Murić: Zbog politike umiješane u pravo teško je očekivati pravdu

“Iako su se na prostoru Crne Gore ‘90-ih godina prošlog stoljeća dogodili teški zločini čovjeka nad čovjekom i države nad čovjekom, ne napušta me optimizam da će se makar i zakašnjelo, dokučiti, ako ne sudska, onda svakako ljudska pravda kao osnova za istorijsko pamćenje”, kaže Velija Murić, advokat i počasni akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU).

Murić je rođen 1948. godine u Tutinu, a živi i radi u Rožajama. Radni vijek proveo je u crnogorskom pravosuđu na više odgovornih funkcija, a već više od tri decenije bavi se advokaturom. Za predan rad i visoki profesionalizam u tom zvanju, dobitnik je najvećeg strukovnog priznanja  – Povelje Advokatske komore Crne Gore.

Osnivač je i voditelj Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava u čijem djelovanju se, na nivou profesionalnog angažmana, bavi ljudskim pravima i slobodama, po čemu je i poznat široj javnosti. Uporedo sa tim, u domaćim i stranim glasilima, objavljuje kolumne, eseje, prikaze i kritičke sudove o sociološko-istorijskim tokovima i događanjima.

Ovih dana uručeno mu je priznanje koje dodjeljuje Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori: Povelja “Rifat Burdžović – Tršo”, koja se dodjeljuje pojedincima ili institucijama za doprinos u oblastima javnih djelatnosti, politike, ljudskih prava i za doprinos razvoju ideje multietničkog i multikulturnog društva, za istinito svjedočenje o stradanju Bošnjaka, za borbu protiv nacifašizma, širenja ksenofobije, vjerske i nacionalne diskriminacije.

• Prošlo je više od 30 godina od većine počinjenih ratnih zločina u Crnoj Gori. Sa ove vremenske distance, možemo li reći da smo nažalost izgubili šansu za adekvatno zadovoljenje pravde?

– Po prirodi sam optimista, a uz uvjerenje da se sve može kada se hoće, te kod činjenice da su se na prostoru Crne Gore, devedesetih prošloga vijeka, zaista događali teški zločini čovjeka nad čovjekom, na žalost čak i države nad čovjekom, ne napušta me optimizam da će se makar i zakašnjelo, dokučiti ako ne sudska, onda svakako ljudska pravda kao osnova za istorijsko pamćenje.

• Bili ste učesnik mnogih sudskih procesa za ratne zločine, ali i branilac mnogih kojima su posebno ratnih devedesetih, kršena osnovna ljudska prava. Šta su razlozi da se ovi procesi i danas ne privode kraju?

– Po prirodi moje profesije i ličnosti, ja sam legalista što znači da težim ka uspostavljanju dobrih zakona čijoj efektnosti je garant država, prije svega preko stabilnog pravosudnog sistema i uređene državne uprave. Samim tim, zaljubljenik sam u ljudsku pravdu i pravičnost, time u čovjeka kao najveću vrijednost koga doživljavam epicentrom svega što se oko njega i sa njime zbiva.

Upravo iz toga crpim snagu da u sferi ljudskih prava dajem čitavog sebe. Kada to kažem, dozvolićete mi da u stilu šaljivog kažem: pita me prijatelj, niko te ne tjera, nikoga nemaš ispred sebe, a već tri decenije galopiraš istim tempom i uvijek na strani slabijeg, oštećenog ili onih čija su ljudska prava ugrožena. Da bi me razumio, kratko sam mu kazao: “Kada bi me na sve što sam radio i što radim, nagonio kakav materijalni interes, moj angažman bi se sveo na epizodu ili možda ni na to”. Dakle, posrijedi je nešto puno jače, nešto što kao snaga i riješenost izvire iz čovjeka.

Tačno je, od početka devedesetih, pa još i uvijek, u širokoj lepezi slučajeva, u crnogorskim i srbijanskim sudnicama, ali uvijek kao pravni zastupnik žrtava ratnih zločina, imao sam direktne susrete sa vinovnicima tih zločina. Vratiću se Vašem pitanju, uz kratak odgovor: na državnom i pravosudnim nivoima, sve ove godine, da parafraziram javno izrečene riječi visokog predstavnika crnogorskog tužilaštva, “nije bilo dovoljno političke volje da se desi sudsko suočavanje sa zločinima koji su obilježili to naše neslavno vrijeme”.

Tako „iskreno“ iznijeti stav, indirektno otvara brojna pitanja koja opterećuju ono, pa i aktuelno vrijeme. U osnovi, od politizovanog pravosuđa, od višestruko i duboko kadrovski involvirane politike u samom pravosuđu, teško je očekivati istinsku i djelotvornu pravdu. Pored toga, jedan od važnih razloga što se najteži zločini pokušavaju baciti u zaborav, jeste okolnost da se direktni ili indirektni odgovorni za još uvijek neistražene zločine, nalaze na visokim političkim ili državnim pozicijama, što samo po sebi blokira proces istraživanja.

• Koji su uslovi da se po pitanju suđenja za ratne zločine, kao i traganjem ne samo za počiniocima, već i za nalogodavcima pokrenu stvari sa takoreći mrtve tačke?

– Pored pretpostavljene volje da se poslenici sudske pravde, nezavisno i riješeno bace na svoj posao, dva su osnovna uslova da se to učini na način koji bi obećavao uspjeh. U Crnoj Gori još uvijek nije donijet zakon o lustraciji, niti ima izgleda da će se to u dogledno vrijeme desiti. Veoma je interesantno da od legislativnog suočavanja sa prošlošću bježi ne samo ona tridesetogodišnja vlast, a sada opozicija, već i ranija opozicija, sada aktuelna vlast.

Uzroci takvog stanja mogu biti višestruki, ali najprije leže u činjenici što su žrtve uglavnom na strani jedne vjerske i nacionalne skupine, pa mu dođe da drugu vjersko-nacionalnu, ispostavlja se većinu, žrtve zločina ne zanimaju u potrebnoj mjeri. Drugi uslov vidim u jakom podsticaju nevladinog sektora i podizanju svijesti do nivoa da nema „naših“ i „njihovih“ žrtava i zločinaca, jer sve su žrtve – žrtve, a svaki zločinac je zločinac, pa bilo kom narodu da oni pripadaju.

Konačno, uslov svih uslova da se po pitanju istraživanja zločina, krene sa mrtve tačke, jeste uspostavljanje imperativa na nivou državne volje da se to čini na istinski i pošten način, od čega smo za sada, još uvijek veoma daleko.

• Je li problem kada su u pitanju istrage i suđenja za ratne zločine isključivo nedostatak političke volje ili tome možda doprinose i loša opremljenost, loša kadrovska politika, nedostatak kapaciteta (Crna Gora je mala zemlja objektivno)?

– U Vašem pitanju je praktično sadržano sve što bi značilo kao njegov odgovor. Ali složićemo se: stvari su znatno složenije, a u njihovom sadejstvu suočavamo se sa svojevrsnim bedemom koji je teško savladati. Ako je riječ o kadrovskoj politici i istražiteljima koji de facto dolaze iz onih političkih struktura koje neskriveno osporavaju evidentne ratne zločine ili, štaviše, osuđene ratne zločince veličaju do nivoa nacionalnih heroja, odgovor na Vaše pitanje se sam po sebi nameće.

Primjera radi: u slučaju zločina „Kaluđerski laz“ na samom početku istrage, a potom i u vrijeme nemuštog optuženja, za profesionalca je bilo više nego jasno da će se sudski proces pretvoriti u farsu ili u neki manevarski metak bez stvarnog efekta. Dakle, desila se namjerno ili iz neznanja, loše postavljena istraga, a potom i optuženje koje je u konačnom dalo samo jedan efekat, a to je visoki udar na budžet građana čijim novcem su plaćene navodne štete optuženima. Naprotiv, u tom slučaju, vrh crnogorskog pravosuđa blokirao je pravni put oštećenih, a to stanje, bez odgovornosti poslenika u pravosuđu, još uvijek traje.

• Kako biste ocijenili stanje ljudskih prava u Crnoj Gori danas – napredujemo li ili idemo unazad?

– Ljudska prava su kao univerzalna kategorija veoma razuđena, a uz to i složena. Samo ovo Vaše pitanje moglo bi biti povod za obimnu studiju sa takođe višestrukim kritičkim sudovima. Ako pođemo od Ustava Crne Gore, koji je, između ostaloga, kod činjenice da statistički i na državnom nivou nema većinskog naroda, očigledno licemjerno predvidio tzv. „manje brojne“, a ja ću kazati „manje važne“ narode, suočićemo se sa posljedicama, koje državni izgovor o navodnom obezbjeđenju prava manjinama, upravo direktno ugrožava prava manje brojnim narodima.

To se prvenstveno ogleda u ograničenom obimu pristupa budžetskim sredstvima u oblasti kulture, obrazovanja i svega onoga što mu sada dođe kao portfelj aktuelnih nacionalnih savjeta. Isto tako, ako pažljivo pregledamo programe nacionalnog TV servisa, uvjerićemo se da sam kadrovski sastav te medijske kuće, daje povod za pitanja i odgovore o veoma ograničenoj zastupljenosti „manje važnih“ naroda, što ih u konačnom svodi na sociološku marginu kao narod bez kulture i potrebe u toj oblasti.

• Advokat ste i borac za ljudska prava. Nakon svega osjećate li rezigniranost i gorčinu kada je u pitanju ovakav odnos vlasti prema ovom objektivno važnom društvenom pitanju kao što je kažnjavanje ratnih zločinaca?

– Živi sam svjedok svega onoga što je obilježilo vrijeme od ranih devedesetih, pa na dalje. Između ostaloga i slučaja deportacije muslimana sa crnogorskog primorja iz maja 1992. godine. U traženju najodgovornijih za taj najsramniji i najgnusniji čin u crnogorskom vjekovnom trajanju, ne treba biti posebni stručnjak. Dakle, najodgovorniji za gotovo stotinu mrtvih glava, isključivo zbog vjere i nacije, i logistike samo jednoj strani u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini, jedine i nezaobilazne adrese su tadašnja Vlada i MUP Crne Gore, tačnije personalno ljudi koji su svjesni posljedica, dali zeleno svjetlo da se taj zločin dogodi.

Negdje ranije sam kazao, Crna Gora je neslavna, ali svojevrsna oaza na čijem prostoru se brojni ratni zločinci (posebno slučaj zločina “Kaluđerski laz”) nesmetano kreću i bez bojazni da će  biti privedeni pravdi. Što je to tako u velikoj mjeri sam već kazao, ali ako se tome doda da kažnjavanje zločinaca u bitnom zavisi od političke volje, od percepcije aktuelne vlasti o zločincima kao herojima, o žrtvama čije se kosti nastoje zaboraviti, pa čak i aktima najviše vlasti kojima se žele osporiti namjere UN-a o sjećanju na zločine i genocide, time je sve kazano.

U sklopu odgovora na ovo pitanje, prisjetio sam se detalja sa sudskog procesa „otmica putnika sa stanice Štrpci“. Između ostaloga, pitao sam tada jedinog optuženog Nebojšu Ranisavljevića: „Što pobiste tolike ljude kojima nijeste ni imena znali?” Bez oklijevanja mi je odgovorio: „Oni su Turci. Zato smo ih pobili“. Zatečen tolikim stepenom indoktrinacije prosječnog čovjeka, prokomentarisao sam: „Po svemu sudeći i ti si nečija žrtva“, što je u stvari istina.

• Vi ste i dalje aktivni na polju ljudskih prava i sloboda. Kakvi su Vaši planovi i buduće aktivnosti ?

– Još u vrijeme iniciranja sudskih postupaka „Kaluđerski laz“ i „Štrpci“, obišao sam sve oštećene porodice, tako prikupljajući potrebna saznanja iz prve ruke. Sudski proces „Kaluđerski laz“ vođen je na osnovu moje krivične prijave koja je uslijedila nakon pet godina od izvršenog zločina. Zbog inertnosti pravosuđa i odsustva sudskih odluka koje bi značile suočavanje sa prošlošću, umjesto toga, ostalo je da nevladin sektor organizuje podsjećanja na izvršene zločine sa porukom da se oni ne ponove.

Ove godine, u mojoj organizaciji održan je veliki skup građana u mjestu Kaluđerski laz, a istoga dana u mjestu Novo selo kod Peći, takođe održana je veoma zapažena akademija sa naučno fundiranim porukama. Kao predstavnik Murinskih žrtava nastalih od akcije NATO Alijanse 1999. godine, više puta sam inicirao da Vlada Crne Gore, tačnije država obešteti porodice, što je nadam se urodilo plodom jer je taj proces oficijelno krenuo.

U odnosu na žrtve iz slučaja „Kaluđerski laz“, preduzimam konkretne aktivnosti sa namjerom da se na prostoru gdje se zločin događao, postavi spomen obilježje, u čemu se takođe značajno poodmaklo. Konačno, zbog očiglednog odsustva i volje crnogorskih vlasti da uđe u proces otkrivanja toga zločina, stupio sam u kontakt sa kosovskim vlastima kako bi se one posvetile žrtvama svojh građana u ovom slučaju stradalih zbog Kosova ali van Kosova. Nadam se da će i te aktivnosti imati očekivani pozitivni ishod.

Slučaj pljevaljske Bukovice, koji je najbliži kvalifikaciji genocida, po mojem saznanju je ponovo otvoren tako da očekujem tužilačku odluku. Slučaj deportacije je još uvijek na nivou podsjećanja jer nema naznaka da će crnogorsko pravosuđe tipovati najodgovornije za taj državni zločin.