Kuća u Jerusalemu: Film koji čuva uspomene na tugu i Nakbu
Film ‘Kuća u Jerusalemu’, reditelja Muayada Alayana, priča je o palestinskoj i jevrejskoj djevojčici koje traže odgovore i otkrivaju da su njihove tuge isprepletene.

Palestinski filmski reditelj Muayad Alayan tek što je počeo pričati prekinuo ga je producent i zatražio da se malo pomjeri radi boljeg kadra.
Alayan se nasmijao, promijenivši položaj. Dotjeran, u kasnim tridesetim, vješt je u ovome. Zna on ovu priču. Proživio ju je. Gleda u kameru i nastavlja pričati.
Nastavite čitati
list of 3 itemsDuh palestinskog naroda pobijedio je izraelski stroj smrti
‘Dan poslije’ u Gazi i ostatku Palestine
Njegov najnoviji film Kuća u Jerusalemu (A House in Jerusalem) govori o jevrejskoj djevojčici iz Velike Britanije koja se s ocem preselila u kuću koju su naslijedili od njenog djeda u Jerusalemu.
Međutim, na drugom nivou, film je mnogo dublja priča.
Alayanov film, koji se od prošlog mjeseca prikazuje u kinima u Velikoj Britaniji, detaljno opisuje višestruke isprepletene traume koje se protežu kroz različite porodice i generacije i kontinente, sve u prozračnim, dobro osvijetljenim prostorijama impozantne kuće iz naslova filma.
Mjesto radnje Jerusalem, grad koji je podijeljen od 1948. i čija je istočna polovica pod okupacijom od 1967, ostaje mjesto podjela dubokih kao i rasprave koje tu vriju.
U filmu djevojčica Rebecca odlazi u Jerusalem s ocem Michaelom nakon porodične tragedije.

Tamo sreće Rashu, duh palestinske djevojčice zarobljene u vlastitoj tragediji, onoj koja seže do 1948. godine i Nakbe, kada je više od 750.000 Palestinaca nasilno istjerano iz njihovih domova kako bi se očistio prostor za izraelska naselja.
Alayan isuviše dobro poznaje tragediju Jerusalema. Opisuje kako je njegova porodica s obje strane bila prognana iz ovog grada u vrijeme Nakbe, a sjećanje na to vrijeme živi u pričama o životima i četvrtima koje su ostale u prošlosti.
Nosite “ovu traumu i težinu prošlosti i uspomene”, objašnjava on Al Jazeeri. Kada se prije 15-ak godina vozio Zapadnim Jerusalemom po noći, Alayan je naišao na prizor koji ga je inspirisao za film Kuća u Jerusalemu.
Alayan opisuje kako je prošao kroz stari kvart u kojem je živjela njegova porodica i čiju topografiju dobro poznaje iz priča o djedovoj mesnici, u kojoj je radio njegov otac – o manastirima, crkvama i školama, o onome što je, prije 1948, bio njihov svijet.
Tamo je opazio jednu od velikih starih kuća čije prvobitne vlasnike je, također, poznavao.
Taksi je bio parkiran u dvorištu.
“Ta porodica je iznosila svoje stvari iz kombija i unosila ih u kuću. Izgledala je kao nova jevrejska imigrantska porodica”, priča on, opisujući kako je sjedio i gledao dok su roditelji s kćerkom kroz noć išli prema kući, a lampa ih je osvjetljavala mutnom, gotovo sablasnom svjetlošću.

“Znate, pomislio sam: Šta ako ova djevojčica sretne duhove ljudi koji su živjeli u ovoj kući? Šta joj porodica priča o ovoj kući?“, govori o pričama koje porodice sebi pričaju o tome kako su došli do takvih impozantnih i historijskih nekretnina. “I šta bi ona uopće mogla saznati samostalno?”
Uspomene na Nakbu
Ne znajući ništa o historiji regije i s ocem obuzetim tugom, Rebecca, a samim time i gledatelj, mora sama saznavati o tragediji iz prošlosti.
U narednih sat i 45 minuta, slijedi potresno istraživanje užasa iz prošlosti i kako se oni mogu provući u sadašnjost i ispreplesti s novim traumama.
Zajedno, teme tuge, gubitka i snažne čežnje isprepliću se i stvaraju nešto jedinstveno, to što se obraća savremenom Jerusalemu koliko i onom iz prošlosti.
Početkom mjeseca deseci hiljada Izraelaca nacionalista sa zastavama marširali su kroz muslimansku četvrt Starog grada, nekoliko kilometara od mjesta na kojem Alayan sada živi, uzvikujući rasističke slogane i napadajući Palestince.
Na jugu, u Gazi, broj ubijenih u izraelskom ratu u ovoj enklavi premašio je 37.000.
“Hiljade i stotine hiljada Palestinaca su raseljene u vrijeme Nakbe 1948”, priča Alayan. “Ipak, nisam mogao ni zamisliti da će film biti prikazivan u periodu kada su opet stotine hiljada Palestinaca raseljene, njihovi domovi uništeni i bombardovani […] hiljade ubijene i ranjene.”

Predstavljanje priče kroz oči djeteta, za koje sudbina nestale lutke nadmašuje generacije okupacije i nepravde, namjerni je izbor.
“Djeca su, kroz svoju nevinost, hrabra”, priča Alayan, opisujući kako je upotrijebio glavnog lika Rebeccu, koja se preselila iz Engleske i ne poznaje prošlost ove regije, da istraži Jerusalem i ospori narative u koje vjeruju mnogi moderni Izraelci da bi opravdali etničko čišćenje Palestinaca 1948. i okupaciju palestinske teritorije koja se potom nastavila.
“Nekima je rečeno da je ovo bila prazna zemlja”, kaže on. “Znate, nekima je rečeno da su [Palestinci] samo otišli i da su kuće prazne”, priča on u nevjerici.
“Čuo sam mnogo različitih priča”, dodaje on, prepričavajući kako su mu više puta govorili da Palestinci čak nisu iz Palestine, nego iz Jordana i Iraka. Sada, barem u Zapadnom Jerusalemu, njihove tragove možete naći samo ispod zemlje ili u spremnicima vode, kao ostatke civilizacije koju je moderno vrijeme izbrisalo.
U ovu prazninu Alayan je smjestio dvije djevojčice: Rebeccu, koja iz sadašnjosti mora posegnuti za prošlošću; i drugu, Rashu, Palestinku, čiji svijet nije mogao nastaviti postojati nakon Nakbe jer mu to nije bilo dozvoljeno. Njihove živote povezuje željeznička pruga od kuće u Jerusalemu do izbjegličkih kampova u Betlehemu, gdje su mnogi Palestinci iz Jerusalema završili.
“Pruga je prolazila ispred kuće mog djeda”, prisjeća se Alayan. “Moj otac je čak i u dobi od 70 godina […] mogao hodati po šinama zatvorenih očiju, jer ih se sjeća iz djetinjstva”, priča on, opisujući kako se njegov otac i dalje sjećao razdaljine između željezničkih pragova koji su vijugali pored sela Al-Malihe i ostataka ostalih zajednica uništenih da bi se napravio prostor za izraelske puteve i zidove razdvajanja.
Alayan sjedi na svojoj stolici. Producent ga posmatra bez riječi.