Palestina kao inspiracija umjetnika: Jedan ubijeni čovjek kao ubijeni svijet

Svjesni da se o Palestini mora govoriti, pisati, pa i pjevati Ismet Kurtović, slobodni umjetnik i kompozitor te Sead Alić, bosanskohercegovački i hrvatski filozof i književnik, stvorili su pjesmu Palestina. Kurtović je koordinirao i muzičare i aranžman, a Alić je napisao tekst.

Tom pjesmom, a i predavanjima uz predstavljanje pjesme, odlučili su popuniti prazninu i šutnju u dijelu javnosti o najvećem zločinu do sada u 21. stoljeću. Akteri projekta su izrazili želju da ne budu prikazani u spotu, već da da Palestina, Palestinci i njihova hrabrost i odlučnost budu u prvom planu. Pjesma je svojevrstan krik u mraku šutnje mainstream medija velikog dijela svijeta. Dok riječi ovog teksta sjedaju na papir, odluka još nije pala. Učesnici projekta su bile i članice Bulbula, kao i učenici Islamske gimnazije. Ovom pjesmom nam je Palestina bliža i draža, a patnje i odlučnost Palestinaca su nam dodatna snaga da razumijemo i poruke nesreća koje nas snalaze.

O samoj Palestini i odnosu ljudi prema toj planetarnoj tragediji Kurtović kaže kako „jako čudi da su naši ljudi slijepi i gluhi na tragediju u Palestini, gledajući šta se događa, ispadne da praktički ništa ne radimo“.

„Čim se spomene Palestina odmah te brišu, prosto je to sve dobro prošlo“, kaže Kurtović.

Priznaje kako im je u stvaranju pjesme pomogao Edib Ahmetašević koji je napravio spot kada su završili master. Što se tiče samog projekta, Ismet ga je postavio još prije šest godina zajedno sa Seadom, no zbog smrti supruge obustavio je sve aktivnosti da bi se, nakon posljednje brutalne agresije i genocida koji se naziva posljednja faza, probudila želja da dovrše tu priču u vezi sa Seadovim stihovima i naprave kompoziciju na tu pjesmu.

‘Vjerom se ne manipulira’

Kurtoviću je „najvažniji stih koji govori da se ljudi late Boga i u pozitivnom i u negativnom smislu“. „Ali suština poruke je kako mogu isti narodi koji vjeruju u Jednog Jedinog Boga ne živjeti zajedno. Vjerom se tu manipulira“.

U pjesmi se pojavljuju dva stiha, odnosno dva su različita u refrenu koji na jedinstven način šalju poruku i pita se pjesnik „zar ne mogu živjeti zajedno“. Suština je toj ljudskosti, dobroti čovjeka, kako kaže, da nekome ne naudiš, ukradeš njegovu kuću, useliš u njegovu kuću, a on te primi kao najrođenijeg, i na kraju ti njega istjeraš iz vlastite kuće, uzmeš njegovu i kuću i zemlju, a njega protjeraš. To se, po njegovim riječima, događa u Gazi.

Također, ova priča se može primijeniti na Bosnu, na sva ona ubistva koja su se dešavala na Drini, tako ustvari da kad Ismet pjeva posljednju strofu, on govori o samom sebi, jer se slična situacija, kako otkriva, „desila njegovim precima, ocu, ali i njegovom ocu, svim sunarodnicima u Bosni, koji dijele slične ili iste sudbine kroz generacije“.

„U tekstu se složilo barem nekoliko paralelnih priča, ako neko hoće razmišljati o tekstu, može se i tako gledati. Naravno, suština pjesme je Palestina, ovo sljepilo, jer niko ne razumije odnos islamskog svijeta prema Palestini, ali i samima sebi, muslimanima“.

Na upit o paraleli između Palestine i Srebrenice Ismet kaže kako je „jedan ubijeni čovjek kao ubijeni svijet“ te kako je „to slična priča s genocidom u Srebrenici“.

Čekala se ozbiljna produkcija

Sead Alić otkriva kako je „pjesma nastala prije njegovih filozofsko-političkih radova o Palestini i stavljanja savremenih zbivanja u kontekstu stogodišnjeg rata cionističkih doseljenika protiv Palestinaca (muslimana, kršćana, a dijelom i Židova koji su već živjeli u Palestini)“ te dodaje kako mu se „učinilo primjerenim dugu povijest nesreća koje su došle s cionistima prikazati kroz priču o tri generacije“. U refrenu je čuo: „ili ti, ili ja… i stvar se počela pisati sama od sebe“.

Iako je pjesma bila završena mnogo ranije, čekala se ozbiljna produkcija. Kada je u Palestini krenulo s novim valom strahota, jedno jutro je nazvao Ismeta i bez uvoda ili objašnjenja počeo pjevati ovu pjesmu.

„Pjesma je pisana na već postojeću muziku i ako ima vrijednosti, to je samo zato što se tekst i muzika prožimaju. Pjesma zagovara bratstvo svih ljudi svijeta, pa i semitskih Židova i semitskih Palestinaca. Pokušaj je to da se svijetu ponešto kaže o tragediji koju je palestinskom narodu donio narod koji je prošao tragediju“. Alić naglašava kako „treba razlikovati cioniste kao neokolonijalne osvajače tuđe zemlje i židovski narod, narod jedne vjere koji je dijelom pao pod utjecaj cionističke propagande, ali čiji se pojedinci i te kako i sami bore protiv cionizma i njegovih zločina“.

Trenutno piše veliku knjigu o Palestini, vođen cjelokupnom situacijom u Gazi. Autor je brojnih tekstova u kojima analizira šta se tamo događa kako bi približio višedecenijsku golgotu tog naroda nad kojim se vrši genocid, urbicid, protjerivanje i uništavanje u 21. vijeku pred očima cijelog čovječanstva.

„Podjednako užasavaju i šutnja intelektualaca, kao i diskurs pojedinih kupljenih osoba iz akademske zajednice i medija koji bezočno lažu i ponavljaju svoje laži do iznemoglosti“, kaže Alić te dodaje da smo „ograđeni svojevrsnim medijskim zidovima kroz koje istina teško prolazi, kao neka vrsta Palestinaca zatvorenih u taj logor masmedijskih laži“.

O grupi ‘Zefir’

Kruna rada ovih istaknutih društveno angažiranih i hrabrih umjetnika je simbolizirana i oplemenjena zajedničkim projektom Zefir kojeg, uz njih, čini još Enes Kišević. Alić priznaje kako mu je „ova saradnja vrijedna života“, te dodaje kako je „malo ljudi koji ne pripadaju nikome i ničemu, koji svojom voljom i svojom dobrotom odlučuju o tome što će raditi i s kim će se družiti“.

„Enes i Ismet su takvi, a nada se da je i on negdje na tom tragu“.

Povezivanje poetskog teksta i muzike inače je orijentacija muzičko-poetskog trokuta grupe Zefir kojeg sačinjavaju Enes Kišević, Ismet Kurtović, Sead Alić, ali uz njih i niz naših prijatelja koji povremeno uskaču (Dragiani, Alimoski, Šprajc, Sakin…). Budući da je riječ o nekomercijalnom projektu javljaju se samo povremeno, kada mogu, odnosno kada „moraju“.

O pjesmama grupe Zefir Alić kaže kako „imaju puno pjesama koje bi mogle zaokružiti barem jedan album koji bi ostao kao svjedočanstvo pokušaja lijepog povezivanja muzike i poezije, te da bi bilo sjajno to realizirati jednog dana“.

O pjesmi ‘Draga moja BiH’

Ismet Kurtović je autor nesuđene himne Bosne i Hercegovine, pjesme Draga moja BiH. Bio je to pokušaj dijeljenja boli sa Bosnom i Hercegovinom, kada je zdušno otpjevao ovu pjesmu.

O emocijama koje danas nosi kada pjeva ili sluša ovu pjesmu, Kurtović kaže kako je „pjesma snimljena u aprilu ‘92, dok se još nije događalo ono što su svi slutili“. „To je bio samostalni projekat, nema veze niti sa jednom institucijom, samo su neki prijatelji tada razmišljali srčano i sa velikim guštom ušli u taj projekat, bio je ne samo audio već i video. Bilo je ljudi svih vjeroispovijesti koji su sarađivali ne samo pjevački, već i kod režije spota“.

Sve se snimilo i završilo za nekih sedam dana, tako brzo da autor to sebi nije mogao objasniti, te dodaje kako se „plašio da neće to napraviti jer je sumnjao, a sada je siguran da je to slučajno ostavio za par mjeseci kasnije, nikad to ne bi napravio“.

Pjesma je odmah otišla na top liste u Hrvatskoj, prema vrhu. Nije prošlo dvije sedmice, skinuta je i nikad više nije bila aktuelna. Sve do kraja rata Kurtović nije znao šta se događa sa tom pjesmom, dok nisu diplomate počele dolaziti i tražili tu pjesmu kao himnu. Otkriva i kako „nikada niti jedna institucija nije bila tu da pomogne, samo ljudi koji su bili unutar ekipe, mnogi od njih se ne vide“.

Što se tiče autorskih prava za tu pjesmu, autor priznaje da je „totalno pokraden“. „Niko od tih ljudi nije prijavljivao korištenje te pjesme, nikad nije platio iako je pjesma uredno prijavljena, čak i muzičarima koji su je prepjevavali, a nikad nisu spomenuli autora. Neke televizije su pravile spotove i obrade, a nikad nisu platili“.