Nina Bajsić: Poeziju treba govoriti i slušati, a ne samo čitati

‘Živimo u zvučno i vizualno agresivnom svijetu i mislim da smo svi otupili na to. Ako si izložen svaki dan nečemu, otupiš i nevjerojatno koliko je tišina snažna kad je čuješ’, kaže Nina Bajsić.

Jednostavno postoje dimenzije koje se mogu dogoditi samo ako izgovaramo poeziju, ako je osluškujemo, kaže Nina Bajsić (Sanjin Kaštelan / Ustupljeno Al Jazeeri)

U Zagrebu je održan showcase hrvatskog Internacionalnog teatarskog instituta (ITI), na kojem je selektorka Željka Turčinović predstavila niz autora, a među njima i Ninu Bajsić. Mlada autorka se predstavila produkcijom Pjesme za svaki slučaj, koju kao autorski tim potpisuju ona i Vid Hribar.

Nina Bajsić rođena je i živi u Zagrebu, gdje radi kao pozorišna i radijska autorka, kantautorka i spisateljica. Autorka je dokumentarnih radiodrama, piše i objavljuje dramske tekstove, poeziju i kratku prozu. Pre dve godine godine njen dramski tekst Nešto o Evi nagrađen je na Eurodramovom takmičenju za prevod dramskog teksta. Iste godine s kratkom pričom Tajlandski bosiljak u cvatu osvaja drugo mesto na Festivalu evropske kratke priče, a njen pesnički rukopis Pjesme za svaki slučaj ulazi u finale nagrade Mak Dizdar. Već šest godina prisutna je kao kantautorka na muzičkoj sceni.

(Vladimira Spindler / Ustupljeno Al Jazeeri)

U razgovoru koji je pred vama govori o povratku umeću slušanja.

  • Po obrazovanju ste dramaturškinja, a i pesnikinja ste, i muzičarka. Kako povezujete te uloge?

– Meni tu jedno ne isključuje drugo, pošto razmišljam o sličnim stvarima i kad pišem i kad komponiram i kad radim predstavu. Uvijek sam bila inspirirana zvukom u najširem mogućem smislu.

  • To je negde i stvar konteksta iz kog dolazite. Vaš deda Zvonimir Bajsić je izumeo formu dokumentarne radiodrame.

– Da, tzv. feature. Na neki način sam odrastala obraćajući pažnju na zvuk. I ja radim radiodrame i to je forma koju volim. Nastojim sve promišljati kroz zvuk, važno mi je slušanje, to me, možda, najviše zanima u kazalištu – kako komunicirati sa publikom preko slušanja.

  • Pozorište je i umeće slušanja, a to je umeće kojem se trebamo ponovo učiti, pogotovo kada govorimo o vezi sa zvukom i umećem slušanja. Kako ga shvatate u kontekstu performansa Pjesme za svaki slučaj i šire?

– Ovo je radiofonijski teatar. Mislim da slušanje proizvodi jednu vrstu pozornosti koja nam jako nedostaje u današnjem svijetu, kojim možemo obnoviti tu vrstu pažnje i pozornosti o kojoj govorite. Ako nam je vizualnog puno, onda nam se sluh izoštrava i automatski se događaju neke stvari, slušatelj tada ima veću slobodu maštanja, režiranja čak neke slike u svojoj glavi, ako mu je ne nametnemo na sceni. To mi je inspirativno kada razmišljam o kazalištu, kako ukomponirati sve. Jednu večer nastup dosta naginje muzici, nekad je toga manje, pa se odlučimo da izvedemo niz pjesama koje sam pisala unazad 3-4 godine. Skupili smo pjesme koje baš govore o mjestima, o tragovima koje na nas ostavljaju razna mjesta. Imam tu sreću da su moji suradnici jako muzikalni (smeh), sa njima se dobro razumijem i osjećam njihov senzibilitet.

Detalj sa izvođenja ‘Pjesama za svaki slučaj’ (Privatna arhiva / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Vaš tim u ovoj predstavi su dramski pisac i muzičar Vid Hribar i glumica Rea Bušić. Interesuje me gde su sve uporišta kada stvarate?

– Široko je, naravno. Interesiraju me, prije svega, pjesnici. Na showcaseu smo prije dvije godine izveli predstavu Biografije ptica, koja je, možemo tako reći, radiofonijski teatar, jer se fokusira na zvuk. Vid Hribar svira i u toj predstavi, a biografije ptica su zapravo biografije pjesnika. Bavimo se nepoznatim crticama iz života velikih pjesnika među kojima su John Keats, Frank O'Hara, Zagajewski, Miloš… tako da mogu reći da me poezija duboko inspirira i na master studijama sam se opredijelila da pišem o tome što je izvedbeno u poeziji. Poeziju treba govoriti, slušati, a ne samo čitati.

  • Zašto?

– Uh! Jednostavno postoje dimenzije koje se mogu dogoditi samo ako izgovaramo poeziju, ako je osluškujemo. Kroz glazbu, također. Kada glumac govori poeziju, njegov aparat je njegov glas i na to smo se jako fokusirali. Jednostavno pokušavamo da istražimo što sve postoji u pjesničkom tekstu mimo tiskanih izdanja i koliko toga propuštamo kad ju ne izgovaramo i ne slušamo.

Plakat za ‘Biografije ptica’ (Ustupljeno Al Jazeeri)
  • U teatru koji radite fokusirani ste na istraživanje.

– Još uvijek tražim ono što je moj teatar. Svaki put kad krenemo da radimo ne znamo točno što je to što radimo i u tom trenutku je bitno imati ljude sa kojima se dobro razumiješ, pa da se zajedno možete izgubiti. Glazba, poezija, slušanje, dokumentarne snimke… volimo to koristiti u kazalištu. To mi je jako zanimljivo na koji način možemo manipulirati tom stvarnošću i stvarati neke nove slike. Nastojim što više snimati terenske snimke i kada putujem to radim, nikad ne znaš, zapravo, za što će ti dobro doći, koji zvuk. Pravim arhivu zvukova koju koristim ovisno o konceptu.

  • Svet o kojem pevate dozvoljava sebi nežnost. Čujemo tek kada se povučemo iz mnoštva slika kojima smo zatrpani svakoga dana. Kakav je svet čiji smo deo?

– Surovo ga doživljavam – surovo za osjetila, za psihu. Pogotovo što se tiče zvuka uopće. Živimo u zvučno i vizualno agresivnom svijetu i mislim da smo svi otupili na to. Ako si izložen svaki dan nečemu, otupiš i nevjerojatno koliko je onda ta tišina snažna kad je čuješ. Ako uopće postoji tišina danas. Mislim da nije lako biti čovjek 21. stoljeća. Svi smo nekako oguglali, otupjeli, nemamo više osjećaj za detalje, gube se nijanse. Evo i kada prošećete Zagrebom – to je gomila buke, kafići u kojima svako ima svoj program, nitko nikog ne čuje, svatko pušta svoju muziku… to je jedan potpuni kaos na koji smo svi skupa navikli.

  • Koji su Vam planovi za blisku budućnost?

– Radit ću jedan jordanski tekst na dramskoj koloniji u Grožnjanu, na poziv Nine Križan (iz hrvatskog ITI centra, prim. aut.) Inače vodim radionice radiodrame za slijepe. Pokazale su se jako uspješne. Ima dosta zainteresiranih polaznika u Zagrebu i drugim gradovima. Polaznici emitiraju svoje radiodrame.

Izvor: Al Jazeera