Meteorske kiše: Kako nastaju ‘zvijezde padalice’

Većina meteora koje padaju ka Zemlji imaju skromne dimenzije te najveći dio njih uopće ne dođe do planete nego sagori i pretvori se u prašinu. Ipak, neki su ogromne mase i uspiju pasti na Zemlju.

Razvojem nauke znamo da meteori nisu nikakve zvijezde koje padaju sa udaljenog neba (Getty Images)

Znanost o svemiru i nebeskim tijelima koje se nalaze u njemu nazivamo astronomija. Kao i većina naziva znanosti i ovaj pojam je helenskog porijekla i prevodimo ga kao „zvjezdoznanstvo“, iako sama složenica bukvalno znači „zakoni o zvijezdama“. Svemir predstavlja sve ono što nas okružuje bez nama poznate prostorne i vremenske granice. Osim samog „prostora“, koji čini najveći dio svemira, u njemu se nalaze brojna nebeska tijela koje danas svrstavamo u šest osnovnih kategorija.

Interesantno je da se znanost zove samo po „zvijezdama“, iako se u svemiru nalaze i planete, sateliti, asteroidi, komete i meteori. Drevnim Helenima, koji nisu mogli znati stvarnu veličinu tijela niti njihove osnovne odlike, činilo da se „na nebu“ nalaze samo zvijezde različitog kvantiteta sjaja. I zaista, kada se promatra noćno nebo, vidi se dvodimenzionalni prikaz svjetlećih objekata za koje vizualno ne možemo odgonetnuti ni sastav ni izgled ni veličinu.

Navedena vizualnost je „krivac“ zbog kojeg su Heleni smatrali da samo postoje različite „zvijezde“ na nebeskoj sferi. Tako su im i davali nazive jer postoje lutalice (planete), repatice (komete), padalice (meteori) ili ona tijela koje liče zvijezdama (asteroidi). Svakako se i danas u laičkom govoru mogu čuti ovi pojmovi kao metafore za pojedina nebeska tijela.

Svjetlosni trag koji podsjeća na rep

Planete su, zbog nejednakog trajanja njihovog kretanja oko Sunca, često „na nebu“ uzimale kontra smjer kretanja, pa se činilo kao da se kreću u toku godine „lijevo-desno“ ili da lutaju. Zbog toga postoje pojmovi tipa „retrogradni Merkur“. Ovaj prividni pomak koji se zove paralaksa je jedan od dokaza Zemljine revolucije oko Sunca. Komete iza sebe ostavljaju svjetlosni trag koji podsjeća na rep. Inače imaju svoju putanju oko Sunca i vidimo ih samo kada se približe njemu. Meteori sagorijevaju u atmosferi pa se čini kao da „sa neba“ pada neka zvijezda, iako se radi o tijelu koje je ušlo u atmosferu i njegova udaljenost je mnogo manja od onih zvijezda koje vidimo. Ipak je u narodu ostao naziv zvijezde padalice, a poznata je i priča kako treba zamisliti neku želju kada se one pojave.

Meteori nastaju raspadanjem drugih nebeskih tijela. Oni su astronomiji pomogli da odrede sastave drugih tijela u svemiru. Najveće meteore zovemo bolidi, a kada se nađu na Zemlji meteoriti. Pojedini meteori sagore u atmosferi i nikada se ne dočepaju Zemljine površine. Osim što nam omogućava razne procese od disanja do sagorijevanja, te nas spašava od velike temperaturne amplitude i UV zraka, možemo zahvaliti atmosferi činjenicu da nas meteori previše ne „udaraju“. Dovoljno je pogledati površinu Mjeseca i uvidjeti kakvo je djelovanje udara drugih tijela, dok Zemljina atmosfera to ne dozvoljava.

Meteori nose takav naziv jer „lebde“ i „uzdižu se u zrak“. Bukvalan naziv znači da dolaze „iza neba“ što je svakako metaforičan izraz i posljedica činjenice da drevni Heleni nisu mogli znati udaljenosti tih tijela, niti ih razlikovati od dalekih zvijezda. Mišljenje koje laički dominira je da se meteori kreću kroz svemir, nalete na našu planetu i padnu na nju. Padanje meteora, kao i ranije spomenuta paralaksa nebeskih tijela, jedan je od dokaza Zemljine revolucije oko Sunca.

Zemlja kupi meteore tokom kretanja oko Sunca

Zemlja ima brojna kretanja, od nutacije do precesije, od rotacije do revolucije, koja mi svakako ne osjećamo. To je posljedica činjenice da se svi zajedno krećemo sa našom planetom. I danas se često čuje kako Sunce „izlazi i zalazi“, mada je to posljedica kretanja Zemlje oko vlastite osovine koje traje 24 sata. Posebno nemamo osjećaj revolucije, a to je kretanje koje traje godinu dana po ekliptici dugoj 940 miliona kilometara. Upravo je ovo kretanje, uz gravitaciju koja odradi svoje kada meteori konačno uđu u to polje Zemlje, osnovni uzrok padanja meteora.

Meteori se uvijek nalaze u istom dijelu Sunčevog sustava, a Zemlja ih kupi u svom pokretu oko Sunca. „Meteorske kiše“ se uvijek javljaju u istom periodu godine iz istog radijanta, odnosno prostora na nebu sa koje dolazi do padanja meteora. Zemlja kupi meteore na isti način kao što mi u svom pokretu kupimo kišu koja pada, pa nam više pokisne prednja strana tijela. Tako na Zemlju dvostruko više meteora padne na onu stranu planete koja je okrenuta u smjeru njenog kretanja. S obzirom da se Zemlja i okreće oko svoje osovine, to je period dana od ponoći do podneva. Da nema revolucije Zemlje, ne bi bilo ni zvijezda padalica.

Meteorske kiše su dobile imena prema sazviježđima radijanta iz kojeg dolaze, odnosno prostora na nebu koje vidimo kada se „izlučuju“ ove kiše zvijezda padalica. Tako se, otprilike, 22. aprila javljaju Liridi, od 11. augusta Perzeidi, od 8. oktobra Drakonidi, 14. novembra Andromedidi, od 16. do 18. novembra Leonidi i 13. decembra Geminidi. Jasno je da ove skupine meteora nose nazive poznatih sazviježđa. Zemlja u istom periodu svake godine prođe kroz meteorsku kišu i gravitacijski privuče tijela koja onda sagorijevaju u njenoj atmosferi i ostavljaju svjetlosni trag. Ovo je uzrok zbog kojih mislimo da neka zvijezda „pada“.

Ipak su skromnih dimenzija

Većina meteora koje padaju ka Zemlji imaju skromne dimenzije te najveći dio njih uopće ne dođe do planete nego sagori i pretvori se u prašinu. Ipak, neki meteori su ogromne mase te uspiju da dođu do same Zemljine površine. Oni koji su ostali zabilježeni zbog svoje mase i dimenzija su Willamette u Oregonu težak 15 tona, meteor Mbozi u Tanzaniji od 25 tona, Cape York sa Grenlanda od 20 tona, Bacubirito u Meksiku od 21 tonu, El Chaco ima čak 37 tona, a najveći meteorit koji se nalazi na Zemlji je Hoba u Namibiji. On je težak 60 tona i građen je od željeza, nikla i kobalta. Hoba je nacionalni spomenik Namibije, a kao i ostali meteoriti pomaže nam da upoznamo sastav drugih nebeskih tijela od kojih nastaju meteori.

Većina meteora sagori na visini od 70 do 130 kilometara u odnosu na površinu Zemlje. Tu je atmosfera mnogo rjeđa nego što je njen prizemni dio – troposfera. Njihova učestalost iznosi od 10 do 100 po satu, ali nekada taj broj bude i mnogo veći. Brzina kretanja varira od 11 do 73 km/s. Zbog svoje brzine i sagorijevanja čini se kao da „pale nebo“, pa je jedan od sinonima meteora i „nebeske krijesnice“.

Zvijezde padalice, proletuše, nebeske krijesnice ili meteori su uvijek kroz prošlost izazivali divljenje, ali i evidentan strah. Razvojem znanosti i spoznajom o njima znamo da oni nisu nikakve zvijezde koje padaju sa udaljenog neba, ali nam niko ne brani da zamislimo želju kada ih vidimo.

Izvor: Al Jazeera