‘NATO može trenutno zbrisati crnomorsku flotu i sve ruske ciljeve u Ukrajini’

Još kolosalnija greška od kasne i pogrešne isporuke oružja Ukrajini je zabrinutost Zapada da bi poražena Rusija mogla reagirati kao štakor stjeran u ugao, kaže profesor Igor Lukes.

Ukrajina ne može priuštiti zamrznuti sukob kakav imamo već dugo vremena (Thomas Peter / Reuters)

Otprilike u ovo vrijeme prošle godine, kad je Ukrajina uspostavila ravnotežu ruskim snagama na ratištu, Kijevu su pristizale enormne količine naoružanja, opreme i municije kako bi se ne samo odbranila od invazije, već i pripremila za kontraofanzivu.

No, dok je Ukrajini isporučivao određene vrste oružja, Zapad je oklijevao pri isporuci svakog novog i snažnijeg, strahujući od ruske reakcije, dok je u isto vrijeme bez oklijevanja Moskva praznila i svoje najmoćnije arsenale konvencionalnog naoružanja nemilosrdno ravnajući gradove ne samo na jugu i istoku zemlje, već i dalje u unutrašnjosti bivše sovjetske republike.

Onoga što je Ukrajina i tada tražila kako bi uzvratila, prije svega avione i njemačke rakete Taurus sa moćnom bojevom glavom i dometom od 500 kilometara, još nema u ukrajinskom inventaru, dok je i municije sve manje. Kako je vrijeme prolazilo, ispostavilo se da je Ukrajina znala šta traži.

Nakon propale kontraofanzive u kojoj je Kijev bez većih dobitaka ispucao dobar dio onoga što je dobio, uslijedio je hladan tuš koji je naveo Zapad da se zamisli može li Ukrajina uopšte dobiti rata protiv Rusa, koji su se oduprli i sankcijama i zapadnom oružju, te pokrenuli svoju ofanzivu koja i danas donosi plodove.

Zato je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ovog proljeća vjerovatno s razlogom nervozan. Uporno skreće Zapadu pažnju od rata u Gazi i zasipa ga zahtjevima za oružjem i municijom. I ne samo to, nego traži od njih da odstupe od svojih uslova isporuke i dozvole Ukrajini da oružjem kojim su je snabdjeli napadne rusko tlo, odakle neprijatelj nesmetano lansira dalekometne projektile širom teritorije svog susjeda.

Sve ogorčenije izjave Zelenskog o sporosti i neodlučnosti Zapada kulminirale su izjavom da „Zapad ne želi da Ukrajina pobijedi“, ali uzalud. Njemačka ne želi dati Taurus, aviona ima u obećanjima, ali ne i na nebu nad Ukrajinom, dok Evropa nije složna oko pomoći Ukrajini i dozvoli za napade na rusku teritoriju.

„Mnogi bi mogli biti zbunjeni nedavnom primjedbom predsjednika Zelenskog da Zapad ne želi da Ukrajina pobijedi. Mogli bi reći: ‘Nismo li im poslali hrpu vojne opreme vrijedne milijarde’. No, napomenuo bih da je oružje stiglo prekasno i pogrešnim redoslijedom“, rekao je u razgovoru za Al Jazeeru Igor Lukes, profesor historije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Boston.

  • Šta je, prema Vašem mišljenju, trebalo uraditi?

– Trebalo je dosta vremena da se pređe od prelaska sa stare terenske artiljerije dometa 30 kilometara do bombi ATACMS M39 koji pogađaju mete na 150 kilometara. Da su Ukrajinci prije rata dobili ATCMS M39A1/M57 koji je mogao dobaciti do Krima i mosta preko Kerčkog moreuza, (ruski predsjednik Vladimir) Putin možda ne bi bio toliko samouvjeren da izvrši invaziju.

  • Mislite li da bi bilo drugačije da je Zapad ozbiljnije shvatao ruske prijetnje i ranije naoružao Ukrajinu? I, da li je u tom slučaju Ukrajina, kada je već bilo jasno da bi Rusija mogla krenuti preko granice, mogla i prije toga napasti okupirane teritorije?

– Ukrajina nije mogla upotrijebiti dalekometno oružje za oslobađanje svoje teritorije prije februara 2022. iz jednostavnog razloga jer je oružje samo alat u rukama vojnika. Da je pokrenula takav napad, morala bi uslijediti ofanziva kombiniranih pješadijskih divizija. Ukrajina u to vrijeme nije imala takve trupe, tako da to nije moglo biti opcija.

  • Zapad i dalje ne odobrava određene vrste oružja Ukrajini, iako je jasno da trenutno Rusija ima premoć. Je li taj oprez, ili bolje možemo reći strah Zapada, opravdan?

– Još kolosalnija greška od kasne i pogrešne isporuke oružja Ukrajini je zabrinutost Zapada da bi poražena Rusija mogla reagirati kao štakor stjeran u ugao i napasti teritoriju van Ukrajine. Naprimjer, baltičke zemlje ili Moldaviju.

Jedina nada za mir je Putinov vojni poraz na Krimu (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Putin je mnogo puta zaprijetio tim odgovorom, zar ne?

– Da, ali upravo je suprotno (od onoga čega se Zapd plaši, op. a.). Jedina nada za mir je Putinov vojni poraz na Krimu. I to je preduslov za reformu u Rusiji.

  • S obzirom na to da ozbiljnih oponenata Putinu više nema niti na slobodi niti među živima, kakva bi reforma onda uopšte bila moguća?

– Da, gotovo sve demokrate su prognane, ubijene ili uhapšene. No, Putinov nasljednik mogao bi biti ekonomista, bankar ili neki drugi tehnokrata iz Putinovog kruga. Jednostavno, bilo ko bez krvi na rukama.

  • Spomenili ste hipotetičku mogućnost da Putin bude ‘stjeran u ugao’. Nije li to situacija u kojoj bi postojao opravdan razlog za strah od mogućih očajničkih poteza Putina i možemo li zaista biti sigurni da ni na koji način ne bi upotrijebio neku vrstu nuklearnog oružja?

– Da, možemo biti potpuno sigurni u to. Prvo, ruski mehanizam za lansiranje nuklearne naprave bilo koje vrste uključuje mnogo različitih sigurnosnih mjera. To je u osnovi kopija američkog sistema, koji je siguran. Drugo, nuklearno oružje moćno je sredstvo odvraćanja, a ne instrument za vođenje rata. Niko razuman ne bi mogao smisliti razlog da ga prvi upotrijebi.

Sa druge strane, ako Rusija upotrijebi nuklearno oružje, SAD i NATO će gotovo trenutno zbrisati rusku mornaricu na Crnom moru i uništiti svaki ruski vojni cilj u Ukrajini. I sve to uz upotrebu konvencionalnog oružja. Putin to zna i on to neće učiniti. Na kraju, tvrdi da je Ukrajina Rusija, a Ukrajinci Rusi. Kako bi mogao opravdati bacanje nuklearne bombe na ‘vlastitu’ zemlju i ‘svoj’ narod?

  • Danas ukrajinska pobjeda izgleda zaista nestvarno. Postoji li neki scenarij zaokreta u ratu? I kako?

– Slažem se. Ali postoji izreka da se u ljubavi i u ratu situacija mijenja svake minute. Ako Ukrajina konačno sruši Kerčki most, to bi odmah uticalo na rusku poziciju na Krimu. Znatno bi oslabilo Putina, te moglo dovesti do neočekivanog razvoja događaja. Ono što si Ukrajina ne može priuštiti je zamrznuti sukob kakav imamo već dugo vremena i koji ide u prilog Rusiju.

  • Glasnogovornik Kremlja Peskov voli reći da se Rusija kao velika sila ne može pobijediti. Šta mislite, može li?

– Zašto ne? Mnoge su velike sile pretrpjele poraze: Francuska je izgubila u Alžiru i Vijetnamu, SAD – pretpostavljajući da je Koreja bila neriješena – izgubio je u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku, Velika Britanija je izgubila svoje carstvo u Aziji i Africi, a isto tako i Nizozemska, Španija, Portugal, Belgija, a možda i drugi evropski kolonizatori. Sjećate li se Habsburškog carstva? Njen kolaps pokazao se kao dobitak za Austriju, sada mnogo manju, ali mirnu i prosperitetnu.

  • Ruski poraz bi, tom logikom, zapravo bio koristan za Rusiju i njenu budućnost?

– Imajte na umu da su porazi Rusije u Rusko-japanskom ratu (1904-1905), u Krimskom ratu (1853-1856) i u Afganistanu 1980-ih stvorili neophodno okruženje za političke reformske pokrete kod kuće.

  • Na kraju, shvata li Evropa šta bi se dogodilo nakon (i ako) Putin porazi Ukrajinu?

– Da, mnogi to razumiju, a neki ne, dok neki to i žele.

Izvor: Al Jazeera