Gorjanc-Prelević: Crna Gora bi glasanjem za Rezoluciju o Srebrenici pokazala integritet

Očekujem da Rezolucija o genocidu u Srebrenici bude usvojena i da Crna Gora glasa za, te da na taj način pokaže da ima integritet, iako je mala država, kaže Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava te dugogodišnja aktivistkinja za ljudska prava, prvo u Beogradu, a zatim u Podgorici.

Pravnica je i magistrica međunarodnog prava. Bila je prva izvršna direktorica Centra za obuku sudija Crne Gore, a zatim koordinatorka advokatskog tima koji je zastupao 200 žrtava ratnog zločina deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica u Advokatskoj kancelariji Prelević. U aktivističkom angažmanu izradila je, koordinirala i provela desetine projekata vezanih za reformu pravosuđa i ljudska prava, a posebno za tranzicijsku pravdu, zabranu torture i zlostavljanja, slobodu izražavanja, zabranu diskriminacije i socijalna prava.

• Šta očekujete od Crne Gore i kakav mislite da će biti rezultat glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama?

– Očekujem da rezolucija bude usvojena i da Crna Gora glasa “za”, a nadam se da će se do glasanja, ipak, upisati među njene sponzore. Važno bi bilo da pokaže da, iako mala država, ona ima svoj integritet i utaban put za izlazak iz “kaljuge devedesetih”.

Crnogorska vlada popušta pod iracionalnim pritiskom srpskih vlasti i odbija da kosponzoriše Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici, iako ta rezolucija ne sadrži ništa što Skupština Crne Gore već nije prihvatila, Deklaracijom iz 2009. i Rezolucijom o genocidu u Srebrenici 2021. godine.

• Dugo godina se bavite pitanjem ljudskih prava u Crnoj Gori, pogotovo suočavanjem s prošlošću i ratnim zločinima. Kako biste ocijenili sadašnje stanje u Crnoj Gori?

– Iako je s vlasti konačno otišao Milo Đukanović, koji je suvereno vladao Crnom Gorom i za vrijeme ratnih zločina i donedavno, nove vlasti su ili otvoreno ili prikriveno nacionalističke i treba strahovati da bi sjutra ponovili iste greške.

U lokalnim sredinama gdje je većinsko srpsko stanovništvo, na sceni je angažovani talas negativnog istorijskog revizionizma, gdje se ulice nazivaju po učesnicima ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu, koji nisu nikakve istaknute ličnosti u događajima koji zaslužuju da se slave, već su akteri agresivne nacionalističke politike koja je naštetila i samom srpskom narodu i svima drugima u bivšoj Jugoslaviji.

• Također, neko ste i ko se aktivno bavi pitanjem ratnih zločina u Crnoj Gori i uložili ste mnogo napora da se dođe makar do minimalnog zadovoljenja pravde. Zašto je toliko malo osuđenih za ratne zločine u Crnoj Gori i, ispravite me ako griješim, zašto tako malo osuđenih zbog komandne odgovornosti?

– Niko nije ni istraživan, ni suđen po optužbi za komandnu odgovornost. Dugogodišnja vladajuća partija pod vođstvom Mila Đukanovića (Demokratska partija socijalista, DPS) u Skupštini je izabrala bar polovinu današnjih sudija i državnih tužilaca. Cjelokupni državni sistem je omogućavao da se oni održavaju na vlasti i ne odgovaraju za bilo koja krivična djela, a kamoli za ratne zločine. Dodatno, da se slučajno ne bi doveo u pitanje zvanični narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini, jedina tri zločina koja su nekako procesuirana i kažnjena su zločini za koje crnogorska vlast nije bila neposredno odgovorna, nego JNA (logor Morinj), pripadnici Vojske Republike Srpske (ubistvo fočanske porodice Klapuh) i rezervista Vojske Jugoslavije (ubistvo civila na Kosovu). Sve ostalo, za šta je neposredno odgovorna crnogorska policija, kao što je slučaj deportacije izbjeglica iz BiH u ruke Mladiću i Karadžiću, djelovanje policije na dubrovačkom ratištu, zločini nad muslimanima na sjeveru Crne Gore u Bukovici, ili uopšte nije istraženo, ili je nedjelotvorno istraženo, a suđenja su bila takva da su svi oslobođeni, protivno međunarodnom humanitarnom pravu, što su prozreli i međunarodni eksperti.

• Govoreći o pitanju ostvarivanja prava žrtava zločina i njihovih porodica, zašto Crna Gora još nema zakon o pravima civilnih žrtava rata i gdje vidite glavnog kočničara?

– Obeštećenje je priča povezana sa nedostatkom krivične pravde. Zbog toga što je većina okrivljenih oslobođena i krivični sud nije utvrdio da je izvršen ratni zločin, žrtve su u parničnim postupcima onemogućene da ostvare naknadu štete, zbog navodne zastarjelosti. Iz tog obrasca jedino iskače zaista istorijski primjer kolektivnih reparacija žrtvama deportacije, koje su posle četvorogodišnjeg suđenja zaključile sudsko poravnanje sa državom 2008. godine. Međutim, onima koji nijesu učestvovali u tom poravnanju, uskraćeno je obeštećenje kad su svi okrivljeni oslobođeni u sudskom postupku. Akcija za ljudska prava smatra da je jedino pravedno da se država poravna i sa ostalim žrtvama zločina za koje svi znamo da su počinjeni u ime države, čak i ako je pojedinačna odgovornost ostala neutvrđena. Po međunarodnim standardima, država bi trebalo da nađe načina da te žrtve obešteti i Crna Gora to treba i da uradi.

A prepoznavanje statusa civilne žrtve rata, koji bi obezbijedio socijalnu podršku za ranjene civile i porodice stradalih civilnih žrtava je poseban problem. Iako smo uspjeli da odbijemo pokušaj da se prepiše zakonsko rješenje iz Srbije, po kome se taj status ne priznaje nikome ko je stradao van državne teritorije, od sveobuhvatnog zakonskog rješenja još nema ništa, iako prolazi i treći mjesec od predviđenog roka. Strašno je to da se uopšte predlagalo da se taj status uskrati crnogorskim državljanima, porodicama žrtava otmice iz voza u Štrpcima, kao što i dan-danas to Srbija uskraćuje svojim državljanima, porodicama žrtava iz Sjeverina, koji su oteti na putu do posla, na teritoriji Bosne i Hercegovine, u blizini državne granice.

• Kada je riječ o obilježavanju mjesta ratnih stradanja, i tu ima mnogo problema. Ovih dana se navršavaju 32 godine od ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica. Crna Gora nema spomenik žrtvama. Zašto nije podignut taj spomenik i ko je krivac?

– Ne samo da nemamo spomenik za žrtve deportacije, nego se sad predlaže da se digne spomenik onome koji je naredio da se oni deportuju u smrt. Dva odbornika Demokrata u Podgorici su predložili da se jedna ulica nazove po Pavlu Bulatoviću, koji je tokom devedesetih bio ministar unutrašnjih poslova Crne Gore i SR Jugoslavije, a onda i ministar odbrane savezne države, koji je, kako je saopštilo Haško tužilaštvo, bio pod istragom za ratne zločine na Kosovu i neke druge. Smatraju da on zaslužuje ulicu jer je navodno imao zasluge u borbi protiv korupcije i ubijen je u nerasvijetljenom atentatu u Beogradu 2000. godine. Deportacija ih ne zanima jer, kako kažu, njegova odgovornost za taj zločin nije pravosnažno utvrđena, iako je sud pravosnažno utvrdio da su svi deportovani izručeni Vojsci Republike Srpske po njegovoj naredbi, dakle nezakonito.

Za spomenik žrtvama nažalost nije bilo raspoloženja u lokalnoj vlasti u Herceg-Novom, u kojoj su prednjačili ljudi nacionalistički orijentisani, koji favorizuju srpske žrtve i koje ne interesuju druge, čak i kada je za njih bila odgovorna crnogorska policija. Situacija je paradoksalna. Iako su se bivši direktor policije i ministar unutrašnjih poslova baš na memorijalnom okupljanju u Herceg-Novom izvinili za taj zločin njihovih prethodnika, prihvatili su da se desio i rekli da nije smio da se desi, uprava tog grada je ostala nijema na zahtjev porodica žrtava i građanskog društva Crne Gore da se žrtvama deportacije podigne spomenik.

• Uprkos svemu, imate li nadu da će Crna Gora postati bolje društvo?

– Imam nadu, kako da ne. Ona je realna i pokazala se u inicijativi da Crna Gora sponzoriše Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici, koju je podržalo čak 110 aktivnih crnogorskih nevladinih organizacija i preko 500 nezavisnih istaknutih građanki i građana. Isto su zahtijevali i Bošnjačko vijeće i sve opozicione političke partije, kao i jedna u vlasti i dvije vanparlamentarne. I prema istraživanjima javnog mnjenja, znatna većina dijeli antifašističke i građanske vrijednosti, bez daljnjeg. Međutim, kako se aktuelna Vlada zasniva na koaliciji sa srpskim otvoreno nacionalističkim strankama, vladajuće partije Pokret Evropa sad i Demokrate, što voljno, što nevoljno, žmure na sve nacionalističke ispade, dok je na građanskom društvu neprekidni teret da se tome suprotstavlja, umjesto da se sve snage usmjere na pristupanje EU-u.