Demir: Historijske činjenice i stvarne potrebe nalažu BiH da ostvari pristup otvorenom moru

Pitanje teritorija i granica, kao i državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine na Jadranskom moru, osobito kada je riječ o područjima Neuma i Sutorine, predstavlja problematiku kojoj se u historijskoj nauci decenijama nije posvećivala velika pažnja.

Strateški položaj tih oblasti, uzevši pri tome u obzir cijeli bosanskohercegovački državni teritorij, stoljećima je bio prostor u kojem su se sudarali interesi velikih evropskih sila. Pojavom tzv. historijskog prava, koje je svoj formalni oblik u političkim i naučnim krugovima balkanskih zemalja dobilo u 19. stoljeću, ovo pitanje se u recentnoj prošlosti postalo predmetom ideoloških i, reklo bi se, velikodržavnih aspiracija. Poviješću i značajem bosanskohercegovačkih pristaništa na Jadranskom moru danas se bave tek rijetki naučnici, a jedan od njih je dr. sc. Emir Demir, kao autor nekoliko veoma važnih djela.

Dva su Demirova djela u cjelini posvećena statusu bosanskohercegovačkih pristaništa na Jadranu. Prvo, pod naslovom Bosanskohercegovačko pristanište Klek-Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876 objavio je 2023, a drugo izdanje, prošireno novim istraživanjem Klek-Neum i Sutorina u osmanskim dokumentima XIX stoljeća publikovamo je u martu 2024. godine i izazvalo veliki interes kako domaće tako i međunarodne javnosti. Istraživanja su ga, kako kaže, kao autora suočila sa velikim brojem osmanskih dokumenata o Bosni i Hercegovini koja čekaju da budu prevedena.

Pitanje granice BiH na Jadranu

“Osmanska historija je predmet interesovanja istraživača zbog duge epohe vladavine i civilizacijske interakcije koja je trajala više od šest stoljeća i protezala se na više od 40 zemalja. Osmanski arhiv u Istanbulu naprosto je ‘pretrpan’ naučnim blagom i vapi za sistemskom obradom sadržaja dokumenata koji se odnose na historiju naroda koji su dijelili zajedničku sudbinu tokom prethodnih stoljeća u okviru ovog carstva, a među njima su svakako i balkanski narodi.

Neke studije govore o tome da je Osmanski arhiv, u sastavu Državnog arhiva Predsjedništva (Turkiye Cumhuriyeti, Cumhurbaskanlıgı Devlet Arsivleri Baskanlıgı), drugi najveći arhiv u svijetu po količini sadržaja dokumenata koji datiraju od osnivanja Osmanskog carstva, još od vremena sultana Osmana. Ukupan broj dokumenata ovog arhiva procjenjuje se na više od 100 miliona, od čega je samo 15 posto indeksirano. Pored ovog arhiva, postoji Arhiv Topkapi Saray (Topkapı Sarayı Arsivi) koji sadrži dokumente i evidenciju vakufa/zadužbina za dobrotvorne ustanove, zatim Arhiv šerijatskih spisa (Istanbul Ser’iyye Sicilleri Arsivi) koji čuva presude i postupke koji su se vodili pri šerijatskim sudovima. Tu je i Zemljišnoknjižni arhiv (Tapu ve Kadastro Arsivi) u kome se čuvaju knjige za upis imovine i ugovora o nekretninama i transakcijama”, tvrdi Demir.

Povijest, takoreći geneza pitanja granica Bosne i Hercegovine na Jadranu, je jako duga i seže duboko u Srednji vijek. Njihov položaj aktualizirao se nakon teritorijalne ekspanzije Osmanskog carstva na Balkanu i osvajanjem srednjovjekovne bosanske države. Nekoliko je, kako naglašava Demir, događaja koji su imali značajne refleksije na status oblasti Neuma, Kleka i Sutorine.

“Bosanski ejalet kao dio Osmanske imperije je Karlovačkim mirom iz 1699. godine izgubio neke teritorije Dalmacije, koje su još od početka XVI stoljeća bile u njenom sastavu. Dubrovačka Republika je Bosni te 1699. godine ustupila dva uska teritorijalna prolaza do mora: Klek-Neum na zapadu i Sutorinu na istoku. Mlečani su prihvatili novo teritorijalno razgraničenje, ali su prema Bosanskom ejaletu blokirali direktni pristup otvorenom moru nametanjem pravila: ‘osmanska obala, a mletačko more'“, objašnjava Demir.

Ignoriranje pitanja povrata Sutorine

Sutorina je u 19. stoljeću bila dosta nestabilnije područje koje je bilo pod konstantnim napadima Crnogorca i domaćih buntovnika-razbojnika.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada nastupa jedno turbulentno povijesno razdoblje, ove su teritorije izgubile status bosanskohercegovačkih morskih pristaništa. Razloge za to, smatra Demir, treba tražiti u tadašnjim političkim procesima i smjenama državnih sistema.

“Područje Sutorine danas zvanično ne pripada Bosni i Hercegovini, već Crnoj Gori. Oko stvarnih okolnosti u kojima je Bosna i Hercegovina izgubila ovaj izlaz na more ne postoje jasni dokazi. Banovinskim preustrojem tadašnje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine iscrtane su granice novih unutrašnjih administrativnih jedinica prema kojima je Sutorina pripala Zetskoj banovini. Vrlo je izvjesno da je političko vodstvo iz Bosne i Hercegovine, u toku rasprava o preuređenju Jugoslavije na temeljima Zakona AVNOJ-a iz 1945. godine, ignorisalo pitanje povrata Sutorine”.

Pitanje “vlasništva” nad pristaništima Klek i Neum u fokusu javnosti našlo se nakon disolucije Jugoslavije, kada su republike krenule putem osamostaljenja. Morske granice, kao i teritorije koje čine njihov priobalni pojas, definisane su u uslovima novih političkih prilika.

“Granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske na moru definisana je srednjom linijom morskog prostora između kopna dvije države, u skladu s Konvencijom UN-a o pravu mora iz 1982. godine. Tim ugovorom su i vrh Kleka te dva otočića – Mali i Veliki Školj, pripali Bosni i Hercegovini. Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH dana 24. novembra 1999. i Doma naroda dana 3. decembra 1999. godine donijeli su Odluku o davanju saglasnosti na ratifikaciju sporazuma, dok je u Hrvatskom saboru ratifikacija zaustavljena, i to zbog navodnog nezadovoljstva i negodovanja zbog činjenice da su vrh Kleka i dva otočića pripali Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina još nema slobodan pristup otvorenom moru, što je već davno trebala imati da nije unutrašnjih opstrukcija. Osnovni uvjet za ostvarivanje ovog prava je usvajanje zakona o moru, odnosno definiranje teritorijalnog mora. Bosna i Hercegovina, bez obzira na unutrašnje opstrukcije, kao i na povlasticu nesmetanog transporta roba preko luke Ploče, nedvojbeno mora insistirati na dovršetku procesa pristupa otvorenom moru. Koliki je značaj toga, možda najbolje govori podatak da danas u svijetu postoje 44 države koje nemaju tu privilegiju, a u Evropi njih ukupno 15”, naglašava Demir.

Neobjavljeni dokumenti

U istraživanju povijesti mnogo mu koristi poznavanje orijentalnih jezika, što mu je olakšalo tumačenje dokumenata i druge arhivske građe. Riječ je o, kako kaže, obilju dokumenata i drugih akata nastalih u obimnoj osmanskoj administraciji, a koja govori o Klek-Neumu i Sutorini. To je bio jedan od razloga koji su ga potakli na ozbiljnije istraživanje prošlosti ovih pristaništa.

“Uvidjevši da je ovaj period naše bliže historije, vezano za Klek-Neum i Sutorinu, djelomično istražen samo kroz austrijsku arhivsku građu, odlučio sam se posvetiti ovoj tematici i kroz dostupnu građu u arhivima u kojima su pohranjeni dokumenti iz osmanskog perioda. Dokumenti iz Osmanskog arhiva u Istanbulu sažeto prikazuju hronologiju događaja vezanu za pristanište Klek-Neum i Sutorinu od 1851. do 1876. godine, kao što govore i o stavovima i odnosima dvaju carstava, Osmanskog i Austrije, pri tretiranju sporova oko pomorskih prava i dominacije na ovom dijelu Jadrana.

Svaki od njih je u većini slučajeva dio većeg tematskog dosijea koji sadrži prepisku između npr. vilajetskih vlasti sa ministarstvima, ministarstva sa Visokom Portom / Osmanskom vladom, ili Visoke Porte sa Austrijom preko njenih diplomatskih predstavništava. Ciljano je iz svakog dosijea izvršen odabir dokumenta koji sadrži najviše podataka koji pojašnjavaju razloge obavljene korespondencije. Ova pristaništa su za Osmanlije, i pored ograničenog pristupa, predstavljala strateške tačke i ključne izlaze na otvoreno more u njegovom najzapadnijem dijelu. Stoga su istrajavali u njihovom oživljanju, te uz blagoslove i podršku sultana izgradili moderne karantine, pomoćne objekte i džamiju u nastojanju da se njihova prava u ovom dijelu carstva i ‘neprikosnovenom osmanskom topraku’ ne ignorišu i ne zapostave”, naglašava Demir.

Najnovija Demirova knjiga, Klek-Neum i Sutorina u osmanskim dokumentima XIX stoljeća, privukla je veliku pažnju i interes kako naučne tako i uopće društvene javnosti. Prema riječima autora, radi se o proširenom izdanju knjige o Klek-Neumu i sadrži desetine novih neobjavljenih dokumenata o Sutorini.

“U međuvremenu sam tokom novih detaljnijih istraživanja pronašao još 30-ak dokumenata u Osmanskom arhivu u Istanbulu vodeći se logikom potencijalnih verzija transkripcije toponima sa osmanskog na savremenu tursku latinicu, što često predstavlja ključ za njihov pronalazak. Od tih novih dokumenata, 14 sadržava informacije koje su dopunile saznanja koja su predstavljena u prvom izdanju pomenute knjige. Između ostaloga, to su dokumenti o uspostavljanju karantinskih službi, imenovanju službenika, preciznim procjenama radova za izgradnju velikog kompleksa, dijelu sačuvanih nacrta karantina, uspostavljanju telegrafskog centra, kao i jedan izvrsni dokument kojim se dokazuje da je visoka instrukcija za gradnju džamije, karantina i karaule izdata 1865. godine. Novim dokumentima je obuhvaćen vremenski opseg od 1851. do 1876. godine”.

Razaranja i pustošenja

Širok je spektar saznanja koja se čitaocima na uvid daju najnovijom knjigom. Ona nam nudi nepoznate, dokumentima argumentirane podatke o osnivanju i izgradnji važnih objekata u oblastima Klek-Neuma i Sutorine, koja su imala vjerski, administrativni, vojni i trgovački značaj. Premda, kako naglašava, pitanje postojanja džamije u okolini Neuma nije bio primarni cilj istraživanja na kojem je mjesecima radio, ipak je došao do vrijednih informacija o tome.

“Na Klek-Neumu su već od 1861. godine evidentne namjere, planovi i poduzete aktivnosti na izgradnji novih sanitarnih zgrada, vojnih utvrđenja i telegrafskog centra. Projicirani su radovi i troškovi za izgradnju stražarske karaule, karantina, trijema, skladišta, kasarne, dva topnička utvrđenja i jednog mosta. Novembra 1868. godine konstatovana je i data saglasnost Austrijske monarhije za izgradnju kompleksa. Instrukcija za gradnju vjerskog objekta – džamije datira iz 1865. godine, a 1872. već se urgira njen dovršetak, kao i okončanje radova na novom karantinu, kasarni i ostalom prostoru. Već 1859. godine donosi se odluka o gradnji novog karantina u Sutorini i puta do njega. U sljedećoj dekadi je razmatrano da se u Sutorini izgradi dosta jače vojno uporište. Pet godina kasnije karantin je obnovljen. U konačnici, na Klek-Neumu su bili izgrađeni karantin, džamija, kasarna, skladište i stražarska karaula, a u Sutorini karantin sa ambulantom, kasarna i policijske karaule”.

Područje Klek-Neuma i Sutorine pretrpjelo je, što govore i dokumenti, ozbiljna razaranja i pustošenja u toku ustaničkih aktivnosti u periodu od 1875. do 1878. godine. Iz njih se jasno može izvršiti rekonstrukcija zbivanja i refleksija koja su ona imala na budući status ovih pristaništa.

“Godine 1876. u naletu hercegovačkih ustanika oba pristaništa su spaljena, a uprava se povukla u Stolac i Mostar. Poslije ovih događaja više se ne pojavljuju osmanski dokumenti o ovim pristaništima, što jasno govori da se osmanska uprava više nije ni vraćala na ovo područje sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Podaci iz Osmanskog katastarskog registra, koji je vođen od 1865. do 1875. godine, također potvrđuju postojanje spomenutih objekata, kao što nam daju jasniju sliku o zemljoposjednicima na Klek-Neumu i Sutorini. Pored pristaništa i karantina, koji su bili u vlasništvu Osmanske države, okolne parcele su u gotovo jednakom omjeru bile u posjedu domaćeg stanovništva, muslimana i nemuslimana”, tvrdi autor.

Sa posebnom pažnjom tretirao je pitanje političkog, upravnog i diplomatskog statusa Sutorine kao jednako važnog strateškog pristaništa na Jadranu. Ova oblast je tokom 20. stoljeća mijenjala svoj položaj u okvirima različitih državnih sistema, osobito nakon Drugog svjetskog rata.

“Drugi dio ovog novog izdanja posvećen je Sutorini, kao drugom bosanskohercegovačkom izlazu na more i pristaništu do poslije Drugog svjetskog rata, kada je otuđen od Bosne i Hercegovine. Također, dolazak i do ovih dokumenata odvijao se u nekoliko faza istraživanja zbog kompliciranosti transkripcije sa osmanskog na tursku latinicu. Osim onih koji se odnose na oba pristaništa, jer su tada dijelila zajedničku sudbinu u odnosima dvaju carstava, sada o Sutorini imamo 23 dokumenta iz perioda 1851-1876. koji nam, i pored svoje relativne malobrojnosti, na slikovit način hronološki poredani donose argumente i daju jasniju sliku o ljudima i događajima iz tog vremena. Iskreno se nadam da će ovaj skromni doprinos imati dovoljno potencijala da poboljša našu svijest o neprikosnovenoj obavezi daljnjeg zalaganja za teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine”, optimistično zaključuje dr. Emir Demir.