Šejla Kamerić: Političari moraju naučiti da je kritika nužna i konstruktivna pokretačka snaga

Monumentalna skulptura koja podsjeća na poderanu bijelu zastavu na pola koplja osvanula je nedavno na trgu Santo Stefano u Veneciji.

Riječ je o djelu Cease umjetnice Šejle Kamerić i kustosice Giulie Foscari, koje je predstavljeno u okviru Venecijanskog bijenala – Međunarodne izložbe vizuelnih umjetnosti.

“Rad koji smo napravili koristi simbol bijele zastave na pola koplja, ali nije poziv na predaju koja znači odustajanje. Cease se može posmatrati i kao pobjeda”, kaže Kamerić. “U našem slučaju, to je pobjeda razuma, pobjeda umjetnosti i kulture naspram primitivizma koji propagira bezumlje i nacionalističke ideja koje jedino potiču na podjele i rat”.

U razgovoru za Al Jazeeru, jedna od najznačajnijih savremenih umjetnica sa ovih prostora, čiji su radovi višestruko nagrađivani i uvršteni u prestižne zbirke širom svijeta, govori o svojim radovima, umjetnosti i njenoj snazi i angažovanosti, kao i daljim planovima.

• Vaš najveći rad do sada – monumentalna skulptura koja podsjeća na poderanu bijelu zastavu na pola koplja – postavljen je u centru trga Santo Stefano u Veneciji. Kako je uopće nastala ideja za Cease i kome je taj rad posvećen?

– Cease je umjetnički rad koji reflektira trenutak u kojem se nalazimo. On je u isto vrijeme i politička gesta. Poruka mira upućena svima. Kad kažem svima, mislim upravo to – svima.

Svi mi, bili u ratu, prividnom ili stabilnom miru, moramo se konstantno podsjećati da su razumijevanje i tolerancija kvalitet, da je svaki život jednako vrijedan, da svi moramo imati ista prava i da treba da se borimo za takav svijet. Trebamo i moramo da se borimo za mir. To znači i da izađemo iz raznih narativa koji produbljuju psihozu podjele i straha.

Rad Cease je nastao u saradnji sa Muzejom savremene umjetnosti Ars Aevi. Direktorica muzeja Senka Ibrišimbegović me pozvala da osmislimo projekat za Venecijansko bijenale. Nažalost, upravo zbog ratnih narativa koji dijele bh. društvo nismo mogli realizovati projekat tako da bude dio bosanskohercegovačkog paviljona.

Srećom, i muzej Ars Aevi i ja smo prepoznati na međunarodnoj umjetničkoj sceni u kojoj aktivno djelujemo već 30 godina, pa je podrška koju nismo dobili od državne i federalne vlasti došla upravo iz Venecije. Na poziv Grada Venecije i uz podršku bijenala, te uz veliki doprinos i zalaganje arhitektice i kustoskinje Giulie Foscari, pokazali smo rad Cease. Mistarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo sa ministrom Kenanom Magodom nas je velikodušno podržalo u cijelom ovom procesu.

• Iako je djelo, kako ste i sami naveli, obikovano postdejtonskom Bosnom i Hercegovinom, ono posjeduje značajnu univerzalnost. Koliko je politička poruka mira koju njim šaljete primjenjiva i na druga društva?

– Ratovi haraju širom svijeta, genocid, progon, glad, podjele. Uskraćivanja osnovnih ljudskih prava, i ne samo u sredinama koje su trenutno direktna krizna područja, postoje svuda. I u takozvanim razvijenim društvima sveprisutno je uskraćivanje prava na govor, na vlastito tijelo, vlada opšta opresija.

Diljem svijeta se vode ratovi koji finansiraju daljnje ratove i eksploataciju. Prirodno je da se osjećamo izgubljeni, pa i očajni. Pitanje je šta možemo uraditi.

Rad Cease i svojim nazivom, i u formi zaustavljenog pokreta, poziva da stanemo, stanemo i promislimo. Svakom pojedincu, svakom društvu, svima je potreban mir.

• S obzirom na to da umjetnost jeste korektiv društva, koliko je važno da upravo kroz umjetnost govorimo o bitnim političkim temama?

– To je ono što radim i za mene je to apsolutno bitno. Umjetnost je korektiv društva, ponekad je na prvoj liniji fronta kao kultura koja nas unapređuje, ponekad je to sigurni prostor u koji bježimo ili nešto što nam daje nadu i viziju drugačijeg svijeta.

Da bi umjetnost mogla biti sve to, ona mora biti slobodna. Oslobođena političkih interesa i vlasti. To je poruka koja je za političare koji žele da instrumentalizuju umjetnost. Samo slobodna umjetnost ima snagu.

• Prošlo je više od dvije decenije od rada Bosnian Girl koji je nesumnjivo najviše obilježio Vašu karijeru. Kako danas, sa ove vremenske distance, gledate na taj rad i kako komentirate njegovu popularnost i kontinuirane pozive da ga izlažete? Da li je taj rad, i ako da – koliko, premašio Vaša očekivanja?

– To je rad koji govori o predrasudama. Svi smo žrtve, a i počinioci predrasuda. Zbog toga će ovaj rad uvijek biti aktuelan.

On, baš kao i bilo koji dugi rad koji sam napravila, nije nastao uz neka velika očekivanja i maštanja o uspjehu. Umjetnost koju pravim nastaje uz nadu da ću moći da je podijelim drugima. Svaki od mojih radova je dio onog što sam ja. To su moja promišljanja, refleksije koje stvaram.

Dobro je da su neki od radova uspješniji od drugih jer nisu sve ideje jednake, niti važne. Bosnian Girl je jedan od onih malih, jednostavnih radova koji nose veliki teret, što teme kojom se bavi toliko i porukom koju ima. Svjesna sam popularnosti rada i to me čini sretnom i ponosnom.

• Vaša biografija je zaista impresivna. Uz brojne nagrade, Vaša djela postala su dio brojnih kolekcija širom svijeta – od muzeja Tate Modern u Londonu, preko Muzeja savremene umjetnosti u Parizu do Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu. S obzirom na situaciju na bh. kulturnoj sceni i nedostatak podrške kakvu imaju umjetnici u drugim evropskim gradovima, koliko je zapravo bilo teško postići međunarodni uspjeh?

– Bilo bi loše ako bih vam sad govorila o svim poteškoćama, preprekama i frustracijama koje sam doživjela jer sam iz Bosne i Hercegovine i jer sam odlučila da ona ostane moj dom. Svaki posao je na svoj način težak ako ga radiš vrijedno. Požrtvovanost je nužna ako želiš uspjeh.

U posljednjih nekoliko godina pokušavam da radim više u Bosni i Hercegovini, jer mi je bitno da na svom primjeru pokažem šta je povratak kulturnog kapitala. Bilo bi lijepo kad bi više bh. političara, od kojih većina nema nikakvo međunarodno iskustvo, željelo da malo nauči od nas umjetnika koji to iskustvo imamo. Ono što oni moraju naučiti jeste da je kritika nužna i konstruktivna pokretačka snaga, da umjetnici nisu tu da ih, političke elite, koriste kao dekoraciju, već da ih podsjećaju da su njihove pozicije javne i da njihov interes ne smije biti lični.

• Radite li na nekim novim projektima? Kakvi su Vam dalji profesionalni planovi?

– U junu ove godine otvaramo moju veliku samostalnu izložbu u Ljubljani, u fascinantnom prostoru Cukrarne. U isto vrijeme pokazujem novi ambiciozni projekat na izložbi Lichtpacure u Njemačkoj.

Za septembar spremam samostalnu izložbu pod nazivom Prvorođena u Muzeju savremene umjetnosti u Podgorici. Radim i na produkciji novih radova, počeli smo sa snimanjem i audioknjige moje monografije Mother is a Bitch.

U Beču je 21. maja promocija moje knjige. Projekat Cease nije samo skulptura, već i serija tekstova odabranih intelektualaca i intelektualki čiji rad pripada oblastima antropologije, filozofije te umjetnosti. Neki od autora tekstova i saradnika na publikaciji su Svetlana Slapšak, Gal Kirn, Natalija Paunić, Manuela Gandini, Giulia Foscari, Hana Ćurak, Živa Kleindienst te Saša Hemon. Tekstove objavljujemo na webu, a oni će biti sabrani i u knjizi. Mnogo toga se dešava, a još sabirem i utiske iz Venecije.