Izbori bez izbora kao sredstvo legitimizacije stalne Putinove vladavine
Kremlj se više niti ne pretvara da glasanje ima nešto sa voljom naroda. Volju naroda određuje vođa naroda, ukazuju analitičari.
U Rusiji će se od 15. do 17. marta održati izbori na kojima će pobijediti Vladimir Putin.
Ovu prognozu, koja više liči na konstataciju ili nepobitnu činjenicu koja bi uskoro mogla dobiti i formalnu potvrdu, pronaći ćete u gotovo svakom svjetskom mediju, jer su svi uvjereni da u najvećoj zemlji na planeti drugog izbora od Putina nema, makar ne onog koji bi mogao ponuditi nešto drugačije od onog u čemu prosječan Rus danas živi.
Nastavite čitati
list of 4 itemsUkrajina tvrdi da je preko noći uništila 38 ruskih dronova
G7 i saveznici zabrinuti zbog raspoređivanja sjevernokorejskih trupa u Rusiji
Putin: Rusija je spremna na pregovore s Ukrajinom
Onaj ko bi i mogao makar zaprijetiti fotelji vladara koji od 1999. godine, bilo u funkciji premijera ili predsjednika, vedri i oblači Rusijom, nije na spisku kandidata. Neki su umrli, a neki pobjegli iz Rusije. Neki ne smiju, a neki se ne mogu niti kandidirati.
Dakle, kako je ranije napisala Novaja Gazeta, list koji je zbog svog antirežimskog stava ugašen: Putin ili neko kao Putin. A taj drugi, opet, nije dovoljno moćan kao Putin, pa ga ne može niti pobijediti. Jednostavna računica.
Izbori na kojima niko ne želi pobijediti Putina
Još prije osam godina, Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) konstatirala je da su predsjednički izbori u Rusiji „općenito korektni“, no i da „nema istinske konkurencije“, jer je „ograničavanje temeljnih sloboda i prijava kandidata ograničilo prostor za politički angažman“, zbog čega je ne može biti.
“Izbor bez istinske konkurencije ne predstavlja stvaran izbor”, rekao je Michael Georg Link, tadašnji voditelj OSCE-ovog Odjela za demokratske institucije i ljudska prava.
Od tada je prošlo šest godina, a sve što je naveo OSCE može se slobodno uveličati, jer je ruska invazija na Ukrajinu dovela do još većeg pritiska i represivnih mjera vlasti, koja je hapsila one koji su joj se usprotivili, tako da je izbor za svakoga ko na vlasti ne želi Putina, gotovo nepostojeći.
„Kremlj se više niti ne pretvara da glasanje ima nešto sa voljom naroda. Volju naroda određuje vođa naroda“, stoji u nedavnoj analizi Centra za analizu evropske politike (CEPA).
Na izborima će se tako, uz Putinovo, pojaviti još imena Leonida Slutskog, lidera Kremlju lojalne ultranacionalističke Liberalne demokratske partije, koja je procvat doživjela pod vodstvom prošle godine preminulog Vladimira Žirinovskog, kandidata Komunističke partije Nikolaja Haritonova, te mladog Vladislava Davankova iz partije Novi narod.
No, o kakvoj konkurenciji se radi, najbolje svjedoče riječi Slutskog prilikom objave kandidature.
„Neću uzimati glasove predsjedniku Rusije“, rekao je tada, uz prognozu da će Putin ostvariti „nadmoćnu pobjedu“.
„Sanjam o tome da ostvarimo pobjedu u specijalnoj vojnoj operaciji. Ali ne, ne sanjam o tome da porazim Putina“, rekao je za RIA Novosti ovaj predsjednički kandidat, u izjavi koja više priliči nekoj epizodi Monty Pythona nego najavi ozbiljne i ambiciozne kandidature – “idem u utrku, ali ne želim pobijediti”.
Na pitanje zašto se onda uopšte kandidirao, ima mnogo odgovora.
Svi dijele podršku ratu u Ukrajini
Slutski je jedna od osoba koja se 2018. godine našla na crnoj listi Alekseja Navaljnog, bivšeg opozicionara i neprijatelja Vladimira Putina, koji je nedavno preminuo u zatvoru pod sumnjivim okolnostima. Teretio ga je za korupciju. Slutski je jedna od sedam osoba koje su prve, zbog ruske aneksije Krima, došle na američki spisak sankcioniranih.
Kako tvrdi ruska Meduza, njegovu kandidaturu želio je lično Putin – ali samo da bi završio iza njega.
„Glavno je da predsjednik dobije oko 80 posto glasova, a ostalo su varijacije. Drugi kandidati su nevažni“, rekao je Meduzi njen izvor.
Navodno, postoji i mogućnost da je Slutski lično od Putina zatražio pomoć i dozvolu za kandidaturu, te je to i dobio, jer Kremlj smatra da će njegova kandidatura pojačati javni interes u Rusiji za izbore, što najviše pogoduje upravo Putinu.
Osim toga, mišljenje Kremlja je da nimalo karizmatični Slutski (analitičari kažu, potpuna suprotnost od Žirinovskog) ne može predstavljati prijetnju Putinu. Novaja Gazeta tvrdi da je jedino po čemu ga je narod zapamtio skandal u Dumi iz 2018, kada ga je nekoliko novinarki optužilo za seksualno napastvovanje, zbog čega je dobio nadimak „ruski Harvey Weinstein“.
S obzirom na to da su ruski izbori, prema Gazeti, samo sredstvo legitimizacije stalne Putinove vladavine, kandidatura Slutskog stoga se smatra samo jednim dijelom kompletne šarade upriličene za oči javnosti.
“Ruski izbori nisu osmišljeni da građanima daju slobodan izbor između različitih kandidata koji zastupaju i različite političke poglede”, kaže u izjavi za Al Jazeeru Brian Taylor, ekspert za Rusiju i profesor političkih nauka na Univerzitetu Syracuse.
“Ovi izbori se koriste da bi se podsjetili svi, i elite i mase, da nema alternative za Putina”, dodao je.
Ono što Slutski dijeli sa ostala dva Putinova protukandidata, koja su, navodno, također morala dobiti odobrenje Kremlja za predsjedničku utrku, je podrška ratu u Ukrajini.
Obavezali se da neće kritizirati Putina
Haritonov je već jednom izazvao Putina, 2004, ali je uvjerljivo poražen. Analitičari ga smatraju slabim kandidatom kojem nedostaju i ime i karizma.
Kako tvrdi Božo Kovačević, nekadašnji hrvatski ambasador u Rusiji, malo drugačiji je samo mladi Vladislav Davankov. Kandidat rođen 1984. godine, zamjenik je predsjedavajućeg Državne Dume i zanimljivo je da je njegova stranka nešto liberalnijih uvjerenja, bila jedina koja nije podržala priznavanje nezakonito anektiranih samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk, već je bila suzdržana. Uprkos tome, nalazi se na listi sankcija Velike Britanije.
Uprkos lošem rezultatu na moskovskim izborima, u kojima je bio tek peti, Davankov se u Kremlju ne smatra bezopasnim, te ga je, kako tvrdi CEPA, zbog godina pokušao eliminirati. No, ankete mu ne predviđaju čak niti dvocifrenu brojku glasova.
„On jedini pokazuje neke rezerve prema Putinu, mada nije iskazao drastičnu kritiku“, kaže Kovačević Al Jazeeri.
„Kada je riječ o Rusiji, zagovara slične mjere kao i Putin“, dodao je, te prokomentirao šanse drugih kandidata.
„Haritonov ima rejting od oko četiri posto i govori o socijalnoj politici koja je neprovodiva. Slutski, pak, nema jasan program, već se poziva na nastavak politike Žirinovskog. Zapravo, niti jedan kandidat nema program koji se razlikuje od Putinovog, a ono što im je zajedničko je što su do kandidature došli tako što su se obavezali da u svojim kampanjama neće kritizirati Putina“, tvrdi Kovačević.
Zanimljivo je da je Davankov uprkos sopstvenoj kandidaturi, dao potpis i za kandidaturu antiratnog aktiviste Borisa Nadeždina, kojem je Centralna izborna komisija naknadno zabranila učešće zbog navodnih nepravilnosti na spisku predanih potpisa. Kako tvrde kritičari, to je bila potvrda da njegova kandidatura u Kremlju nije dobrodošla.
Davankov treba biti oprezan
Govoreći o Davankovu, Taylor smatra da bi trebao biti oprezan sa svojom kandidaturom.
“Oni glasači koji bi možda podržali Nadeždina mogu birati Davankova i iz protesta glasati za njega. No, ne treba gajiti iluziju da bi on mogao pobijediti. I sam Davankov će vjerovatno biti pažljiv i nastojati da ne privlači mnogo pažnje. Ima svoje poslovne interese i mogao bi biti u opasnosti ako se bude smatrao nelojalnim režimu”, govori Taylor.
Zbog svega napisanog, tvrdi Kovačević, niko od kandidata kojima je odobrena kandidatura, ne može pobijediti.
„Sada se neće promijeniti ništa. Putin ostaje predsjednik. No, poslije bi moglo. Da bi zadržao visok nivo popularnosti, Putin je dosad izbjegavao masovnu mobilizaciju vojske. Ko se zatekao u Ukrajini, tamo je i ostao. No, ta vojska je tamo predugo i vjerujem da će Putin poslije izbora raspisati masovnu mobilizaciju. A vanjska politika neće se mijenjati“, mišljenja je Kovačević.