Ima li Netanyahu plan za ‘dan poslije’ rata u Gazi?

Ne čini se tako.

U četvrtak je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant izrazio frustraciju i pozvao premijera Benyamina Netanyahua da “donese odluku”, dodajući da ne smatra da bi izraelska upletenost u Gazu trebala biti beskrajna.

Zašto nam treba ‘izraelski plan’?

Jer Izrael kontrolira svaki aspekt palestinskog života, kako u Gazi, tako i na Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu, koje je okupirao.

Svakim danom ostaje sve manje i manje Gaze, što postavlja goruća pitanja o tome koliko dugo izraelska vojska može nastaviti sa svojim žestokim napadima. Šta planira učiniti nakon što se umori od bombardiranja malene opkoljene enklave?

U subotu je načelnik Generalštaba vojske Herzi Halevi kritizirao Netanyahua zbog nedostatka političkog planiranja za rješenje nakon završetka rata.

“Sve dok ne postoji diplomatski proces za razvoj upravnog tijela u Pojasu koje nije [palestinska skupina] Hamas, morat ćemo uvijek ponovo pokretati operacije… kako bismo demontirali Hamasovu infrastrukturu.

“Bit će to sizifovski zadatak”, rekao je, misleći na mitološkog tiranina Sizifa, vladara Efire, kojeg su bogovi kaznili da provede vječnost gurajući stijenu uz brdo samo da bi se ona otkotrljala natrag.

Pa…, ima li Netanyahu plan?

Dana 3. maja Netanyahu je na internetu objavio neke poslijeratne planove za Gazu, koji su bili prilično dramatični.

Prema planovima, Palestinci u Gazi, u kojoj ih je Izrael dosad ubio više od 35.000, uživali bi u prosperitetu bez premca.

Navedeni su veliko ulaganje, slobodne luke, solarna energija, proizvodnja električnih automobila i ljudi koji će imati koristi od novootkrivenih plinskih polja u Gazi.

To bi se dogodilo u tri faze, od neodređenog “datuma pobjede” do 2035.

Palestinci u Gazi vodili bi plan, nadgledan od strane koalicije arapskih država – koje su u planu i u Netanyahuovim intervjuima imenovane kao Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Bahrein, Jordan i Maroko.

Politički, nakon što se Gaza “deradikalizira” i ratna trauma “zaboravi”, pridružila bi se okupiranoj Zapadnoj obali, trenutno pod nominalnom upravom Palestinskih vlasti, i priznala Izrael kroz Abrahamov sporazum.

Izrael bi zadržao pravo reagirati na sve što vidi kao “sigurnosne prijetnje” koje dolaze iz Gaze.

Nakon što bude uspješna, shema bi se – saopćio je ured premijera – mogla “proširiti širom Sirije, Jemena i Libana”.

Da li se to nekome svidjelo?

Ministar vanjskih poslova UAE-a šejk Abdullah bin Zayed Al Nahyan kritizirao  je Netanyahua u nedjelju na X-u, jasno dajući do znanja da se Netanyahu nije konsultirao s Abu Dhabijem o svojim planovima.

تستنكر دولة لإمارات العربية المتحدة تصريحات رئيس الوزراء الإسرائيلي، بنيامين نتنياهو، حول دعوة الدولة للمشاركة في إدارة مدنية لقطاع الغزة القابع تحت الاحتلال الإسرائيلي.

إذ تشدد دولة الإمارات بأن رئيس الوزراء الإسرائيلي لا يتمتع بأي صفة شرعية تخوله باتخاذ هذه الخطوة، كما ترفض…

— عبدالله بن زايد (@ABZayed) May 10, 2024

Prevod: Ujedinjeni Arapski Emirati osuđuju izjave izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji poziva državu [UAE] da sudjeluje u civilnoj upravi Pojasa Gaze, koji je pod izraelskom okupacijom. UAE naglašava da izraelski premijer nema pravnu osnovu preduzeti ovaj korak, a država odbija biti uvučena u bilo kakav plan koji ima za cilj osigurati pokriće za izraelsku prisutnost u Pojasu Gaze. Ujedinjeni Arapski Emirati potvrđuju da će, kada se formira palestinska vlada koja ispunjava nade i težnje bratskog palestinskog naroda i uživa integritet, nadležnost i nezavisnost, država biti u potpunosti spremna pružiti sve oblike podrške toj vladi.

Ostale zemlje tek trebaju komentirati. Međutim, novinski izvještaji govore da Egipat, Maroko i Ujedinjeni Arapski Emirati razmatraju prijedloge SAD-a za raspoređivanje neke vrste mirovnih snaga u Gazi, nakon što Washington prizna palestinsku državu.

Na domaćem planu, ni Gallant ni njegov kolega iz ratnog kabineta Benny Gantz nisu bili impresionirani Netanyahuovim planom ili njegovim dosadašnjim izjavama da rasprava o “danu poslije” ne može početi sve do “potpunog poraza Hamasa”.

Njihove izjave odražavaju frustraciju među izraelskim političkim vodstvom i mogu ukazivati na moguće sukobe.

Je li Netanyahuov plan uopšte realan?

Ujedinjeni narodi su 2. maja procijenili da će obnova Gaze biti najveći poslijeratni napor još od kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine.

Prema UN-ovom Programu za razvoj, oko 70 posto svih stambenih objekata je uništeno i, osim traume koju je doživjelo stanovništvo enklave, bilo bi potrebno najmanje 40 do 50 milijardi dolara za ponovnu izgradnju.

U Netanyahuovim planovima nema nikakvih troškova, što otežava procjene.

Je li ovaj plan popularan unutar izraelske vlade?

Ne tako mnogo.

Netanyahu nadzire neposlušnu koalicijsku vladu, opterećenu unutrašnjim sukobima i podjelama, a premijerom nisu zadovoljni svi.

Neki se članovi zalažu za pregovore kako bi se zagarantirala sigurnost preostalih zarobljenika u Gazi, dok drugi zahtijevaju okupaciju i uništenje južnog grada Rafaha – posljednjeg koji je kopneno napadnut.

Postoji li onda druga ideja?

U utorak je Netanyahuov ministar nacionalne sigurnosti, krajnje desničarski provokator Itamar Ben-Gvir, prisustvovao skupu ultranacionalističkih grupa u Sderotu, blizu Gaze.

“Da bismo riješili problem [Gaze], kako se ne bi vratio, moramo učiniti dvije stvari: Prvo, vratiti se u Gazu sada! Povratak kući! Vratite se u našu svetu zemlju!“.

“I drugo, poticati … dobrovoljni odlazak stanovnika Gaze… To je etično! To je racionalno! To je tačno! To je istina! To je Tora i to je jedini put! I da, to je humano”, rekao je.

Prema organizatorima, oko 50.000 izraelskih doseljenika i ultranacionalista okupilo se kako bi čuli Ben-Gvira i razne tvrdolinijaše, uključujući neke iz Netanyahuove stranke Likud, kako govore o “dobrovoljnom iseljavanju” stanovništva Gaze kako bi ga naselili Izraelci.

U januaru je Ben-Gvir zajedno s ministrom finansija Bezalelom Smotrichem, ponovo sa nekoliko članova stranke Likud, prisustvovao konferenciji krajnje desnice „Naselje donosi sigurnost i pobjedu“, također sa pozivima na obnovu ilegalnih izraelskih naselja u Gazi, povučenih nakon 2005, i “dobrovoljne migracije” svog stanovništva.

Šta sad?

Bez obzira na to kakav “plan” Izrael iznese za “dan poslije”, niti o jednom se ne može raspravljati niti ga se razmatrati osim ako njegova vlada također ne razjasni šta smatra “pobjedom” koja bi omogućila zaustavljanje ubijanja.

Do tada postoji opasnost da se rat i palestinska patnja nastave bez kraja.