Žene ispred i iza kamere: Duga borba protiv stereotipa
Bilo da se analizira holivudska ili domaća kinematografija, stereotipi su prisutni i isti. Van tih okvira reditelji i scenaristi gotovo da ne iskoračuju, jer to donosi rizik.

U patrijarhalnom sistemu uloga žene je jasno definisana, stoga svaki izlazak iz matrice često biva osujećen i sankcionisan, pa i kada je reč o filmu.
Shematizam ženskih likova je rigidan i malog opsega, te one mogu biti majke ili ljubavnice i najčešće su potrebne samo kako bi doprinele raskoši muških uloga. Dominantna ideja kako žena treba da izgleda i priča, kako da se ponaša i koja je njena svrha, plasira se od nastanka filma do danas. Bilo da se analizira holivudska ili domaća kinematografija, stereotipi su prisutni i isti. Van tih okvira reditelji i scenaristi gotovo da ne iskoračuju, jer to donosi rizik.
Nastavite čitati
list of 3 itemsVanja Juranić: Društvo, a pogotovo institucije, gluho je na problem porodičnog nasilja
‘Zovem se Sretna’, film o ženi koja se u patrijarhatu usudila živjeti drugačije
U cilju osnaživanja žena u filmskoj industriji, rediteljka Mimi Vlaović osnovala je internacionalni festival “Ženski likovi ispred i iza kamere”. Kao umetnička direktorka festivala okupila je filmske radnike i teoretičare koji su govorili o poziciji žene u sedmoj umetnosti. Na glavnom programu festivala mogli su se pogledati filmovi rediteljki i reditelja iz SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Nemačke, Srbije i Crne Gore.
Ovakvi festivali i panel diskusije koji sagledavaju domaću i regionalnu filmografiju kroz drugačiju prizmu, važni su kako bi se problem bolje razumeo i izbegao.
“Po povratku sa master studija iz Londona, dobila sam nekoliko ponuda da režiram komercijalne scenarije. Bile su to romantične komedije. To je moja ekspertiza i to obožavam, ali su likovi bili izuzetno seksistički”, kazala je rediteljka Vlaović.
Ona je navela inicijalne razloge zbog kojih je osnovala festival. “I pored mog pokušaja da te likove preobratim producenti su rekli ne, to nije film koji mi želimo da napravimo. Nakon čega sam odustala od ovih projekata. Tada sam shvatila da postoji prostor da pričamo o ženskim likovima, edukujemo ljude i da više ovakav scenario nadam se ne pročitam”.
Žene kao sredstvo za dostizanje cilja
A koji su stereotipi vezani za žene na filmskom platnu i zbog čega je to problem?
Na listi omiljenih filmova mnogi će navesti Lude godine, Došlo doba da se ljubav proba, Žikina dinastija, Nije lako sa muškarcima, Lepota poroka i druga kultna ostvarenja sa čijim junacima se svi mogu lako povezati, smejati se njihovim dosetkama ili plakati. Sagledavši širu sliku, uočava se jednoobrazna, profilisana funkcija žene koja ne izlazi iz očekivanih okvira. One su sredstvo da se istakne karakterizacija junaka, njegova duhovitost, eros, moć, ali nisu ravnopravne, već im je svrha pojave u kadru svedena na sredstvo za dostizanje cilja.
Vodeća linija stereotipnih ženskih uloga vezana je za starosnu dob. Mlade žene na filmu se tretiraju kao objekat, a one preko 40 godina prikazane su kao smerne majke i bake. Ukoliko nisu viđene kao negovateljice, onda su gramzive ili džangrizave.
“Uglavnom je to uloga domaćice, a ako je žena slobodna ona je promiskuitetna, gledano patrijarhalnim okom. Odrasli smo na tome. Ti stereotipi nisu vezani samo za našu kinematografiju”, rekla je rediteljka Mina Đukić.
“Stereotipi su scenarističke štake i prečice koje koriste. Ženski likovi, uz izuzetke, prilično su skrajnuti”, mišljenje je filmskog kritičara Đorđa Bajića koji je naveo Marilyn Monroe kao primer. “Ona je manje-više celog života glumila sličnu ulogu, uz neke varijacije. Ona je muška fantazija koja je projektovana na veliki ekran i zbog toga je tu. Do same je glumice da ono što joj je ponuđeno, ma koliko bilo malo i ograničeno, proširi i razbije stereotip, oplemeni ga. Drugi ekstrem je lik žene ratnice koja dobrim delom preuzima muški princip da bi preživela u muškom svetu”.
Pozitivni primjeri
Marginalizovanje ženskih likova na filmu polazi i od pisaca. U sprezi reditelj-scenarista ako postoji volja da se izgradi snažan, postojan, osebujan lik, ne postoji prepreka. Promišljati o junakinjama na adekvatan način, dajući im smisao, složenost i dominantnu intelektualnu moć, nailazi na otpor kod patrijarhalnih gledalaca, ali i producenata koji se radije odlučuju da igraju na sigurno.
Rediteljka Mina Đukić je bez zazora izgradila jedan takav lik u ostvarenju Neposlušni. Pored sjajnih kritika bilo je i otpora.
“Slobode koje sam joj podarila su često doživljavane kao besprizorne. To je inercija patrijarharta koja je baš tvrda i među mladim ljudima, jedna lična ostrašćenost i uvređenost njenim ponašanjem. Inače kod nas postoji inercija moralne osude filmskog lika što je meni neprihvatljivo”, podelila je rediteljka svoje iskustvo.
O moralnoj osudi likova govorila je i umetnička direktora festivala Mimi Vlaović. “Mira Furlan je imala stravične kritike na račun njene junakinje u filmu Lepota poroka koja samo hoće da pobegne iz nekog okruženja koje je zaleđeno u prošlosti”.
Kroz istoriju Jugoslovenske kinematografije postoje pozitivni primeri. Tadašnje filmadžije su odškrinule vrata novoj vizuri kada je reč o ženama. Bilo da su nosile fabulu filma ili bile sporedne uloge dobile su svetle obrise sa kojima su progresivne građanke mogle da se identifikuju.
Rediteljka Mimi Vlaović je kao najuspeliji spomenula film Nije lako sa muškarcima i ulogu koja je poverena Mileni Dravić. Iskorak viđen u ovoj komediji se odnosi i na obrazovni status i na relacije među ženskim likovima.
“Gordana Diklić je arhitektkinja, samohrana majka, ali je revolucionarno to što u filmu postoje četiri glavne junakinje. Svaka od njene tri kćerke ima svoje karakteristike, želje, znamo šta ih zanima, šta su im snovi”.
“Dušan Makavejev ima zanimljive ženske likove i koristio ih je kao sredstvo za oslobađanje – i ideološko, i emotivno”, istakla je Mina Đukić, uz poseban osvrt na film Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT. “Lik koji glumi Eva Ras doneo je nešto što me je podsećalo na drugu kinematografiju. Unosilo je prostor mašte i slobode u nešto svakodnevno. Do tada nagost nije bila prisutna na filmu. Konzervatizam se video i kroz ljubavne scene gde su žene uvek pokrivene do vrata. Ovde je prikazano žensko telo”.
Stereotipno viđenje žene
Filmovi snimani u ondašnjoj Jugoslaviji su pored tema vezanih za partizanski pokret doneli i potrebnu emancipaciju. Međutim, nevelik je broj onih koji su izgradili likove žena van rodno nemetnutih stereotipa. Ujedno mnogi smatraju da je problem ako nema ženskog lika, pa ih kreiraju na silu, rekao je kritičar Đorđe Bajić.
“Atraktivno je bilo da imate ženu koja se bori, koja puca. To je bilo nešto novo i drugačije. Slavica, prvi film posle rata ima heroinu, odvažnu mladu ženu koja je spremna da položi život za komunizam. Ženski likovi su nezaobilazni u tim filmovima, mada nažalost dosta njih se svodi na stereotip – ljubavni interes. Komandant i lepa partizanka, njegova desna ruka. To može efektno da se iskoristi -da ona nastrada, da to da dodatnu motivaciju da se muškarac sveti itd. Malo je likova koji su u toj vrsti kinematografije uspeli da sklone stereotip i da se izdvoje”.
Sa druge strane, filmovi koji se bave ratnim strahotama ‘90-ih žene vide isključivo kao žrtvu, saglasni su Bajić i Đukić. Ona je dodala da bi trebalo da se snima više filmova koji rat promatraju ženskim očima. “Žena je u pasivnoj poziciji čekanja i strepnje, a to je kompleksno i dirljivo, kako se ta promena odražava na decu i generacijsku traumu”.
Izuzetak od stereotipnih viđenja žene tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije su dela Quo Vadis, Aida i Dnevnik Diane Budisavljević. Oba ova filma su režirale žene što je možda jedan od važnih ključeva za izlazak iz uvreženih standarda kada je reč o ženskim rolama.
Uloge koje probijaju bedeme patrijarhalnog sistema nisu lake i glumice koje ih iznesu nisu privilegovane samo lovorikama. Tu je i druga strana medalje.
“Svim glumicama koje su mogle da donesu slobodne likove nije bilo lako u životu, jer kod nas i dalje ljudi vezuju glumicu za lik koji igra, pripisuju joj moralne etikete. I dalje na ulici, ako igraš negativca, može neko da te pljune. I dalje je uticaj fikcije jak, tako da su njihove sudbine prepletene sa likom koji su igrale”, kazala je rediteljka Mina Đukić.
Proces osnaživanja žena kroz filmove i serije je značajan, jer to je vid umetnosti koji je blizak svim slojevima, bez obzira na obrazovanje. Posebno je snažan uticaj koji ima na devojčice. To se videlo posle ekranizacije knjige Jasminke Petrović u istoimeni film Leto kada sam naučila da letim.
“Potrebno nam je više žena u filmskim ekipama i filmova o odrastanju u kojima su junakinje devojčice, kao i primera za decu, muških i ženskih likova koji ne pripadaju patrijarhalnim normama”, sumirala je Mimi Vlaović, umetnička direktorka festivala “Ženski likovi ispred i iza kamere”.