Kako će rat u Gazi utjecati na budućnost političkog puta pokreta Hamas?

Hamas je bio prisiljen spriječiti ostale frakcije da se sukobe s okupacijom, a te frakcije i stanovništvo Gaze općenito nisu primjećivali nikakvu korist od takvog smirivanja.

Hamas je manevrirao na političkom nivou, ali je zadržao svoje principe (Reuters)

Operacija Potop Al-Aksa, koju su izvele Brigade Izz al-Din al-Qassam, vojno krilo pokreta Hamas, bila je ključna za definiranje razlike između dva puta, koja je pokret pokušao spojiti, odnosno otpora i preuzimanja odgovornosti za osiguravanje sredstva za život stanovnika u Gazi.

Izrael je osnovne potrebe stanovnika u Pojasu Gaze iskoristio kao sredstvo za političku ucjenu, što je pokret pokušavao prevazići kroz periode intenziviranja sukoba, uzastopne ratove, marševe za povratak i nastojanja da se postigne nacionalno pomirenje. Međutim, nijedan od ovih puteva nije uspio izvući otpor i Pojas Gaze iz ove nevolje.

Zatim dolazi do operacije Potop Al-Aksa, kada počinje sveobuhvatni sukob s okupacijom koju pokret smatra odgovornom za posljedice okupacije i blokade, kao i za brojne žrtve.

Vlast i otpor

Vladavina u Pojasu Gaze pružila je priliku Hamasu i frakcijama otpora za izgradnju vojne, sigurnosne i civilne moći, ali im je nametnula ograničenja u korištenju te moći.

Civilna vlast podrazumijeva odgovornost u osiguravanju mira i sigurnosti stanovništvu, a takav zahtjev se kosi s potrebom da se pruži otpor okupaciji, da joj se nanesu gubici, pa sve do njenog eliminiranja u konačnici. Smirivanje situacije u vrijeme okupacije znači produženje okupacije i jačanje njene moći. Također, nastojanje da se osiguraju osnovne životne potrebe, poput hrane, lijekova i slobode kretanja, 17 godina je zavisilo od političke odluke okupacije. Takve odluke su donošene tokom pregovora s otporom u cilju smirivanja situacije i činjenja političkih ustupaka.

Ove okolnosti potakle su otpor da podrži Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) i prihvati sporazume koje je potpisala. Može se reći da je takav potez jednak političkom samoubistvu Hamasa jer se time, u slučaju da to učini, podriva opravdanost njegovog postojanja, osuđuje njegova historija otpora i suprotstavlja se putu postizanja političkog rješenja zasnovanog na Sporazumu iz Osla.

Izraelska politika

Okupatorske vlade, koje su se smjenjivale jedna za drugom, slijedile su politiku dugoročnog iscrpljivanja i podčinjavanja Pojasa Gaze.

Nastavile su držati ovu enklavu pod opsadom, vodile računa da je učine ekonomski slabom, a svaku akciju otpora koja je izvedena s tog područja uzimale su kao izgovor za pooštravanje opsade. Takva situacija je više puta dovodila Pojas na rub socijalnih nemira, zbog teške ekonomske situacije.

Okupacija je dugi niz godina računala na to da će ovakva politika natjerati ljude u Pojasu Gaze na pobunu protiv vladavine Hamasa, što će oslabiti njegov politički status i položaj na terenu, te ga natjerati da odustane od nekih ili svih svojih principa. U istom kontekstu, periodi zatišja tokom nastavka opsade doveli su do urušavanja legitimiteta Hamasovog pokreta.

Hamas je bio prisiljen spriječiti ostale frakcije da se sukobe s okupacijom, a te frakcije i stanovništvo Gaze općenito nisu primjećivali nikakvu korist od takvog smirivanja. Nastavljena je nemilosrdna opsada, nisu prestali ni izraelski napadi na Zapadnoj obali i Jerusalemu, kao ni kršenja prava palestinskih zatvorenika.

Pokušaji da se izađe iz ćorsokaka

Suočen s ovakvom izraelskom politikom, pokret Hamas je mnogo puta pribjegavao vojnoj eskalaciji s ciljem razbijanja opsade, što je bilo i jedno od glavnih pitanja o kojima se raspravljalo prilikom pregovora o okončanju raznih prethodnih ratova. Međutim, regionalno i međunarodno političko okruženje nije pomoglo u razbijanju opsade, posebno u svjetlu izraelskog dogovora da se ona nastavi.

Okupacione vlasti odustajale su od dogovora ili su odbijale poštivati neke od njih, dok je rat iscrpljivao kapacitete Pojasa bez mogućnosti da se oni ponovo obnove, što je gomilalo terete ratova, jednog za drugim. U svjetlu ove blokade, nastala je ideja o maršu povratka, kao civilnom činu kojim bi se vršio pritisak na okupaciju i čime bi joj se oduzeo izgovor za pokretanje totalnog rata. Ova ideja o marševima počela se zaista i realizirati od marta 2018. do kraja 2019. godine.

Desetine hiljada ljudi iz Pojasa Gaze demonstrirali su svake sedmice na granici, a nekoliko puta su i prelazili granicu kako bi došli do svoje zemlje okupirane 1948. godine. Cijena plaćena u životima ljudi tokom ovih marševa bila je ogromna. Blokada nije slomljena, a živote je izgubilo 215 osoba, a više od 19 hiljada ih je ranjeno.

Okupacija se ograničila na izdavanje djelomičnih odobrenja koja je mogla povući u svakom trenutku, što se zapravo i dogodilo.

Uporedo s ovim aktivnostima, pokret je vodio nešto bi se moglo nazvati ”napadom pomirenja” sa pokretom Fatah, čineći uzastopne ustupke po pitanju vladavine; počevši od dogovora između Hamasa i Fataha, poznatog kao dogovor Al-Shati iz 2014. godine, kada je Hamas de facto odustao od predsjedavanja vladom.

Zatim je uslijedilo još nekoliko krugova u kojima je pokret odustao od određenih pitanja, uključujući upravljanje prijelazima u Pojasu Gaze i tradicionalni zahtjev da se izbori za vlast poklapaju s izborima PLO-a, što se dešavalo za vrijeme dogovora u Istanbulu 2020. godine.

Uprkos tome, ovakav pristup se u konačnici sukobio sa zahtjevom predsjednika Mahmouda Abbasa da Hamas prizna sporazume koje je PLO potpisao prije pomirenja. To bi značilo, u slučaju da do toga dođe, da Hamas priznaje greške na putu svog djelovanja još od samog osnivanja i da se odriče više od tri četvrtine Palestine. Dakle, to znači da više ne postoji opravdanje za njegovo postojanje i time se podrivaju osnove za okupljanje Hamasovih članova i pristalica.

Nastojanja i inicijative

Brojni međunarodni i regionalni akteri nastojali su postepeno povući pokret da djeluje u tom pravcu, tražeći od njega da prihvati državu na granicama teritorija okupiranih 1967. godine te vršeći pritisak da se pomiri sa pokretom Fatah, uđe u PLO, prihvati Arapsku inicijativu i međunarodne rezolucije kojima se priznaje legitimitet uspostavljanja okupatorske države na teritorijama okupiranim 1948. godine.

Pokret je manevrirao kako bi se iznio sa svim tim, u pokušaju da spriječi uplitanje i podrivanje svojih principa na kojima je osnovan. Ti principu su očuvanje cijele palestinske teritorije, uključujući i njene svetinje, te povratak izbjeglica u zemlju. Stoga je i formirana 11. palestinska vlada 2007. godine u partnerstvu sa pokretom Fatah i drugim frakcijama na temelju uspostavljanja palestinske države na teritorijama iz 1967. godine, bez spominjanja priznavanja okupatorske države.

Uslijedilo je izdavanje političkog dokumenta 2017. u kojem se navodi da ”uspostavljanje nezavisne, potpuno suverene palestinske države, s Jerusalemom kao glavnim gradom, na linijama od 4. juna 1967. godine, uz povratak izbjeglica i raseljenih osoba u svoje domove iz kojih su protjerani, predstavlja zajednički nacionalni konsenzus”, te kako se odbacuje ”bilo koja alternativa potpunom oslobađanju Palestine, od rijeke do mora”. Međutim, nastavio je dolaziti pritisak sa različitih strana, jer su mnoge zemlje pomirenje s pokretom Fatah iskoristile kao priliku za obračun s Hamasom, dok je Fatah nastavio iznositi Hamasu zahtjev za priznavanjem okupatorske države i odbacivanje oružanog otpora.

Nakon gotovo dvije decenije ovog osciliranja, donesena je odluka o operaciji Potop Al-Aksa koja će usmjeriti stvari u pravcu potpunog sukoba s okupacijom. Otpor je iskoristio svu snagu koju je akumulirao tokom godina svoje vladavine da udari na okupaciju i nanese joj najveću moguću bol.

To je promijenilo okruženje sukoba i učinilo da opcija suzbijanja pokreta i suživota s njim postane nezamisliva za okupaciju. Zapravo, okupaciona vlada i njena vojska donijele su odluku da vode rat za opstanak protiv Hamasa, s ciljem da ga iskorijene ili oslabe do najveće moguće mjere.

Budući pravac Hamasa

U svjetlu ovih pokazatelja, čini se da su pokušaji da se vrati vrijeme unazad, oživi proces političkog dogovora i pokret Hamas uključi u njega teško ostvarivi.

Rješenje o dvije države više nije moguće rješenje, zbog ekstremizma okupacije i situacije koju je nametnuo na Zapadnoj obali i Jerusalemu, poput doseljeničkih naselja i zida razdvajanja.Također, mala je vjerovatnoća da će palestinski narod, na različitim mjestima na kojima žive i frakcije otpora, biti spremni na ustupke koji ugrožavaju njihov cilj nakon što su podnijeli ovolike žrtve i nakon što su razmjeri brutalnosti i zločina okupacije postali jasni i njima i cijelom svijetu, što će motivirati buduće generacije na otpor okupaciji u regiji i šire.

U tom kontekstu, čini se da bilo koje izjave koje dolaze od otpora ili mu se pripisuju u vezi sa prihvatanjem međunarodnih odluka kao osnove za rješavanje sukoba ne predstavljaju autentičan stav otpora, već su, uprkos šteti koju nanose stavu i koheziji njegovih redova, samo pokušaji da se ublaži politički i vojni napad na otpor i Pojas Gaze. Treba napomenuti da su naknadno iznesene izjave potvrdile posvećenost pokreta oslobađanju Palestine od mora do rijeke.

Stoga će politički put kojim će krenuti pokret Hamas vjerovatno biti bliži putu kojim je krenuo prilikom svog nastanka, a to je vođenje egzistencijalnog rata s okupacijom i insistiranje na odbacivanju legitimiteta okupatroskog postojanja u osnovi, što je stajalište koje je dobilo globalni zamah zbog višemjesečnog rata.

Odabir ovog puta ostavit će traga i na prirodu političkih odnosa pokreta, jer će vjerovatno ojačati njegovu povezanost sa stranama koje mogu podnijeti ovaj politički okvir konfrontacije s okupacijom, posebno s akterima koji mogu direktno učestvovati u konfrontaciji s okupacijom, ili pružiti vojnu, ekonomsku i političku podršku za takvu konfrontaciju.

Vjerovatno će ova podrška rasti, jer je postala jasna ozbiljnost i efikasnost pokreta u sukobu s okupacijom i podizanju troškova koje mora snositi, te opstruiranju njenih nastojanja da ostvari regionalnu hegemoniju i likvidira palestinsko pitanje.

Popularnost pokreta

Također, rast popularnosti Hamasa, pad popularnosti Palestinske vlasti i uloga vladinih službi u sprječavanju Zapadne obale da uzme učešće u konfrontaciji s okupacijom također će imati ulogu u poticanju pokreta Hamas da nastavi sa strategijom izazivanja pobuna na Zapadnoj obali i Jerusalemu. Pored toga, pokret će se teško moći zbližiti s predsjednikom na vlasti ili strujom koja vodi civilnu i sigurnosnu koordinaciju s okupacijom.

Istovremeno, ogroman broj mučenika, ranjenika i strašna razaranja, kao i oštar međunarodni stav prema pokretu, natjerat će ga da izbjegava samostalno upravljanje Pojasom Gaze, čak i kada bi ova opcija bila jedna od mogućnosti.

Pokret će, najvjerovatnije, težiti tome da ima djelomično prisustvo u bilo kakvim političkim aranžmanima za budućnost Pojasa Gaze, na način na koji neće snositi glavnu odgovornost za živote ljudi, s jedne strane, i na način koji će otežavati prelazak bilo koje vlasti u Pojasu Gaze na stranu koja je neprijateljski nastrojena prema otporu ili je podložna političkoj agendi okupacije, američke administracije ili bilo koje zemlje u regiji.

Glavna odrednica koja će utjecati na to hoće li pokret ići u ovom pravcu ili ne jeste nastavak njegovog otpora okupaciji i sukobljavanja s njom, bez obzira na razmjere štete koju okupacija nanosi njegovoj vojnoj i civilnoj strukturi. To je preferirani smjer, imajući u vidu ideološku osnovu pokreta, na što dodatno utječu i posljedice borbi, zločini okupacije i dokazi o njenoj brutalnosti i ekstremizmu.

Zbog svih ovih okolnosti, šanse za postizanje uspješnog političkog rješenja iz dana u dan postaju sve manje.

Izvor: Al Jazeera