Halilović: Nasilje u porodici nije privatni problem, niske kazne su poražavajuće

„Nasilje nad ženama je uvijek bilo prisutno, ali sada se više prijavljuje, pa zbog toga imamo dojam da je češće. To nam, s jedne strane, ukazuje na to da žene pokušavaju da izađu iz takvih odnosa i da aktivno traže zaštitu. Kroz slučajeve femicida o kojima se izvještava i govori u javnosti, ali i raspravlja na stručnim skupovima, postajemo svjesni da u kontekstu nasilja u porodici sistem mora poduzeti sve da spriječi smrtni ishod, ali i eskalaciju nasilja, odnosno pruži adekvatnu zaštitu žrtvi“, kaže dr. Majda Halilović, voditeljica za istraživanja u Atlantskoj inicijativi. Doktorirala je sociologiju i socijalnu politiku na Open University te magistrirala sociologiju obrazovanja na Cambridge University.

Prema njenim riječima, najčešći oblik femicida u Bosni i Hercegovini je ubistvo koje počini trenutni ili bivši partner žrtve. To govori, dodaje, da napore zaštite i prevencije treba posebno usmjeriti na porodicu, a posebno na porodice u kojima je prisutno nasilje.

• Koliko je važno blagovremeno prijavljivanje nasilja?

– Kada govorimo o nasilju u porodici znamo da nisu svi počinioci nasilja u porodici kontinuirano nasilni. Postoje mnogi slučajevi gdje tenzije polako rastu, rezultirajući kratkim periodom teškog nasilja. Nakon toga slijedi period tokom kojeg se nasilnik izvinjava i pokušava žrtvu odvratiti od prijavljivanja ili napuštanja nasilne veze. Postoje i periodi kada se život s nasilnim partnerom čini normalan i stvara se ideja da se nasilje neće ponoviti. Međutim, tenzije uskoro počinju ponovo rasti, te se krug nasilja ponavlja. Izuzetno je važno prepoznati i prekinuti taj ciklus nasilja što ranije, odnosno prijaviti nasilje. Također je važno da žrtva prilikom prijave dobije zaštitu i podršku koja će joj pokazati da sistem brine i da je može zaštiti.

• Šta je neophodno poduzeti za efikasnu prevenciju nasilja nad ženama?

– U Bosni i Hercegovini se kontinuirano razvija sistem prevencije i zaštite i napravljeni su važni pomaci u posljednjih 20 godina. Sistem prevencije se odvija na nekoliko nivoa, odnosno kroz sistem primarne prevencije, a to je da se podigne svijest javnosti, da se o nasilju govori, da se stvore adekvatne mogućnosti prijavljivanja, te smanji društveno tolerisanje nasilja. U tom smislu dosta je postignuto i dolazimo konačno do spoznaje da nasilje nije privatni problem i samo problem porodice u kojoj se dešava već i da institucije imaju odgovornost da reaguju, zaštite i sankcionišu. Međutim, s prevencijom se ne počinje dovoljno rano kroz obrazovanje. Naš sistem se previše oslanja na porodicu, a znamo da nemaju sve porodice kapacitet za adekvatan odgoj. Važno je podržati porodice da adekvatno vrše svoju ulogu, ali i sistem mora biti aktivniji, te pokazati da neće tolerisati nasilje nad ženama. Prevencija nasilja mora postati važan i sastavni dio školskih programa od najranijeg uzrasta.

Osim toga, u smislu specijalne prevencije i dalje se ne radi dovoljno, odnosno jasno je da se nedovoljno implementiraju programi rada s nasilnicima. Recimo, očekuje se od nasilnika da pokažu dobru volju i učestvuju u programima odvraćanja od nasilja, a u praksi su brojni izazovi s ovakvim radom. Onaj ko je nasilan traži izgovore za svoje nasilje, opravdava to što čini, manipuliše sistem i tome hitno treba stati u kraj kroz neke drugačije modele postupanja, te pristup koji će se ozbiljno baviti nasilnicima i koji će morati aktivno učestvovati u programima promjene ponašanja.

• Kako ocjenjujete pravosudne prakse u zemljama na Balkanu kada je riječ o nasilju nad ženama? Trebaju li biti veće kazne za nasilnike?

– Postoji nezadovoljstvo pravosudnim praksama u sankcioniranju nasilja nad ženama. Kazne su niske, a svima je jasno da trebaju biti veće i takve da nasilnicima pošalju poruku da sistem tretira nasilje nad ženama ozbiljno. Niske kazne su poražavajuće za žrtve, ali i za društvo i nemaju efekat odvraćanja od nasilja. Postoji nezadovoljstvo i u odnosu na trajanje postupaka, položaj žrtve u postupcima i neujednačenu sudsku praksu. Osim sankcija, sistem mora adekvatno i brzo reagovati, odnosno kontinuirano procjenjivati i upravljati rizicima kako bi se izbjegla eskalacija nasilja i femicid. To je ono na čemu se sada sve aktivnije sada radi.

• Koliko žrtve nasilja zaista mogu imati povjerenja u trenutni sistem i nudi li im vlast adekvatnu zaštitu?

– Sve više smo svjesni da sistem ne odgovori uvijek adekvatno na sve slučajeve nasilja nad ženama. Zabrinutost se stvorila i kroz ubistva žena u posljednjih nekoliko godina, naročito ubistva kada znamo da su se žene obraćale za pomoć i čak u nekim slučajevima dobile standardnu vrstu zaštite. Postalo je jasno da su nam potrebne i promjene u sistemu zaštite koje bi podrazumijevale više različitih opcija zaštite za žrtve u skladu s vrstom nasilja i kontekstom u kojem se to nasilje vrši. Osim toga, praksa je i dalje neujednačena. I dalje vidimo da se u nekim slučajevima opasnosti ne procjenjuju adekvatno i to, nažalost, stvara nepovjerenje u sistem i zabrinutost da li je naš sistem zaštite adekvatno kapacitiran da odgovori na opasnosti kojima su žene izložene.

Međutim, važno je naglasiti da se žrtve nasilja mogu u svakom momentu obratiti policiji koja je dužna da pruži hitnu zaštitu i prema entitetskim zakonima o zaštiti od nasilja u porodici ima na raspolaganju niz mjera. Žrtva može biti smještena u jednu od sigurnih kuća u Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici, Mostaru, Bijeljini, Modriči, Bihaću i Tuzli. Sigurne kuće pružaju i psihosocijalni tretman, ekonomsko osnaživanje, pravnu pomoć ali i fizičku sigurnost. Uspostavljeni su besplatni SOS telefoni dostupni 24 sata gdje žrtve mogu dobiti adekvatne informacije. Broj za područje entiteta Federacija BiH je 1265, a za entitet Republika Srpska 1264. Ovi kapaciteti se koriste i mnogim ženama pružaju adekvatnu zaštitu, što nam govori da određeni stepen povjerenja ipak postoji.

• Gubimo li porodične vrijednosti u današnjoj svakodnevnici?

– Porodične vrijednosti su koncept koji se koristi olako u javnom prostoru i bez udubljivanja šta smatramo porodičnim vrijednostima. Za početak, porodične vrijednosti nemaju za sve isto značenje. U vremenu smo kada se preispituju i mijenjaju vrijednosti koje su povezane s autoritetom, disciplinom, autonomijom i odgojem. Kao društvo trebamo se preispitivati šta su to porodične vrijednosti koje se cijene, zagovaraju i koje su odgovarajuće za vrijeme u kojem živimo. Nekome je porodična vrijednost patrijarhat u kojem žene nemaju ravnopravan status kao muškarci i neki se grčevito za to bore. U vremenu u kojem se žene obrazuju, rade i ekonomski napreduju nije realno očekivati da će žene prihvaćati dominaciju u društvu i kod kuće. Pojavljuju se i mišljenja da je rodna ravnopravnosti i emancipacija žena pogubna za društvo i da se trebamo vratiti tradicionalnim vrijednostima. Ovakve ideje nekad čujemo i kroz populističke diskurse konzervativnih struja koje plaši svaki vid ravnopravnosti, pa i rodne, a u suštini je strah od gubitka privilegija i moći.

• Kako smanjiti predrasude u društvu i iskorijeniti diskriminaciju na osnovu spola, odnosno roda?

– Za početak treba da osvijestimo da smo socijalizirani s duboko negativnim porukama prema ženama, a i danas smo okruženi negativnim porukama, što uključuje podsmijeh, podrugivanje i omalovažavanje žena u javnom prostoru i na društvenim mrežama. Nedostaje nam i otvorenih i aktivnih diskusija o tome šta društvene promjene i napori ka ravnopravnosti spolova znače za muškarce, za partnerske odnose i porodični život. Stvaraju se strahovi i otpori koji počivaju na tvrdnjama da su muškarci sve više ugroženi jer se žene bore za ravnopravnost. Međutim, ta ugroženost nije ničim dokazana niti je vidimo u stvarnosti, ali stvara nove predrasude i otpor prema ravnopravnosti. Također, posljednjih godina, recimo, primjećujemo sve više mizoginije u javnom prostoru, te ekstremno antifeminističko djelovanje, ali i manipulaciju oko rodnih uloga. Takva djelovanja vode u produbljivanje predrasuda, kreiranju konteksta za vršenje nasilja i potrebno je da svi aktivno radimo na dekonstrukciji ovakvih ideja.