Tektonski raspad Afrike: Kako nastaje novi kontinent?

Svaki pogled na kartu planete Zemlje nam ponudi pitanje zbog čega je ne zovemo Voda. Od 510 miliona kvadratnih kilometara, koliko iznosi površina planete, čak 361 milion kvadratnih kilometara otpada na Svjetski ocean. Ostalih 149 miliona kvadratnih kilometara predstavlja današnjih sedam kontinenata. Ono što je zanimljivo je da ih nije uvijek bilo sedam, niti je njihova lokacija bila kao ova današnja.

Zemlja je stara 4,6 milijardi godina i kroz njenu prošlost su se događale razne stvari. Uvijek su iznimno zanimljivi bili periodi jače seizmičke i vulkanske aktivnosti. Iako zvuči čudno, sadašnji period naše planete se može proglasiti tektonski stabilnim. Zahvaljujući razvoju znanstvenih disciplina, došlo se do otkrića koja se vezuju za geološku prošlost kontinenata, ali i oceanskih bazena koje poznajemo.

Alfred Wegener, njemački geofizičar i meteorolog, je idejni tvorac teorije pomicanja kontinenata. On je uveo neke pojmove koje danas poznajemo iz geologije i geotektonike. Svi kontinenti koje danas vidimo na karti svijeta su nekada bili zajedno i činili Pangeu (pan – sve; gea – Zemlja), a oko nje je bio ocean Pantalasa (talasa – more). Sekundarno je došlo do raspadanja Pangee, a Wegener je preminuo 1930. godine na Grenlandu u periodu dokazivanja da je najveći svjetski otok bio zajedničko kopno sa Sjevernom Amerikom.

Island se nalazi na dvije ploče

Danas je općepoznata činjenica da je Zemljina litosfera podijeljena na tektonske ploče koje se međusobno podvlače (subdukcija), razmiču (spreding) i kreću u kontra smjeru jedna od druge (kontrakcija). Zanimljivo je da, osim kontinentalnih, dna oceana su također tektonske ploče. Litosfera se vertikalno dijeli na dvije zone: SiAl i SiMa. Prva je izdignuta jer je lagana zbog aluminija i čini uglavnom kopnene, a druga zona je teža i predstavlja dna oceana.

Sve ploče se kreću po labilnoj zoni astenosfere. Taj pokret je iznimno spor i predstavlja maksimalno nekoliko centimetara godišnje. Tako se Island nalazi na dvije ploče i svake godine se rov koji ih razdvaja raširi za tri centimetra. Ovo je činjenica zbog koje je Island iznimno tektonski labilan te ima česte vulkanske erupcije. Zbog toga što se ploče kreću po labilnoj zoni polutekućeg agregatnog stanja često se, za navedeno kretanje, koristi glagol „plutati“.

Posebno je interesantna činjenica da su pojedini dijelovi nekih kontinenata danas geološki i geotektonski vezani za drugi prostor. To se odnosi na poluotoke Dekan (Indijski poluotok) i Arapski poluotok koji su danas sastavni dijelovi Azije, a potiču od Afrike. Dekan u Aziji je po svom reljefu i sastavu stijena identičan Etiopiji i Somaliji koji su na istoku Afrike. Slično je i sa zonom Gvinejskog priobalja u Africi koje se poklapa sa Brazilskim visočjem u Južnoj Americi.

Pangea se, zbog više razloga (od centrifugalne sile do građe od elemenata različite specifične težine), raspala da veliko sjeverno (Laurazija) i veliko južno kopno (Gondwana). Naknadno se desio raspad i ovih kontinenata. Od Laurazije su nastali veći dio Europe, Azije te Grenland i Sjeverna Amerika. Iz ove priče treba „izbaciti“ mlade vjenačne planine južne Europe, Azije i Kordiljere u Americi. Oni nastaju naknadno. Upravo je udar Dekan ploče u Aziju izazvao nastanak Himalaja koji na visinama ima skelete kita koji je nastao kada je krečnjak Himalaja bio na dnu mora. Od Gondwane su nastali Afrika, Južna Amerika, Arapski i Indijski poluotok, Madagaskar te Australija i Antarktika.

‘Vatreni pojas Pacifika’

Za razliku od sjevernog kopna čiji je reljef promijenjen otapanjem leda, mnogo je lakše vizualno vidjeti kako se nabrojani prostori uklapaju jedni u druge. Uočljivo je gdje je bio Dekan kod Somalije ili Južna Amerika koja se uklapa u zapadnu Afriku. Flora i fauna ovih kontinenata je često podudarna i one zavise od svog porijekla. Tako su noj u Africi i emu u Australiji daleka porodica, ali im u obitelj spada i neobična ptica – pingvin.

Tamo gdje se ploče odvajaju i sudaraju su tektonski najaktivniji prostori. U prvi spada „Vatreni pojas Pacifika“ koji obuhvata azijsko i američko priobalje od Indonezije do Čilea. Drugi prostor se nalazi na jugu Euroazije i proteže se od Španjolske do Mijanmara. Uzrok ovdašnje aktivnosti su Afrika i drugi dijelovi Gondwane koji se podvlače pod Euroaziju. Kao rezultat toga su brojne mlade vjenačne planine od Pirineja do Himalaja.

Tektonski aktivan prostor je i istočna Afrika. Razlog takvog stanja je činjenica da se Gondwana, odnosno njen centralni dio Afrika, još uvijek raspada. To je zona Somalijskog poluotoka koji se, zbog svog izgleda na karti, često naziva i „rog Afrike“. Na istoku Afrike nalaze se tektonski rov koji je nastao kada se Arapski poluotok odvajao prije cca 15 miliona godina. „Velika rasjedna zona“ se proteže od Mozambika na jugu i kreće se duž jezera Malavi, uokviruje visoravan Kenije sa obje strane te se proteže između Etiopske i Somalijske visoravni. Ovaj rov završava u Adenskom zaljevu, a duž njega su nastale brojne visoke planine. Izostazija, proces istovremenog izdizanja i spuštanja litosfere, je omogućio da se uz spuštanje rova izdignu i neke planine kao Kilimandžaro, Ruvenzori, Kenija i brojne druge.

Za 250 miliona godina svi kontinenti će biti cjelina

Veći dio Istočnoafričkog jarka je depresija, odnosno nalazi se ispod nivoa mora. U jarku se danas nalaze brojna slana jezera. Zbog širenja ovog rova istočna Afrika je podložna seizmičkim aktivnostima. Pogled na reljefnu kartu otkriva jednu zanimljivost, a to je činjenica da se „rog Afrike“ naginje ka Indiku. Njegov zapadni dio je iznimno visok te se padinom spušta ka Indijskom oceanu. Ova činjenica je posljedica „prelamanja“, odnosno odvajanja ove tektonske cjeline od ostatka Afrike. Svakako, radi se o dugotrajnom procesu, ali tektonski nezaustavljivom. U geološkoj prošlosti Zemlje milion godina je kratak period te se može reći kako će se Somalijski poluotok „uskoro“ odvojiti.

Sličnu sudbinu je imao i Dekan koji je nastavio plutati, pa se naknadno sudario sa Euroazijom. Kada se „rog Afrike“ odvoji on će biti izolirano kopno. Svakako njegova veličina nije kao kontinent, ali radit će se o ogromnom otoku koji će se kretati ka Aziji i izazvati formiranje novih planina kao što su i ranije radili dijelovi Gondwane.

Novi kontinenti nastaju raspadanjem starih, ali i oni imaju kružno putovanje. Nakon što se raspadnu svojim plutanjem se ponovo sastave. Pangea je tako treći kontinent koji je nastao na taj način. Prije njega su formirani Rodinija i Panotija koji su se kroz prošlost planete raspadali. Procjena je da će za cca 250 miliona godina ponovo svi kontinenti biti jedinstvena cjelina. Ono što je vidljivo je skorašnje „spajanje“ Afrike i južne Europe, a za 50 miliona godina očekuje se dodir Euroazije i Amerike. Znanstvenici su već dali ime tom kontinentu – Amazija.

Planeta nam i u svojoj geotektonici pokazuje cjelovitost kao jedan od značajnih zakona prirode. Rastavljanje i sastavljanje kontinenata je predug proces da bi mi bili svjedoci značajnog pomaka, ali ako bi stali na rov, koji se stvara na Islandu, u toku svog života nogama bi napravili „špagu“ koja bi se razvlačila tri centimetra svake godine.