Saša Džino – romani kao veliko platno oslikano širokom paletom likova

“Umjetnost je na određeni način ogledalo vremena, a ja želim da pišem onako kako ljudi ovdje i sada govore. Ljudi mi kažu da su im smiješni dijalozi, a pošto su ovo dvije komedije – to mi je najiskreniji kompliment”, kaže Saša Džino, diplomirani student Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, koji je svoje mjesto pod suncem našao u književnosti.

Objavio je dvije zbirke priča i šest romana, i to sve u sklopu svoje izdavačke kuće “Fildžan pun opskurnosti“. Okušao se u hororu i fantastici, a posljednje dvije knjige su na fonu svojevrsnog realizma.

• Diplomirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Sarajevu, a bavite se pisanjem. Otkud takav zaokret u životnom pozivu?

– Iščitavanjem knjiga zaljubio sam se u književnost i svaka nova knjiga budila mi je maštu i izazivala me da i sam tako nešto pokušam. Bavio sam se pisanjem i crtanjem istovremeno i nekako je prevagnulo pisanje, naročito kada sam vidio da se to većem broju ljudi sviđa i da su daleko više zainteresovani nego za moje crtanje. Pisanje pruža veći graditeljski materijal za ostvarivanje mojih vizija i taj pripovjedački dio mi je nedostajao u likovnoj umjetnosti.

• Na 35. Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga ‘svjetlo dana’ ugledala je Vaša nova knjiga, Kapi kiše u sarajevskoj lokvi. Riječ je o Vašem šestom romanu. Možete li u nekoliko rečenica predstaviti svoju knjigu?

– Roman je portret Sarajeva oslikan na velikom platnu širokom paletom likova. Priča prati raznolike likove poput navijača Želje, gejmerke, majke i kćerke čistačica koje pljačkaju dok čiste stanove, tinejdžerke s hidžabom koja crta grafite i njenog konzervativnog oca, vlasnika lanca trafika. Njihovi životi su povezani nitima slučajnosti i njihove priče se prepliću u tkanju sarajevskog života.

Sarajevo je mali grad s malim brojem stanovnika i ono je poput lokve sa svim tim brdima oko sebe i svaka priča je jedna kap, a sve te kapi nasumično padaju i uzburkavaju lokvu. Roman je preplitanje sudbina nepoznatih ljudi i njihovih djela koja utiču obostrano na njihove živote iako su stranci, a u nekim slučajevima nisu se ni sreli i djela jednog čovjeka utiču na život drugog.

• Kapi kiše u sarajevskoj lokvi na izrazit način, pomalo poput Vašeg prethodnog romana Gasulhana, obraća se čitaocu na svojevrsan ‘uličarski način govora’. Kako ste došli na takvu ideju, te kako ju je primilo čitateljstvo?

– To je najautentičniji oblik govora. On izbjegava pravila i izvrće ih i ne pati od normi i samim tim je izvan svake formalnosti i govornog izmotavanja i pretvaranja. Svakodnevni govor vodi svoj nekontrolisani život i oblikuje jezik. Umjetnost je na određeni način ogledalo vremena, a ja želim da pišem onako kako ljudi ovdje i sada govore. Ljudi mi kažu da su im smiješni dijalozi, a pošto su ovo dvije komedije – to mi je najiskreniji kompliment.

• Sa prethodnim romanom Gasulhana i sada sa Kapi kiše u sarajevskoj lokvi ‘prebacili’ ste se u jedan vid realizma. Prve dvije knjige, Srce od plastike i Mrtvačke mrlje su u biti zbirke horor priča, dok je Vaš prvi roman Šejtanov goblen također horor žanra. Taman kad smo pomislili da ste se profilirali u horor žanru, slijedi promjena – naučnofantastični roman Električni okean, svojevrstan fantasy U čarobnjakovim šeširima, te SF Jugoslavija 2080. Da li to znači da ste se zasitili horora i fantastike ili jednostavno ‘širite vidike’?

– Nisam se zasitio već prelazim iz faze u fazu, što ne znači da se neću vratiti fantastici. Neka mi priča dođe iz neke klice ideje i onda je razradim i tek poslije gledam u kakav je žanr uklopiti i kakav je najbolji ugao pripovijedanja. Slušam srce šta želi pisati, pa onda slijedim šta ono kaže. Imam planove za neke nove horor priče u budućnosti.

• Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje i koje književnike najviše cijenite?

– Knjige i ljudi iz svakodnevnog života su mi glavni dio inspiracije. U knjigama posmatram kako to drugi ljudi rade, a u svakodnevnim razgovorima slušam zanimljive anegdote i reakcije ljudi na te anegdote i posmatram ljudska ponašanja i šta je kome smiješno, šta ko misli da je zanimljivo i šta to u pričanju priča ljude najviše zanima. Od pisaca ću izdvojiti samo neke jer listi ne bi bilo kraja. Shakespeare je kao neko ultimativno božanstvo među piscima, pa se Panteon spušta prema nižim bogovima poput Viktora Hugoa ili Tolstoja ili Cormaca McCarthyja. A volim mnogo i Philipea K. Dicka, i Tolkiena, i Huberta Selbyja.

• Sami izdajete i likovno opremate svoje knjige. Izdavačka kuća nosi naziv ‘Fildžan pun opskurnosti’. Zašto baš takav naziv?

– Prve priče sam objavljivao na Facebook stranici i nazvao sam je Fildžan pun opskurnosti. Trebao mi je neki svakodnevni domaći predmet i tu je došao fildžan, predmet preko kojeg se pričaju priče i predmet po kome je naše životno područje prepoznatljivo. Opskurnost je poput tona mojih priča.

• Da li se samoizdavaštvo u Vašem slučaju pokazalo kao pravi odabir, umjesto traženja potencijalnih ‘legalnih’ izdavača?

– Nemam se živaca uopšte time baviti i niti šta pratim niti me šta zanima oko lokalnih izdavača i književnosti. Imam želju da pišem i da to neko čita i našao sam način da to sam radim. Ako bi neko želio da objavljuje moje knjige ne bih se bunio, ali ne želim sam da se laktam, guram i budem snishodljiv.

• Ko čini Vašu publiku/čitateljstvo?

– Rekao bih da su to ljudi svih uzrasta, osim djece. Knjige mi kupuju i čitaju razne skupine ljudi i nisam dosad vidio nijednu zajedničku poveznicu među njima, osim da vole čitati knjige.

• Da li se u Bosni i Hercegovini može živjeti od pisanja knjiga?

– Nažalost, ovo što zarađujem od pisanja nije dovoljno da se preživi. Bliski ljudi mi pomažu finansijski, a ja se nadam da će moje pisanje nekada postati samoodrživo.