Slijepčević: Herojstvo Tome Buzova ne zadovoljava nijedan nacionalistički narativ

‘U herojskom činu Tome Buzova prepoznao sam nešto što nije samo historijska, već i aktualna priča’, kaže reditelj Nebojša Slijepčević, čiji je film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ nagrađen Zlatnom palmom.

Hrvatski reditelj i scenarista Nebojša Slijepčević je za film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' nagrađen Zlatnom palmom (Stephane Mahe / Reuters)

Krajem februara 1993. godine Tomo Buzov, umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), putničkim vozom koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar krenuo je u posjetu sinu Darku. No, voz je zaustavljen u Štrpcima, malom mjestu u blizini Višegrada, nakon čega su srpske paravojne snage izdvojile 19 osoba – 18 Bošnjaka i jednog Hrvata.

U vozu koji je prevozio 500 putnika, tom zločinu usprotivio se jedino Tomo Buzov, hrabro ustavši i pitajući ih “šta rade” i “čija su vojska”. Rijedak čin hrabrosti odveo ga je u smrt, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Tri decenije poslije, u zemljama bivše Jugoslavije se o njegovoj hrabrosti i pravičnosti malo govori, a još manje zna. Priču o izuzetnom junaštvu čovjeka koji se hrabro i bez razmišljanja suprotstavio zlu, hrvatski reditelj i scenarista Nebojša Slijepčević čuo je igrom slučaja, a prepoznavši u njoj univerzalnost odlučio ju je ekranizirati.

Upravo je za taj film, snimljen po istinitom događaju, a simbolično nazvan Čovjek koji nije mogao šutjeti, dobio Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Cannesu.

“Moja početna ideja je upravo ona koja je realizirana u filmu, a to je da se bavim svjedocima zločina, dakle ne direktno ni Tomom Buzovom, ne žrtvama, ne počiniteljima, nego onom četvrtom stranom – ljudima koji su šutke promatrali šta se zbiva”, kaže Slijepčević u razgovoru za Al Jazeeru.

  • Iz Cannesa ste u Zagreb donijeli jednu od najvećih svjetskih filmskih nagrada. Jesu li se slegle emocije? I s kakvim ste je emocijama dočekali?  

– Mislim da bi bilo stvarno arogantno, ne samo od mene, nego od bilo kojeg redatelja na svijetu, da očekuje da će dobiti Zlatnu palmu. To je nešto što se ne očekuje, jer jednostavno ima previše dobrih filmova na svijetu da bi mislio da je baš tvoj taj posebni. Mora se poklopiti jako puno stvari, a u krajnjem slučaju morate imati i žiri kojem će se svidjeti vaš film. Meni se to sve nekim čudom dogodilo: žiri je navodno jednoglasno odlučio da je upravo naš film zaslužio nagradu.

Neopisivo sam počašćen i svjestan sam, naravno, da je moglo biti i drugačije jer je stvarno bila jaka konkurencija i da je neki drugi žiri odlučio drugačije, to bi također bilo pravedno.

  • Obrađujući strašan zločin iz proteklog rata skrenuli ste pažnju javnosti na Tomu Buzova i njegov herojski čin. Time je do izražaja došla činjenica da se o njemu u regiji jako malo govori i zna. Šta mislite: zbog čega je to tako? I kako ste uopće Vi saznali za njega i taj čin?

– Mislim da je savršenu dijagnozu još prije desetak dao Boris Dežulović [čiji je tekst 18 ruža, za 19 žrtava mene inspirirao za ovaj film] kada je objasnio da Tomo Buzov ne paše nikome od postjugoslavenskih zemalja zato što njegova priča ne zadovoljava nijedan nacionalistički narativ.

Po hrvatskim kriterijima, a to vidimo i po recentnim napisima po hrvatskim desnim medijima, on je izdajnik samim tim što je bio oficir Jugoslavenske narodne armije (JNA), iako je otišao u mirovinu početkom rata jer očito nije želio sudjelovati u takvoj JNA kakva je postala devedesetih. To nacionalistima ništa ne znači, on je svejedno za njih loš Hrvat, jer je živio u Beogradu i bio pripadnik, makar umirovljeni, JNA.

Za Srbe je očito loš oficir JNA zato što se nije priključio agresiji na susjedne zemlje i zato što se suprotstavio srpskim paravojskama.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, prilikom obilježavanja godišnjice zločina, znalo se zaboraviti Buzova već po samoj činjenici da je po nacionalnosti Hrvat.

Zbog svega toga, nikome nije bilo u interesu naglašavati njegovo herojstvo.

  • Na fonu toga, mislite li da ovaj film može ispraviti tu nepravdu i spasiti Tomu Buzova od zaborava?

– Mislim da sada može i da to upravo čini. Naravno, to je opet zasluga te Zlatne palme, nevjerojatne nagrade koja je nakon Oscara najpoznatija na svijetu. Gotovo da nema osobe koja za nju nije čula, a posljedično i za filmove koji zasluže tu Palmu vlada pojačan interes. Prema tome, to na neki način ispravlja nepravdu prema Buzovu.

No, ono što bih naglasio je da ovaj film priču Tome Buzova priča na način da se s njom mogu identificirati i današnji gledatelji i shvatiti da se slična situacija na određeni način i događa nama danas, da svjedočimo nekom nasilju koje nije usmjereno neposredno prema nama, mi smo od njega sigurni, ali smo njegovi svjedoci. I nalazimo se pred etičkom dilemom – kako postupiti? Da li ga ignorirati, praviti se da ga ne vidimo ili se uključiti, na neki način stati na stranu žrtve, riskirajući tim da i sami postanemo žrtve.

Neopisivo sam počašćen, kaže dobitnik Zlatne palme (Sebastien Nogier / EPA)
  • Jasno je da je poruka filma univerzalna. Jeste li upravo to imali na umu kada ste odlučili raditi na ovom filmu? I koliko je u konačnici važno da ne šutimo, da se suprotstavimo nasilju čak i onda kada nismo direktna meta?

– Ta univerzalnost sigurno jeste glavni razlog zašto sam odlučio napraviti film po ovoj temi. Prepoznao sam nešto što nije samo povijesna, nego aktualna priča koja se može na neki alegorijski način ispričati kroz čin Tome Buzova.

E sad, nisam tu da govorim ljudima kako se svatko od nas treba ponašati i živjeti. Film tu ne daje odgovor, nego postavlja pitanje. I to je najviše što mogu tražiti od filma, da gledatelji nakon toga razmisle o sebi, o svojim postupcima i svom životu, kao što sam i ja radio dok sam stvarao film.

  • Iako je Vaš film fikcionalan, on je inspirisan stvarnim događajem. S obzirom na to, kako je izgledalo Vaše istraživanje za potrebe filma i jeste li tokom rada na filmu uključili i Tominu porodicu?

– Prije nego što sam se uopće počeo baviti temom, došao sam do Tominog sina, Darka Buzova, i tražio dozvolu da snimam film o njegovom ocu. Tek nakon toga sam odlučio da radim taj film. Potom sam pročitao sve što je bilo dostupno u medijima, uključujući i transkripte sa suđenja jednom od počinitelja zločina koji se dogodio devedesetih u Crnoj Gori.

Pročitao sam ne znam ni sam koliko stranica dosjea i na osnovu toga bazirao ovu priču koja je u konačnici fikcionalna, ali zasnovana na stvarnom događaju, na stvarnim dijalozima. Fikcionalna je zato što su u njoj neki ljudi izmišljeni, ali inspirirani stvarnim osobama.

  • Koliko dugo ste radili na filmu i šta je bilo najizazovnije u procesu rada?

– Radili smo godinama i bilo je puno izazova. Prvi je taj što je film jako skup, pa smo morali tražiti financije na sve strane i u konačnici napravili koprodukciju čak četiri zemlje.

A bio je tu i problem rekonstrukcije tog perioda: trebalo je pronaći vagon koji izgleda kao da su devedesete, trebalo je pronaći komad pruge gdje možemo snimati nesmetano.

Uz to, ja sam imao sreću da su mi pristali glumiti neki od najboljih glumaca ovih prostora kao što su Goran Bogdan, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, a pridružio se i francuski glumac Alexis Manenti. Ipak, trebalo je sve te iznimno zaposlene i uspješne ljude spojiti u isto vrijeme na istom mjestu, što nije bilo lako.

Projekt je bio kompleksan, ali smo bili savršeno pripremljeni što je dalo rezultat.

  • Spomenuli ste problem rekonstrukcije tog perioda. Kako se to u konačnici riješilo i gdje ste snimali?

– Na kraju smo, vjerovali ili ne, snimali u samom centru Zagreba. Našli smo na glavnom kolodvoru sporedni dio pruge gdje se inače peru vagoni, gdje kroz prozor kad gledate vidite neki krš, neku prastaru zgradu koja izgleda kao da je ne 1993, nego 1943. godina.

  • Kakvi su Vam dalji profesionalni planovi?

– Planovi su isti kao i prije ove velike nagrade. Pripremam nekoliko filmskih projekata, dva dugometražna dokumentarna filma. Ova nagrada mi je dala vjetar u leđa da baš tim projektima stavim prioritet.

Scena iz filma ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ (Hrvatski audiovizualni centar / Ustupljeno Al Jazeeri)

Kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja i scenariste Nebojše Slijepčevića i producenata Katarine Prpić i Danijela Peka (Antitalent), osvojio je Zlatnu palmu na 77. izdanju Filmskog festivala u Cannesu, jednom od najznačajnijih i najprestižnijih filmskih festivala.

Uloge su ostvarili Goran Bogdan, Alexis Manenti, Dragan Mićanović, Silvio Mumelaš, Lara Nekić, Priska Ugrina, Dušan Gojić, Nebojša Pop Tasić, Mijo Pavelko, Martin Kuhar, Jakov Zovko i Robert Ugrina.

Film je nastao u koprodukciji Hrvatske, Bugarske, Francuske i Slovenije.

Nebojša Slijepčević je karijeru je započeo kao jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala Direkt. Režirao je dva uspješna dugometražna dokumentarca – Gangster te voli i Srbenka, te brojne kratke dokumentarne i igrane filmove prikazane na najvažnijim svjetskim festivalima, za koje je dobio više od 40 nagrada.

Četiri puta je nagrađen na Sarajevo Film Festivalu, dva puta na ZagrebDoxu, a vrijedi izdvojiti i nagradu Doc Alliance Selection Award i ulazak u uži izbor za Evropsku filmsku nagradu s filmom Srbenka. Za taj film dobio je godišnju državnu nagradu Vladimir Nazor za najbolje filmsko ostvarenje u 2018. godini.

Za svoje televizijske filmove tri puta je nominiran za nagradu Prix Europa.

Izvor: Al Jazeera