Jugoslavensko prokletstvo nikad dosanjane evropske titule

Selekcija bivše države je igrala dva finala i jedno polufinale, ali nikada nije dosanjala san o tituli evropskog prvaka.

'Kada čovjek razmisli, može se reći da smo mogli nešto uraditi da se nije desilo to što se desilo', govori Safet Sušić prisjećajući se 1992. godine (Peter Robinson / PA Images via Getty Images)

Tenzija u zagušljivoj prostoriji mogla se nožem rezati dok je oznojeno i očajno lice Ivice Osima na konferenciji za novinare 23. maja 1992. godine govorilo više od onoga što je pričao u nastojanju da, onakav kakav je bio, nikoga ne uvrijedi.

A svi znamo šta je rekao tad u Beogradu, dok je njegov rodni grad Sarajevo nezaustavljivo tonuo u krvavu ratnu agoniju.

Tri sedmice uoči početka Evropskog nogometnog prvenstva u Švedskoj, na koje je reprezentacija Jugoslavije trebala otići jača nego ikada ranije, Osimu moral nije dozvolio da nastavi s poslom. Digao je ruke od selektorske pozicije, baš kao što su od bivše države svi odavno počeli dizati ruke i u njih uzimati puške u najavi strave koja će krvlju obliti nekada bratsku, a tada već pocijepanu državu.

Odlazak Ivice Osima ‘sa kormila’ reprezentacije značio je i kraj jugoslovenske selekcije (Action Images via Reuters)

Taj 23. maj zvanično je označio kraj reprezentacije Jugoslavije, evropske nogometne sile koja je, kako je rekao i sam Osim, prerasla državu koju je predstavljala. Nestala je sa nogometne karte svijeta u periodu kada je, mnogi će reći, mogla najviše, napraviti korak koji joj je kroz historiju prečesto nedostajao da se vine na nikada dostignuti vrh Evrope.

Finalni poraz od Jašinovog SSSR-a

Tri sedmice poslije Osimove ostavke, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasalo je sankcije Jugoslaviji, a FIFA ju je momentalno izbacila sa Evropskog prvenstva. Tamo je otišla Danska, koja je u kvalifikacijama bila iza naše bivše države. Otišla… i osvojila turnir.

A Jugoslavija? Ako izuzmemo ono mnogo strašnije što je slijedilo, ostalo je samo sjećanje i nikada dosanjani nogometni san o tituli evropskog prvaka pod visoko uzdignutom trobojkom sa zvijezdom. A uoči 1992. izgledao je realniji nego ikada.

„Eh, šta bi bilo kad bi bilo…“, prokomentirao je predratni jugoslovenski reprezentativac, a sada istaknuti trener Srečko Katanec.

„Nećemo nikada znati. O tome možemo pričati satima, ali će se sve svesti na – možda. Mogli smo nešto napraviti, svakako. Reprezentacija je tada bila zaista dobra. Godinama poslije, mnogo je njenih igrača napravilo strašne nogometne karijere. Svakog selektora bi zaboljela glava da sastavi reprezentaciju za to Evropsko prvenstvo 1992. Možda bi bili evropski prvaci, možda kasnije čak i svjetski… ali sve su to nagađanja. No, činjenica je da smo imali 30-ak vanserijskih igrača“, rekao je Katanec Al Jazeeri prisjećajući se te 1992. godine.

Sila talenata i majstora nogometne igre kakvu je imala reprezentacija nekadašnje države nikada nije ispunila visoka očekivanja zemlje. Dva finala i jedno polufinale, ali nijedan trofej, pa čak niti onda kada je za njega bilo potrebno ostvariti svega dvije pobjede na završnom turniru.

Na inauguralnom Evropskom prvenstvu 1960, koje se tada zvalo Evropski kup nacija, igrale su samo četiri reprezentacije, a nastup na završnici Jugoslavija je izborila kroz kvalifikacije u kojima je bila bolja od Bugarske (2:0, 1:1) i Portugala (1:2, 5:1). U kup sistemu završnice, Jugoslavija je u polufinalu pobijedila domaćine Francuze sa 5:4, nakon što je dva puta jurila manjak od dva gola, ali u finalu ju je zaustavila selekcija tadašnjeg SSSR-a, na čijem je golu bio lav poznatiji po prezimenu Jašin, nakon produžetaka (1:2).

Galić prvi strijelac u historiji EP-a

Jugoslaviji, u čijem sastavu su između ostalih bili Milutin Šoškić, Branko Zebec, Dragoslav Šekularac… ostala je utjeha što je iznjedrila strijelca prvog gola u historiji evropskih prvenstava, Milana Galića, koji je u 11. minuti postigao prvi gol u susretu protiv Francuske. No, slaba je to utjeha bila.

Nakon što je propustila sljedeću završnicu u Španiji, jer je u prvom krugu kvalifikacija ispala od Švedske, selekcija Jugoslavije je 1968. godine u Italiju otputovala sa velikim optimizmom. Pošto je u kvalifikacijama u grupi nadmašila Zapadnu Njemačku i Albaniju, najviše zaslugom Slavena Zambate (tri gola) i Osima (dva gola) Jugoslavija je u posljednjoj majstorici nadmašila Francuze kojima je nakon 1:1 u prvom susretu u Beogradu zabila pet pogodaka (5:1), od kojiih su po dva postigli Vahidin Musemić i Ilija Petković.

Vrata finalnog turnira sa četiri ekipe bila su otvorena, a do naslova su Jugoslaviju dijelile dvije pobjede. U polufinalu, sjajna Jugoslavija je u Firenci pobijedila aktuelne svjetske prvake Engleze sa 1:0 golom Dragana Džajića u 87. minuti, u susretu koji je Osim igrao povrijeđen. U finalu ih je čekala Italija, koju je u finale provelo bacanje novčića poslije remija sa SSSR-om.

Dragan Džajić bio je jedna od uzdanica jugoslavenske reprezentacije ‘60-ih i ‘70-ih (AFP)

No, sjajnoj generaciji sa Ilijom Pantelićem, Osimom, Musemićem, Petkovićem, Džajićem, Mirsadom Fazlagićem, nije bilo suđeno. Umjesto nekoga od njih, junak završnice bio je Giacinto Faccheti, koji je, kakve li ironije, tačno pogodio stranu novčića.

Jugoslaviju je u finalnom susretu od naslova dijelilo svega deset minuta. Džajić je u 39. pogodio za 1:0, ali u 80. je izjednačio Angelo Domenghini. Igrala se nova utakmica i bilo je 2:0 za Italiju, u čijem su timu tada bile legende poput Luigija Rive i Dina Zoffa. I „proroka“ Facchetia. I ponovo, utjehu su ponudile samo činjenice da je Džajić bio najbolji strijelac turnira (dva gola), te da su se osim njega u timu prvenstva našli Osim i Fazlagić.

I treća je bila nesreća

Treća sreća, govorili su, no za Jugoslaviju je nije bilo niti kada je bila domaćin završnice. Godine 1976, ponovo sa četiri reprezentacije, na turnir smo došli kroz grupnu fazu, u kojoj je ostvareno pet pobjeda, uz jedan poraz. No, Džajića, Jerkovića, Josipa Katalinskog, Ivicu Šurjaka, Danila Popivodu… oblio je hladan tuš u sopstvenom dvorištu.

Svjetski prvaci Nijemci, sa Ulijem Hoenessom, Franzom Beckenbauerom, Bertijem Vogtsom i ostalim, u Beogradu su pobijedili nakon produžetaka. Jugoslavija je imala vodstvo od 2:0, do 82. je vodila 2:1, ali onda je uslijedila predstava Dietera Muellera, koji je ušao u igru u 79. minuti, a koji je sa tri gola proveo Nijemce u finale.

Susret za treće mjesto u Zagrebu protiv Nizozemske, predvođene fenomenalnim Johanom Cruyffom, nije ponudio ništa bolje. Ponovo poraz nakon produžetaka 2:3.

Safet Sušić, legenda bosanskohercegovačkog i jugoslovenskog nogometa, koji je nešto kasnije stupio na scenu, stava je da je upravo to bila najbolja prilika koju je imala selekcija bivše države, čak bolju i od onih koje su se ukazivale timu čiji je dirigent bio.

„Tada smo imali strašnu, vrhunsku ekipu i velika je šteta što nismo pobijedili. Imali smo i u Italiji. Tada sam bio dijete, ali dobro se sjećam da smo i u Italiji imali jači tim nego što je bio onaj u kojem sam ja igrao“, rekao je za Al Jazeeru Sušić, koji je pred Euro 1984. godine bio jedna od jugoslovenskih uzdanica.

Jedinu dobru utakmicu, na Euru u Francuskoj 1984. godine, Jugoslavija je odigrala protiv domaćina (AFP) (AFP)

Na turnir u Francuskoj, Jugoslavija se provukla kroz iglene uši.

„Ljudi moji, pa je li to moguće“, upitao je legendarni Mladen Delić kada je Ljubomir Radanović u meču odluke sa Bugarima, u trenucima kada je Jugoslavija očajno i bezglavo napadala, postigao gol u 89. minuti za 3:2, vrijedan plasmana na EP. No, sa Sušićem, Mehmedom Baždarevićem, Radanovićem, Draganom Stojkovićem, Zlatkom Vujovićem…, Jugoslavija je u Francuskoj bila samo vreća za napucavanje.

Izgubila je sva tri meča u grupi, a jedino je ličila na ekipu u susretu sa budućim prvacima Francuzima (2:3).

„Kada se sjetim te generacije, dobro smo se namučili da uopšte odemo na Prvenstvo“, priča Sušić, nogometni genije starog kova koji je u 54 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije postigao 21 gol.

„Nije to bila posebno jaka ekipa, ali mi smo uvijek imali običaj gledati previše daleko, dok nismo razmišljali o drugim ekipama i koliko su one dobre. Najjednostavnije, nismo imali tim koji je mogao napraviti nešto više“, dodao je Sušić.

Krvlju zaustavljena Osimova rapsodija

I onda, uslijedio je zv(j)ezdani period. Crvena zvezda se 1991. popela na vrh Evrope, a reprezentacija je izgledala čudesno. Sa igračima poput Sušića, Baždarevića, Katanca, Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog, Stojkovića, Faruka Hadžibegića, Jugoslavija je pod palicom Ivice Osima u kvalifikacijama bila nezaustavljiva – sedam pobjeda i jedan poraz, uz čak deset golova Darka Pančeva. Nakon Zvezde očekivao se iskorak, činilo se, nikada bolje reprezentacije.

Zlatko Vujović i Dragan Stojković na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1984. godine (Peter Robinson / PA Images via Getty Images)

No, jugoslovensko prokletstvo se nastavilo. Ekipa je već kroz kvalifikacije počela ostajati bez igrača, uglavnom iz Hrvatske, a uslijedio je najkrvaviji dio – raspad, ratovi, masakri…

„Ta je ekipa bila daleko jača od ranijih. Prošetali smo kroz kvalifikacije“, kaže Sušić. „Kada čovjek razmisli, može se reći da smo mogli nešto uraditi da se nije desilo to što se desilo… Nažalost, desile su se mnogo gore stvari.“

Na preostalih pet završnica EP-a, Jugoslavija nije igrala. U kvalifikacijama za EP 1972, koban je bio ponovo SSSR, budući finalista EP-a, koji je pred 100.000 ljudi u Moskvi pobijedio Jugoslaviju 3:0.

U kvalifikacijama za EP 1980. zaustavili su je Španci, koji su imali devet, a Jugoslavija osam bodova, a pred EP 1988. selekcija koju je upravo preuzeo Osim, imala je nesreću da se nađe u grupi sa tada veoma snažnim Englezima sa Garyjem Linekerom, Johnom Barnesom, Bryanom Robsonom i ostalima. Pored njih, šanse zaista nije bilo, ne kao četiri godine kasnije, pred EP 1992, kada je ekipa značajno ojačala.

„Ko zna… da smo otišli na to Evropsko prvenstvo i osvojili ga, možda se Jugoslavija ne bi niti raspala. Možda bi je to ponovo ujedinilo“, govorio je poslije Osim vizionarskim tonom, mada je malo onih koji bi se složili s njim.

Koliko god je bila jaka, tadašnja reprezentacija je, po običaju ponovo nezasluženo poražena, kao jedna od prvih žrtava mraka koji nas je zadesio.

Izvor: Al Jazeera