Slobodan Jovandić: Arhitekta koji je išao ispred svog vremena

Djela ostaju iza ljudi i svjedoci su njihovog postojanja. Nekada ih ne primijetimo odmah, ne prepoznamo njihovu vrijednost. Ovo je priča o jednom od takvih ljudi koji je iza sebe ostavio veliki trag.

Kao nasljeđe Slobodana Jovandića (1941 – 2024.) ostale su zenička Lamela koja je do pred rat bila najviša stambena zgrada na Balkanu, hoteli Maršal na Bjelašnici, Internacional u Zenici i Zenit u Neumu za koji je dobitnik najveće nagrade za arhitekturu bivše države, zgradu Mašingog fakulteta u sarajevu…

Svijet arhitekture u maju je izgubio jednog od svojih najsvjetlijih umova i vizionara – Slobodana Jovandića. Radi se o čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u urbanističkom pejzažu Bosne i Hercegovine, gradeći više od 2.000 stanova u zeničkim naseljima Mokušnica i Babina rijeka, kao i monumentalne građevine…

Grad radnika i arhitekata

“Slobodan Jovandić je rođeni Sarajlija, ali komotno ga možemo smatrati Zeničaninom s obzirom koliko je radio i koliko je volio ovaj grad. Njegova dijela su pobudila pažnju kompletne stručne javnosti bivše države što govori o njihovom kvalitetu, priča arhitekta Boris Britvar.

Prisjeća se aplauza “velikom čovjeku i arhitekti koji je volio i gradio naš grad” koji je Jovandić dobio 19. marta na Velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta kao gost događaja posvećenog arhitekturi Zenice na kojem je prikazana epizoda ”Grad radnika i arhitekata” iz dokumentarnog serijala “Betonski spavači”, promovisan reprint monografije “Arhitektura Bosne i put u savremeno”, autora arhitekata Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta, čije je prvo izdanje objavljeno 1957. godine i održana javna diskusija na temu “Identitet grada”.

“Ljudi koji iza sebe ostave tragove nikada ne umiru”, poručuje Britvar.

Arhitekta Vedad Islambegović, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, kaže da je tužan što doajen bosanskohercegovačke arhitekture više nije među nama ali i zbog toga što “nismo uspjeli sa njim napraviti intervju i zabilježiti njegove stavove i razmišljanja te saznati više o tim objektima koje je gradio”.

“Tužno je da mi u Bosni ne arhiviramo stvari, da ne sakupljamo podatke o arhitekturi i jako brzo zaboravljamo ko je šta radio. Arhitekturu u Bosni slabo promoviramo. Ima tu jako dobrih, lijepih arhitektonskih djela koja su sticajem okolnosti ostala neprimjećena. Dobar dio Jovandićevih djela je tako završio. Tek sad ove mlađe generacije u njima prepoznaju vrijednost, što govori da se radi o  arhitekturi koja je je jako kvalitetna i daje univerzalne vrijednosti. Ono što je radio bilo je toliko ispred svog vremena da nekoliko generacija iza to shvata i prave vrijednosti arhitekture dolaze do izražaja”, ističe Islambegović.

Kada su počeli sa snimanjem “Betonskih spavača”, Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić koji su osmislili ovu dokumentarnu seriju o modernoj arhitekturi u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije, području jedinstvenom po velikom broju napuštenih i neiskorištenih zgrada iz druge polovice 20. stoljeća, nisu mogli zamisliti da će izazvati veliku pažnju kod ljudi u regionu.

Najviše pažnje u cijelom serijalu izazvala je epizoda iz treće sezone “Grad radnika i arhitekata” koja se bavi poslijeratnom modernizacijom i industrijalizacijom na primjeru jednog grada – Zenice. Emisija je emitovana krajem prošle godine na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ekipa iz “Hulahop” Zagreb, kompanije za filmsku produkciju i usluge u kulturi, koja stoji iza ovog dokumentarca, nagrađena je prestižnom “Nagradom Zenice”, za afirmaciju grada i jačanje njenog ugleda u zemlji i svijetu, koja im je uručena 20. marta, na 588. rođendan Zenice.

Saša Ban, redatelj i jedan od tvoraca serijala “Betonski spavači”, podsjeća da je u emisiji rečeno da je Jovandić kroz stil gradnje Lamele i Internacionala dao Zenici “velegradski identitet i svoje oblikovanje”.

“Ima neki svoj pečat. Izrazito su prepoznatljivi ti neki elementi. Lamela je stepenasto građena, Internacional sa isturenim dijelom što sam čuo od arhitekata koji su se divili toj konstrukciji, toj konzoli na ulazu, i pitali kako je to uopće moguće bilo napraviti. Lijepo je rekao Maroje Mrduljaš da ljudi uvijek vole tu borbu sa gravitacijom. To je kod Slobodana Jovandića prisutno i u kod Lamele i kod Internacionala”, kazuje Ban.

Zahvalnost Zeničana

“Jovandiću je bilo drago što Lamela živi punim životom, da je prepuna ljudi i da s godinama dobiva na cijeni, ne samo po cijeni kvadrata, nego i kao doživljaj ljudi da vide da je to identitet grada – ali, onaj lijepi identitet. Mi smo potpuno impresionirani građevinama koje je projektovao, a koje su izgrađene u Zenici”, objašnjava Saša Ban.

Zgrada Lamela do pred rat bila je najviša stambena zgrada na Balkanu. Visoka je 101 metar sa 27 spratova i 232 stana raspoređenih na šest segmenata.

Jovandić je postavio ne samo arhitektonski, već i kulturni simbol. Smještena je na obali rijeke Bosne u centru grada. Zgrada, završena u zimu 1976. godine, bila je ne samo tehničko čudo svog vremena, već i simbol “moći socijalističkog sistema bivše Jugoslavije”.

Urađena je u “brutalističkom stilu”, a zvali su je mnogi “zeničkim Empajerom” po uzoru na Empire State Building u New Yorku, u Sjedinjenim Američkim Državama (neboder ima 102 sprata, a izgrađen je 1931. godine. Američko udruženje građevinara proglasilo je Empire State Building jednim od sedam modernih svjetskih čuda, op.a.).

Jedan od prvih stanara zeničke Lamele bila je porodica Ahmetkadić koja je imala na mjestu gdje je sadašnja zgrada porodičnu kuću.

„Naša kuća je posljednja srušena 1974. godine. Zgrada se radila fazno i dio je bio već izgrađen. Nakon tri godine smo se uselili u stan u kojem i sad živimo moja majka Hasiba, sestra Jasmina i ja”, pojašnjava Jazid Ahmetkadić kojem je sticajem okolnosti i radno mjesto u Lameli (kancelarija Javnog servisa Bosne i Hercegovine koja je udaljena 30-tak metara od ulaza u kom stanuje).

Lamela kao stambeni objekat u to vrijeme bila je samo segment onoga što se radilo, u tzv. jugoslovenskoj industrijalizaciji. Da bi se stvorili preduslovi za pravljenje takve zgrade, osim projektovanja, pojašnjava, morali su se obezbjediti domaći čelik, željezo, beton, izolacioni materijali, elektro instalacije, liftovi, vodonstalacije…

Uzimana je tehnologija i sa istoka i sa zapada. Kadrovi su išli na školovanje u inostranstvo i otvarane su fabrike u kojim su se pravilo ono što je bilo potrebno.

“U isto vrijeme su se u Jugoslaviji gradili i Nuklearna elektrana Krško i stambeno-poslovni objekat Kapija u Beogradu. Korišten je armirani beton za gradnju. Sva pamet Jugoslavije je radila na tome. I po visini i po broju stambenih jedinica Lamela je bila broj jedan na Balkanu. Danas kada pogledate kakav je raspored stanova, kakva je njihova funkcionalnost, jasno je da se vodilo računa o čovjeku. Zgrada je projektovana za centralno grijanje. Funkcionalna je u svemu osim za odvoz smeća. Stavljeno je vertikalno odlaganje smeća, gdje se sakupljalo u prostorije i odvozilo. Međutim, šest puta povećan je unos prosječne ambalaže u domaćinstva u odnosu na vrijeme kada je projektovana, a to je prije gotovo pet i po decenija”, govori Ahmetkadić.

Zgrada je urađena iz šest cjelina sa zasebno odvojenim ulazima sa odvojenim sistemima. Ulazi su široki, imaju liftove koji dan-danas rade.

“U Lameli je živio veliki broj ljudi, neuporedivo više nego što ih danas živi. Zadnji ulaz bio je rezervisan za inženjere i tehničare iz inostranstva koji su radili na izgradnji određenih pogona u Željezari. Bili su tu Italijani, Njemci, Amerikanci, Rusi, Česi… Stanovi su bili napravljeni kao apartmani i tu su oni živjeli”, kazuje Ahmetkadić.

Simbol grada Zenice

Problem je, tvrdi, socijalizacija. Kaže da je bilo slučajeva gdje ljudi koji stanuju vrata do vrata – nisu nikad popili kafu zajedno, a da se dešavalo i da neko umre u stanu a da se danima to ne otkrije.

Zenička Lamela je najpoznatije djelo Slobodana Jovandića. Zaista je bilo mnogo projekata koje je uradio.

Njegovo nasljeđe nas podsjeća na snagu ideja i moć stvaralačkog duha.