“Mama, pokušaj nas izbaviti odavde”: Molili su me, a ja ništa nisam mogla

Majci i pjesnikinji ponestalo je riječi da prebrodi ubistvo svoje četvero djece u Gazi.

Zdesna, Alaa sa Orchid, Kenanom i Yamenom tokom sretnijih vremena [Fotografiju ustupila Alaa el-Qatrawi]

Gotovo je nemoguće opisati osjećaje majke u Pojasu Gaze.

Majke koja je podnijela bol zbog razdvajanja od svoje djece, plakala dok ih je gledala kako tonu u pothranjenost i ostajala budna po cijelu noć pokušavajući ih uvjeriti da su „sigurni“ dok su izraelski avioni nastavljali bacati bombe ili majke koja je izgubila djecu u izraelskom ratu u Gazi.

‘Mama, pokušaj nas izbaviti odavde’

Tridesettrogodišnja Alaa el-Qatrawi sjedi i ne progovara, prisutna tijelom, ali očito odsutna duhom. Prije nekoliko mjeseci, sve četvero njene djece je ubijeno.

Ova doktorica arapskih studija razvela se od muža Musaa Qandila, i za vrijeme rata djecu je viđala ograničeno.

Osvrćući se po prostoriji crvenih očiju, ona izgovara imena svoje djece: „Yamen, koji ima osam godina, blizanci Orchid i Kenan šest te Carmel tri godine.

Početkom decembra, kada su djeca bila s ocem, koji ih je odveo u Khan Younis iz sigurnosnih razloga, Alaa je čula da se izraelski tenkovi približavaju kući u kojoj su boravili. Jedan dan, izraelske snage su upale u kuću i napale njenog bivšeg muža i njegovu braću. Oni su ispričali da su ih vojnici pretukli i ukrali novac, mobitele i zlato.

Rodica studentica uspjela je sakriti telefon i 13. decembra, djeca su kontaktirala Alaau, prestravljena zbog borbi koje su bjesnile oko njih.

„Mama, pokušaj nas izbaviti odavde“, sjeća se kako su je molili.

Ali, Alaa kaže da nije mogla dobiti pomoć od dvije međunarodne humanitarne organizacije u Gazi jer nijedna od njih nije mogla ući u područje na kojem je bila kuća.

„Maštala sam da postanem nevidljiva i odem ih izbaviti. Nisam znala šta činiti… Molili su me da im pomognem, a ja ništa nisam mogla učiniti. Kada se sjetim njihovih glasova, poželim umrijeti ili da je ovo san iz kojeg se mogu probuditi“, priča ona jecajući.

Nije se više čula s njima niti je znala šta im se desilo. Mjesec kasnije je mužev brat uspio doći do kuće da bi je našao uništenu, a okolo se širio zadah tijela koja su se raspadala.

Yamen, Orchid, Kenan i Carmel

Dok je razgovarala s Al Jazeerom, Alaa je o svojoj djeci govorila u sadašnjem vremenu.

„Moj najstariji sin, kada je bio prvi razred, napisao mi je prekrasno pismo s riječima ‘Moja voljena majka’. Još ga čuvam i nikada ga neću zaboraviti.“

„Yamen je tek napunio osam godina. I on i ja smo jedva preživjeli njegovo rođenje. Poslali su me na hitni carski rez, a kasnije smo saznali da su ljekari očekivali da će samo jedno od nas dvoje preživjeti.“

Alaa sa Orchid [Fotografiju ustupila Alaa el-Qatrawi]

„Svake godine, na njegov rođendan, napravim mu čestitku i pričam mu o čudu njegovog rođenja. On je moje čudo. Prelijep je, ima plavu kosu i krupne plave oči, liči na mog mlađeg brata i najljubazniji je od moje četvero djece“, priča ona, a na usnama joj se nazire osmijeh.

„Kenan i Orchid su išli tek mjesec dana u školu, u prvi razred, kada je počeo rat. Ali, tako su pametni i duhoviti. Kenan voli voće i znala sam mu ostaviti voćku pored uzglavlja dok spava, da bi imao šta pregristi kad se probudi.“

„Prelijepi su. Kenan je malo viši od Orchid, koja ima zlatnu kožu i dugu, crnu kosu. Volim kako se takmiče u svemu.“

„Godinu ranije, kada su bili u vrtiću, donijeli su mi cvijeće na Majčin dan i Orchid mi je dala bombonjeru. ‘Mama, kupila sam ti čokoladu jer znam da je voliš jesti uz kafu’, ispričala je. Sigurna sam da bi bila liječnica kad odraste“, Alaa je iznenadila samu sebe što je o kćerki pričala u prošlom vremenu.

„Carmel je iz raja i voli tespih [molitvene perlice] kao i ja. Jednom smo izašli s mojom prijateljicom koja je imala tespih poput mog i Carmel ga je uzela, misleći da je moj“, kaže Alaa, smiješeći se dok joj se u uglovima očiju pojavljuju suze.

„Sve što je Carmel je prekrasno. Ali, s njom nije lako, znate. Braću i sestre može natjerati da rade ono što ona želi.“

‘Šta majka koja žaluje može reći?’

Alaa, koja je također pjesnikinja, je profesorica u Gazi i pokušavala je smisliti plan kako izvesti djecu iz Gaze u Dubai gdje bi imali bolju budućnost.

„Bila sam u UAE-u prije rata, radeći na svom planu. Kupila sam svečanu haljinu za Orchid i igračke za ostale. Igračke su nekorištene i haljina praktično nenošena jer je ljetna, a ljeto će sada doći, ali Orchid nije ovdje da nosi tu haljinu.“

Fotografija Yamena, lijevo, i fotografija sve četvero djece – sprijeda: Carmel, Orchid, Kenan i Yemen sviraju klavir [Fotografiju ustupila Alaa el-Qatrawi]

Prekida priču jer počinje plakati.

„Orchid je bila tako ponosna na mene jer sam pjesnikinja. Govorila mi je da i ona želi biti pjesnikinja i pojaviti se na televiziji. Bila je istinska orhideja. Odabrala sam pjesničko ime za nju i ona je i postala ono što joj ime kaže.“

Iako veći dio života koristi riječi da se izrazi, Alaai je gotovo nemoguće govoriti o djeci i njihovom gubitku.

„Šta može majka koja žaluje reći o svojoj djeci?“, pita ona.

„Nekada sam se izražavala pišući … pjesmu ili prozu. Od početka ovog rata, nisam pisala, u šoku sam, osjećam da smo sami u ovom ratu.“

„U ratu 2014, napisala sam knjigu pod nazivom Letters Under War i pisala sam ratni dnevnik, ali ovoga puta ne. Mislim da nikoga nije briga.“

„Ne želim razgovarati s ljudima. Dovoljna mi je molitva i razgovor s Bogom. Njemu govorim šta mi treba, jer On je sveznajući, svevideći, vidi ono što je skriveno i veliku nevolju koja je zadesila Gazu.“

Izvor: Al Jazeera