapravo, postaju predvodnice postupnih procesa kada je riječ o Gazi. Naprimjer, Južna Afrika, koja je na sebe preuzela zadatak da pred Međunarodnim sudom pravde pokrene proces protiv Izraela. Koliko ćemo još živjeti u ovakvom svjetskom poretku i možemo li reći da je svjetski poredak u kojem živimo od 1945. prolazio kroz promjene?

– Možemo reći da slabi, ali to još nije dovoljno. I dalje postoji vojno-industrijski kompleks, NATO, koji je potpuno usmjeren na to. Dakle, u podršku Izraelu uključeno je mnogo moći i novca. Uvijek se govori o američkoj podršci Izraelu, a zaboravljamo da ga podržava i Evropa, naročito vojno-industrijski kompleks. Ogroman je broj individualnih veza s Izraelom, bit će ih veoma teško ukloniti ili olabaviti. Donijeli smo prebrze zaključke i trajat će mnogo duže nego što mislimo, ali ovo je generacijski problem, smirit će se. Druga zanimljiva stvar u SAD-u je ono što se događa unutar vojno-industrijskog kompleksa, među generalima koji su odmah kazali da Izrael ima pravo na odbranu, a on se ne brani nego uništava palestinsku državu u Gazi. I prije su postavljali pitanje američkog strateškog interesa, a sada to opet čine. Hoće li zaista dopustiti da ovim pitanjem dominira Izrael ili bi pitanje Izraela i Palestine trebalo tretirati kao regionalno, dok se SAD fokusira na spor s Kinom zbog Južnog kineskog mora?

Tri su se predsjednika dosad pokušala okrenuti Kini, ali bezuspješno. Prvi je bio Obama. Trump je pokušao na svoj način, jer uprkos svojoj retorici nije pokrenuo rat s Iranom. A sada je tu i Biden. Sva trojica, a naročito Biden, zapeli su na Bliskom Istoku bez ikakvog zaključka i vizije za poslijeratno upravljanje Gazom, tj. neki oblik njene ponovne trajne okupacije. Ovo nije u Bidenovom interesu, stoga je SAD danas u poziciji koju je sam stvorio bezrezervno odobrivši Netanyahuu da između 7. i 9. oktobra doslovno učini što mora. To je zaustavilo pregovore o obećanom prekidu vatre te i dalje podržava neostvarivi izraelski ratni cilj uništavanja Hamasa. Ne podržava se trajni prekid vatre, to je problem u ovim pregovorima. Zato sada konstatuje da će se rat sigurno nastaviti do kraja godine.

  • Mislite li da postoji istinska mogućnost eskalacije? Hoću reći, od samog početka pričalo se o širenju ovog rata, ali uvijek se o ovome govori unutar određenih granica. Rat traje već osam mjeseci, a proteklih dana bilo je snažnih napada Hezbollaha na sjeverni dio Izraela. Osim toga, Hezbollah stvara ozbiljne probleme izraelskoj vojsci. Već neko vrijeme Izrael se bori na dva fronta. Može li doći do ozbiljne eskalacije?

– Apsolutno. Dopustite da parafraziram. Ne možemo se vratiti na 6. oktobar. Rat u Gazi neće ispasti nekakva izraelska prigradska akcija napada kojom poručuju da neće tolerisati bilo kakav otpor. Neće tek tako doći do prekida vatre, niti će Gaza u ruševinama dočekati brzu stabilizaciju. To se neće dogoditi. Mnogo toga koči obnovu svega što se promijenilo od 7. oktobra, tj. nema Palestinske uprave i još se vodi bitka za nasljedstvo. I dalje je formulisana kao neki višijski kolaboratorski režim okupacije, koji sigurnosno sarađuje s izraelskim snagama. Ne posjeduje program, a za nju svakako i nema budućnosti u upravljanju Gazom. Dakle, mnogo toga nedostaje.

Međutim, definitivno postoje stvarni osjećaji Arapa i Palestinaca i čisti užas svih nerazjašnjenih stvari. I dalje traje rasprava o tačnom broju ubijenih. Mustafa Barghouti je objavio da bi pod ruševinama moglo biti još gotovo 10.000 Palestinaca. Dakle, u medijima možda nije objavljen tačan broj. Bilo je pokušaja da se broj žrtava invazije umanji. Na tome se ustrajava. BBC izvještava da zdravstvene službe pod upravom Hamasa nisu objavljivale tačne podatke o broju stradalih, dok agencije UN-a na terenu navode da nema apsolutno nikakvih dokaza da nisu. Zapravo, sveli su brojke samo na broj mrtvih, a nisu uračunavali broj nestalih tako da je i narativ o 35.000 ili 34.000 mrtvih samo medijsko pretjerivanje.

Dakle, trenutno je SAD u krajnje neugodnoj poziciji. Raspada mu se kompletna logika za podršku Izraelu. Nastaju rascjepi. Recimo, ako želi kazniti Palestinsku upravu zbog nastavka postupka u predmetu pred ICC-om prijeteći da će joj uskratiti sredstva, kažnjava istu vlast koju istovremeno predlaže za preuzimanje poslijeratne uprave nad Gazom. Dakle, šta god da pokušava učiniti, nema kontrolu nad Izraelom, brzim vozom koji je nemoguće zaustaviti. Nema kontrolu ni nad ukrajinskim ratom, jer se i on oteo kontroli. Osim toga, čeka ga reizbor. A čemu pribjegavaju osobe poput Blinkena? Pokušavaju spojiti ili zakrpiti dvodržavno rješenje temeljeno na Oslu, zar ne? A ono se pokazalo neučinkovitim i problematičnim. I zapravo je uzrokovalo ovu ogromnu eksploziju.

  • Postoji teza da je rat koji se upravo odvija, bez obzira na užasnu cijenu smrti i razaranja, vjerovatno bio posljednja prilika da se palestinski cilj vrati u globalni fokus nakon što je godinama bio zaboravljen, u periodu normalizacije odnosa arapskih zemalja s Izraelom. Pitam se kakva budućnost čeka nove generacije, sve one koji se informiraju i iz Vašeg izdanja, Middle East Eyea, ali i od Al Jazeere i ostalih kreatora sadržaja na društvenim mrežama. Šta možemo očekivati za pet, 10, 20 godina, ako i dalje imamo na umu ideju o propasti narativa?

– Vjerovatno je najvažniji efekt sporog sagorijevanja kad je riječ o Gazi, gdje Izrael gubi cijelu generaciju jevrejskih, ali i svih ostalih pristalica. Tu su studenti i svi koji učestvuju u ovoj debati, gdje postoji protivljenje, naravno, ali oni u suštini shvataju poentu. Oni će donijeti promjene kada se spomenuti poslijeratni narativ konačno sruši, oni će preformulisati politiku prema Izraelu i Palestini, tako da bude mnogo udaljenija od cionističkog cilja. Vjerujem da će i dalje htjeti podržavati postojanje jevrejske države na Bliskom istoku, ali će je redefinisati. Velika je razlika kad kažete da treba postojati jevrejska država na Bliskom istoku i kad praktički sponzorišete aparthejd ili genocid.

I sve češće, kada čujete kako neko kaže da je prijatelj Izraela, da podržava njegovo pravo na postojanje ili samoodbranu, jednostavno se morate zapitati šta to, zaboga, podržava? Je li moguće da podržava genocid? Podržava li zaista masovno izgladnjivanje? Ili nadmoć nečijeg etnonacionalizma? Zar zaista misle da bi Jevreji i Arapi na taj način trebali živjeti zajedno? Ova se pitanja postavljaju sve ustrajnije. Možda dugo potraje. Plašim se da bismo se mogli ponovno vratiti na to da po završetku rata pomislimo da će se sve vratiti u prijašnje stanje. Ipak, vjerujem da će ovaj sporogoreći fitilj iz temelja potkopati kolonijalne narative, koje smo svi prihvatili na ovaj ili onaj način. I u određenom smislu, riječ je o pravoj historijskoj promjeni.

Izvor: Al Jazeera