Stanko Andrić: Tuđman nije perjanica hrvatske historiografije

Kada je jedino historičar Stanko Andrić odbijen za članstvo u HAZU, postavilo se pitanje razloga takvoj odluci; neki misle da je povod Andrićev stav o imenovanju Instituta za povijest po Franji Tuđmanu.

'Znanstvene ustanove ne treba nazivati po političarima ni državnicima – institute za povijesnu znanost pogotovo', smatra Andrić (Reuters)

Kada je Hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti odlučila da ne podrži članstvo historičara Stanka Andrića dogodila se nesvakidašnja situacija. Naime, Stanko Andrić bio je jedini kandidat koji nije dobio „zeleno svjetlo“ Akademije, što, u neku ruku, dosta govori o njegovom naučnom radu i društveno-intelektualnom angažmanu.

Izgleda da je najspornija tačka Andrićeve kandidature, a onda i najsnažniji razlog za odbijanje članstva, njegov stav o imenovanju Hrvatskog instituta za povijest po prvom hrvatskom predsjedniku. Još 2019. godine Andrić je javno obrazlagao da bi bila loša ideja da Institut nosi ime Franje Tuđmana, a u eseju objavljenom u Historijskom zborniku tezu je proširio i snažnije naučno argumentovao.

Stanko Andrić diplomirao je 1993. latinski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i doktorirao 1998. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoevropskog univerziteta u Budimpešti (Ustupljeno Al Jazeeri)

Stanko Andrić diplomirao je 1993. latinski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1998. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoevropskog univerziteta u Budimpešti.

Od 1996. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, u Slavonskom Brodu. Bavi se ponajviše srednjovjekovnom historijom sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina.

Od 2001. glavni je urednik historiografskog časopisa Scrinia Slavonica. Objavio je do sada 14 autorskih, priređivačkih i uredničkih naučnih i stručnih knjiga te više od 80 znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima. Objavio je i četiri autorske i jednu priređivačku knjigu umjetničke proze.

  • Kako komentarišete činjenicu da niste izabrani za člana HAZU i to, kako razumijem, kao jedini predloženi kandidat čije je članstvo odbijeno?

– To je vrlo neobična situacija jer su svi kandidati za sve tri kategorije članstva u Akademiji, koje su predložili njeni razredi, na izbornoj skupštini bili glatko izabrani – osim mene. Razred za društvene znanosti HAZU predložio je ovaj put izbornoj skupštini pet kandidata za redovite članove (ili akademike u pravom smislu riječi). Među tih pet, dvojica su u spomenutom Razredu dobili najviše glasova (devet od deset). To smo Robert Matijašić, također povjesničar, i ja. Dakle, bio sam po tome, zajedno s profesorom Matijašićem, na vrhu Razredove liste za izbornu skupštinu.

U najvećem broju slučajeva kandidati koje istaknu razredi budu na skupštini samo potvrđeni u postupku tajnog glasanja svih članova koji dođu na skupštinu. Tako je i bilo s preostala četiri kandidata za Razred za društvene znanosti, kao i sa svim ostalima kandidatima svih razreda u sve tri kategorije (njih sveukupno 38). No, tako nije bilo sa mnom. Činjenicu koliko je to neobično mogu ilustrirati i time što su mi, prije nešto više od dva mjeseca, kada se “u kuloarima” doznalo da me je Razred formalno kandidirao, neki kolege već čestitali na primanju u članstvo HAZU… Pokazalo se – preuranjeno.

  • Razlog protivljenju, barem ono što se može saznati iz medija, jeste Vaše protivljenje da se Hrvatski institut za povijest nazove imenom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Da li je to bio jedini razlog protivljenju određenog broja hrvatskih akademika da podrže vaše članstvo u HAZU?

– Još potkraj 2019. godine napisao sam kratak komentar inicijative, koja je tada došla od grupe devet hrvatskih akademika raznorodnih struka (među kojima nije i povijest) i troje povjesničara u mirovini, da se Hrvatski institut za povijest, u kojem radim, nazove po Franji Tuđmanu. U tom članku sam pokušao objasniti zašto je to loša ideja. To je polučilo odjek manjeg opsega, u smislu napada na mene u marginalnim desnim novinama, osuda mojeg teksta u kojekakvim “pismima čitalaca” te nekih neformalnih pritisaka na mene.

U to se već tada zdušno uključio akademik Josip Pečarić, matematičar koji je u širim krugovima puno poznatiji kao desničarski povjesničar-amater i skriboman, zagovornik povratka ustaškog pozdrava u službenu upotrebu i neumorni internetski progonitelj mnogih osoba koje on, po svojim kriterijima, označi kao neprijatelje Hrvatske. Nakon tog komentara koji je objavljen na glavnom internetskom portalu povijesne struke u Hrvatskoj (historiografija.hr), potaknut spomenutim reakcijama na njega, napisao sam i malo duži esej koji je objavljen u časopisu Historijski zbornik, pod istim naslovom “Zašto je pogrešno javni institut za povijest nazvati imenom Franje Tuđmana”. Tu sam tekstu dodao još jedan dio u kojem sam pokušao malo doprinijeti istraživanju rada Franje Tuđmana kao povjesničara.

Analizirao sam inozemne reakcije na jednu Tuđmanovu knjigu koja je 1981. objavljena u Americi na engleskom jeziku. Uz to sam kratko naznačio i pojedina otvorena pitanja oko autorske originalnosti Tuđmanovih knjiga, jer već odavno postoje teze i indicije da su neke dijelove nekih njegovih knjiga napisali drugi autori, a ne on. Na temelju svega zaključio sam dodatno i to da, kao povjesničar, Franjo Tuđman nije baš takva perjanica hrvatske historiografije da bi imalo smisla po njemu nazvati središnju istraživačku ustanovu za povijesnu znanost. Začudo (ili ne), čini mi se da ta opširnija verzija, koja je izašla u stručnom časopisu, nije igrala važniju ulogu u “recepciji” toga mojeg priloga diskusijama o Tuđmanu. Kada je prije nekoliko mjeseci saznao da me Razred za društvene znanosti želi kandidirati za člana HAZU, akademik Pečarić, uz pripomoć nekolicine svojih istomišljenika, obnovio je tu staru “aferu” i posvetio se harangiranju protiv mene na raznim desničarskim internetskim portalima, kao i u elektroničkim pismima koja je gotovo svakodnevno slao velikom broju akademika i drugih primatelja.

Uz glavne optužbe vezane uz moje navodne stavove prema Tuđmanu, Pečarić je kao dodatni argument izvukao i to što ja nisam uopće citiran znanstvenik prema jednoj od tzv. indeksnih baza koja je njemu kao matematičaru vrlo važna. No, to je samo paravan i zamagljivanje glavnog razloga za njegovu tako zdušnu akciju sa ciljem da se spriječi da me se primi u HAZU. Dio tih svojih argumenata ponovio je uživo i na izbornoj skupštini. I uspio je ostvariti taj cilj, što znači da je uspio uvjeriti natpolovičnu većinu članova Akademije da svojim glasanjem ponište mišljenje Razreda za društvene znanosti, iako su ondje ljudi koji su najkompetentniji za povijesnu znanost i procjenu mojeg doprinosa u njoj.

  • Zašto ste svojevremeno bili protiv toga da se Institut nazove po Franji Tuđmanu?

– Glavni razlog je nešto što se meni čini dosta očigledno. Franjo Tuđman je vrlo važna, ako ne i najvažnija osoba hrvatske povijesti potkraj 20. stoljeća, dakle u prijelomnom razdoblju te povijesti. On je, kao takav, iznimno važna tema ili predmet povijesnog istraživanja, kako u Hrvatskoj tako i drugdje. Protivno je logici nazvati po Tuđmanu znanstvenu ustanovu od koje očekujemo da provodi objektivna, nepristrana, beskrupulozna istraživanja povijesnih tema, a među krupnim temama i Tuđmanove uloge u hrvatskoj povijesti, kao i njegove ukupne biografije. Ili kraće rečeno: znanstvene ustanove ne treba nazivati po političarima ni državnicima – institute za povijesnu znanost pogotovo.

  • Iz Vašeg sam rada shvatio da je jedan od ključnih motiva protivljenju potreba da se o Tuđmanovom naučnom i političkom djelu treba voditi živa i vibrantna diskusija, što bi, u neku ruku, bilo onemogućeno ako bi Institut nosio njegovo ime?

– Dopustite mi da kao odgovor citiram ulomak iz svojeg teksta od kojeg je sve ovo krenulo: “Osoba čije se ime daje nekoj ustanovi uživa u toj ustanovi, po logici stvari, posebne počasti i kultni status. U Hrvatskom institutu za povijest Franjo Tuđman trebao bi biti tema i predmet istraživanja, a ne idol ili ikona pred kojom će se povjesničari klanjati; ne bi trebao biti ni tema koju se istražuje s posebnom obzirnošću i skrupulima. Jedno je s drugim – znanstveno istraživanje s kultom ili njegovim elementima – nespojivo.”

Dakle, kult i znanost ne idu zajedno. A davanje imena neke osobe nekoj ustanovi svakako je oblik kulta, koji kao takav neizbježno ima različite reperkusije u radu te ustanove. Kada je k tome riječ o političkoj osobi, opterećenoj političkim značenjima, sve se to, naravno, samo još više potencira.

  • Da li je, u određenoj mjeri, proučavanje Tuđmanovog djela, života i političke ostavštine, danas u Hrvatskoj tabuizirano i da li će u nekoj doglednijoj budućnosti Tuđmanov lik biti predmet strožih naučno-kritičkih opservacija?

– U određenoj mjeri taj tabu očito postoji. Ne u smislu da o Tuđmanu nije moguće pisati štogod hoćete, nego u smislu da, ovisno o tome što pišete i ovisno o tome tko ste, za to postoje određene konzekvencije. A postoji i ta uvijek budna pretorijanska garda oko Tuđmanova lika i djela. Sve to zajedno rezultira autocenzurom kod dobrog dijela autora koji pišu o Tuđmanu ili bi to htjeli. Kao građanin, nisam nikakav posebno ogorčeni protivnik Tuđmanova lika i djela, kakvim me proglašavaju njegovi samozvani pretorijanci, niti imam želju biti njegov sustavni kritičar. Kao povjesničar, uglavnom istražujem Srednji vijek na području Slavonije i Podunavlja.

Članak i esej o kojem sam govorio napisao sam ne kao specijalist za Tuđmana ili hrvatsku suvremenu povijest – što nisam, nego kao autor kojeg ponekad mogu, iz ovog ili onog razloga, zainteresirati i druge teme, izvan njegova užeg područja rada. Pogotovo kada sam primijetio da se neka zanimljiva pitanja – kao što je na primjer međunarodna recepcija Tuđmanova historiografskog rada – nitko dosad nije sjetio razmotriti, barem koliko je meni poznato. Ako su povjesničari “pozvaniji” od mene neka pitanja zasad namjerno ili slučajno zaobišli, mogu i ja o njima pokušati štogod reći, barem za početak. U svojem radu, koji je više esej negoli “kategorizirani znanstveni rad”, ponudio sam svoje argumente i zaključke. Oni mogu biti točni ili netočni, uvjerljivi ili ne. Svatko im može suprotstaviti bolje, ako ih ima.

No, vjerovao sam da ih imam pravo javno iznijeti, kakvi god bili, a da zbog toga ne moram trpjeti kojekakve sankcije. To je, možda, ono najvažnije u ovom slučaju: stvarna sloboda istraživanja, pisanja i objavljivanja. Ona znači da imam pravo na to da oni koji se sa mnom ne slažu, također, koriste samo argumente i tekstove, a ne internetske harange i hajke, zakulisne akcije i neobična glasanja na izbornim skupštinama Akademije.

Izvor: Al Jazeera