Ferid ef. Osmanagić: Kroz post stičemo strpljivost, pa je i lakše saslušati druge

Iskrenog vjernika ramazan dodatno oplemenjuje, pa on kao takav, one koji ga istinski razumiju i osjećaju, može samo zbližavati, kaže Ferid  ef. Osmanagić, glavni imam u Pljevljima, gradu na sjeveru Crne Gore, na granici sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Efendija Osmanagić je i član Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori, a aktivan je i u Udruženju građana Bukovice, koje se bavi problemima mještana ovog prostora, koji su, iako stanovnici Crne Gore, uglavnom bili prisiljeni da napuste svoja ognjišta tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Povod za razgovor su aktuelna pitanja vezana za aktivnosti u mjesecu ramazanu, ali i pitanje funkcionisanja Islamske zajednice u ovom gradu s obzirom na nedavnu prošlost, međureligijski i međunacionalni odnosi, emigracija stanovništva, očuvanje i prezentacija bogatog islamskog kulturnog nasljeđa ovog grada.

• Glavni ste imam u Pljevljima. Rodili ste se u ovoj sredini. Kako izgledaju ramazani danas, a kako je to izgledalo nekad?

– U suštini, ramazan je mjesec duhovnog preporoda. On kao takav je popunjen obredima ne samo po tradiciji i običajima, već i po praksi islamskog obredoslovlja. Adeti su svakako nešto čime uljepšavamo naš ramazan. Mnogo lijepih adeta koje pamtim iz svog djetinjstva sačuvano je i danas, kao što su zajednički iftari, sijela nakon teravije, druženja, sehuri, mukabele… Posebnu čar imaju ramazani koji dolaze u zimskom periodu. Djeca imaju posebnu ulogu u ramazanu, uveseljavajući odrasle ilahijama i kasidama, “hvatanjem muštuluka” kada ugledaju kandilje, čekanjem u redu ispred pekare za vruće pitaljke, kako mi nazivamo ramazanske somune… Većina tih adeta ima dugu tradiciju i ostala su ista i dan-danas, neki možda za nijansu korigovani civilizacijskim napretkom, ali u suštini u ovom gradu tradicija vezana za ramazan se čuva.

• Da li ramazan danas približava ljude u istoj mjeri kao nekad i da li je sveopšte prisustvo na društvenim mrežama dovelo i do nekih vidova komercijalizacije i ovog mjeseca?

– U ramazanu imamo i dodatne aktivnosti u okviru džemata, čiji je cilj osnaživanje zajedništva istih. Društvene mreže su postale moćan medij, ali i mač sa dvije oštrice. Neopreznim pristupom oduzimaju dragocjeno vrijeme vjerniku perfidno da čak i ne primijeti koliko je izgubio vremena koje je mogao provesti na neke korisnije stvari. Tu na scenu stupaju, naravno i oni koji sve vide, što bi naš narod rekao “kroz dinar”, kojima ništa nije sveto i koji svaku priliku, bez obzira na njen karakter koriste za sopstvenu promociju. Naravno, treba istaći da je sve više omladine koja je informatički pismena, koja ne može tako lahko postati žrtva tih komercijalista, ali moramo dosta poraditi na srednjoj generaciji, koja, u većini slučajeva, nije u dovoljnoj mjeri informatički pismena, a prisutna je na društvenim mrežama, te lako padaju u tu zamku. Na nama je da se trudimo, da ne dozvolimo da nam neko komercijalizuje ono što je od naše vjere, zarad ličnih interesa.

• Pljevlja su specifična sredina, imaju bogatu i slavnu, ali dijelom i ružnu prošlost. Koliko upravo ramazan doprinosi jednom vidu interkulturalnog dijaloga?

– Upravo u toj lijepoj, bogatoj i slavnoj historiji Pljevalja nalazimo mnogo primjera interkulturalizma i međureligijskog i međunacionalnog dijaloga. Dok, nažalost u tom ružnom dijelu naše historije nailazimo na vještački multikulturalizam i to bez dijaloga. Tamo gdje je prisutan dijalog dolazi do kompromisa, a gdje nema dijaloga ne može se desiti kompromis. Bez kompromisa nema zajedničkog života, svi to dobro znamo, ni u porodici, a kamoli u cijelom jednom gradu ili državi.

• Naglašava se i kako su Pljevlja specifična sredina i po svom geografskom položaju i po samoj demografiji.

– U tome bi trebalo da leži potencijal za primjere dobre saradnje među ljudima različitih vjera, nacija, kulture, običaja. Vjerovatno bi to i bilo tako da često nismo žrtve sijanja zlog sjemena onih koji nam ne žele dobro, koji ne žele da smo složni i u miru. Nažalost, više puta smo pali na ispitu kao žitelji grada sa epitetom multikulturalnog, ma ko bio sijač zla, što nismo bili od onih koji su zajedničkim djelovanjem shvatili srž problema. Slaba nam je, sigurno, bila u tim momentima međureligijska i međunacionalna saradnja u gradu, čim nismo zajednički prepoznali i odstranili rušilačke elemente suživota u Pljevljima. Dakle, ključ je dijalog. Za dijalog moramo imati i kulturu slušanja i razumijevanja potreba drugoga. Lekciju o kulturi slušanja u ramazanu svakodnevno obnavljamo slušajući Božiju Riječ, slušajući imame na hutbama i vazovima, slušajući potrebe džematlija. Kroz post stičemo strpljivost, pa nam je i lakše strpljivo saslušati druge. Sa pozicije muslimana, dijalog je uvijek prioritetna opcija, ne samo u ramazanu. Ramazan nam je samo dodatna satisfakcija da otvorenijih prsa budemo prema drugima i drugačijima. Ako imamo one koji također žele dijalog, onda ćemo imati i interkulturalizam. Ako svi budemo vodili monolog i gledali samo svoje interese bez osjećaja za druge i bez prostora za kompromise, onda ćemo imati suhoparni multikulturalizam bez međureligijskog i međunacionalnog sklada u stalnim tenzijama i netrpeljivosti.

• Ovdje se nalazi i najvažnija džamija za muslimane Crne Gore, Husein-pašina, izgrađena 1569. godine. Koliko se jedna ovakva zajednica sa relativno malim brojem članova nosi sa teškim bremenom održavanja jednog ovakvog kolosalnog nasljeđa?

– Mi smo svjesni emaneta koje smo preuzeli od naših predaka. Husein-pašina džamija je jedan od tih emaneta, koji mi, da ne budem lažno skroman, sasvim dostojni emaneta održavamo, kako bi ga predali budućim naraštajima u stanju u kakvom smo ga preuzeli. Upravo iz tog poštovanja prema činjenici kakva je uloga ove džamije, kakav je njen historijat, kakva je sve ulema prije nas imala tu čast da brine o ovoj džamiji i njenom džematu, mi se trudimo da budemo na visini zadatka čuvanja našeg naslijeđa, u čemu i uspjevamo. Sama činjenica, da je ova džamija dobila “produžen vijek trajanja” poslednjom restauracijom, da njen ćilim iz XVI vijeka je sačuvan, kao i Kur'an Husein-paše Boljanića,te uvršteni u kulturno blago Crne Gore, govori da smo uspjeli u zadatku očuvanja našeg kulturnog naslijeđa. Svakako, podršku u tome imamo i od same države,kao i lokalne uprave, bez kojih bi taj zadatak bio jako težak.

• Šta bi poručili vjernicima i svim ljudima u Crnoj Gori?

– Da probudimo empatiju, da osluškujemo potrebe drugih, da nalazimo kompromise, da vodimo dijaloge, da gradimo mostove spajanja i rušimo zidove razdvajanja!