FP: Zapad je još nemaran spram ruskog informacijskog rata

Prije nekoliko sedmica, ruski autokrata se obratio milionima zapadnih građana na propagandnom događaju koji bi bio nezamisliv prije samo jedne generacije – a danas je toliko normalan da je gotovo neprimjetan. Intervju Tuckera Carlsona sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kako je to primjetio Ian Garner u autorskom tekstu za Foreign Policy, sada ima više od 120 miliona pregleda na YouTubeu i X-u, ranije poznatom kao Twitter.

Uprkos monotoniji Putinovog dvosatnog predavanja o imaginarnoj ruskoj i ukrajinskoj historiji, prenošenje i promocija ovog intervjua na zapadnim platformama, piše Garner, samo je najnoviji uspješan izlet u ruski informacijski rat protiv Zapada, u kojem Moskva pokazuje sve znakove pobjede. A Kremlj u ovom ratu ne samo da koristi društvene mreže kao oružje, nego se oslanja na Zapadnjake da šire njegove poruke nadaleko i naširoko.

Evo kako Garner dalje vidi informacijski rata između Rusije i Zapada:

Deceniju nakon što je Rusija pokrenula potpuni informacijski rat, kompanije društvenih mreža su izgleda zaboravile svoja obećanja da će djelovati nakon skandala miješanja u američke predsjedničke izbore 2016, kada su objave koje je sponzorisala Rusija doprle do 126 miliona Amerikanaca samo na Facebooku. Kreatori politika izgleda da su ne samo potpuno nesvjesni punog obima i dometa ruskog informacijskog rata, nego ih i strahovi od gušenja slobode govora i doprinosa političkoj polarizaciji vode do toga da se oni i kompanije društvenih mreža uglavnom suzdržavaju od bilo kakvog djelovanja da zaustave aktuelnu kampanju Rusije.

Ova neaktivnost dolazi usred rastućih znakova ruskog utjecaja koji su duboko prodrli u zapadnu politiku i društvo. Deseci – ako ne i stotine ili više – ruskih agenata primijećeni su na raznim mjestima, od engleskih gradova do kanadskih univerziteta. Mnogi od ovih agenata djeluju pritajeno i čini se da individualno postižu malo, ali povremeno prodru u institucije, kompanije i vlade. U međuvremenu, veliki priliv novca podržava ambicije Moskve, uključujući stotine miliona dolara koje Kremlj ulaže u vršenje utjecaja na izbore, pri čemu se jedan dio tog novca tajno (i otvoreno) usmjerava političkim strankama i pojedinačnim političarima. Decenijama su zapadna društva bila pod raznim vrstama utjecaja.

Iako su postojale neke protivmjere od početka najnovijeg ruskog rata – među kojima su i potezi Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije koje su ukinule pristup ruskim medijskim mrežama kao što su RT i Sputnjik početkom 2022. – ovi mali, neefikasni koraci su ekvivalentni praznoj priči u informacijskom ratu.  Oni temeljno ne mijenjaju manjak ikakvog koherentnog pristupa zapadnih vlada brojnim vektorima ruskog dezinformacijskog i hibridnog ratovanja. Upravo u trenutku kada narativi Kremlja na društvenim mrežama počinju ozbiljno podrivati podršku Ukrajini, čini se da je sposobnost nošenja zapadnih vlada s krizom dezinformacija sve slabija iz dana u dan.

Za Putinovu Rusiju, „informacijsko-psihološko ratovanje“ – kako ga ruski vojni priručnik naziva – namijenjeno je da izazove „pad morala i psihološkog duha“ neprijateljske populacije. Centralni aspekt šireg rata protiv Zapada, vodi se online kroz neprekidne salve lažnih, pravih i pogrešno predstavljenih vijesti, kroz razrađenu mrežu svjesnih ili nesvjesnih promotora kao što je Carlson. Kremljevo slanje poruka ima nevjerovatan domet: samo u prvoj godini ukrajinskog rata, objave  profila povezanih s Kremljem Zapadnjaci su pregledali 16 milijardi puta. Svaki od tih pregleda dio je cjelovitog napada na Zapad dizajniranog ne samo da podriva podršku Ukrajini, nego i da aktivno oštećuje zapadne demokratske sisteme.

Moskva pokreće svoje napade koristeći priručnik poznat svima koji su pratili dezinformacijske kampanje povezane s invazijom na Krim 2014. godine i američkim predsjedničkim izborima 2016. Botovi, trolovi, ciljane reklamne kampanje, lažne novinske organizacije i dvojni računi stvarnih zapadnih političara i komentatora šire priče smišljene u Moskvi – ili u Sankt Peterburgu, gdje je tadašnji vođa grupe Wagner, Jevgenij Prigožin, vodio vojsku trolova koji su objavljivali na zapadnim društvenim mrežama. Ako su specifične tehnologije nove, ruska strategija informacijskog ratovanja nije. Tokom Drugog svjetskog rata, sovjetski propagandist Ilja Erenburg nezaboravno je opisao pera kao „oružje napravljeno ne za antologije, već za rat“. Njegove kolege su od rane boljševičke ere do kraja Hladnog rata provele decenije šireći dezinformacije u inozemstvu u nadi da će zemlje na meti Rusije biti nesposobne „braniti … sebe, svoju porodicu, svoju zajednicu i svoju zemlju“, kako je rekao sovjetski novinar koji je dezertirao na Zapad, Juri Bezmenov.

Ono što je nesumnjivo novo je entuzijazam polarizirane zapadne javnosti za recentriranje svog identiteta oko moskovskih narativa – i postajanje nesvjesnim oružjem u informacijskom ratu. Uzmite naprimjer pokret QAnon, čije su pristalice dugo sakupljale kritičku energiju iz teza koje je Moskva opskrbljivala i pojačavala putem društvenih mreža. Pristalice QAnona zastupaju niz pritužbi koje su poznate iz ruske propagande: anti-LGBTQ+, antiliberalne, a naročito antiukrajinske sentimente. QAnon kanali na aplikaciji za razmjenu poruka Telegram, naprimjer, brzo su se pretvorili u forume za antiukrajinski i proratni sentiment.

Dok obični korisnici sigurno misle da samo izražavaju svoje mišljenje, domaća politička pitanja konačno su postala sredstvo za Moskvu da utječe na odluke o nacionalnoj sigurnosti. Podrška QAnonu proširila se iz SAD-a na države širom Zapada – i svaka grupa pristalica, bez obzira na lokaciju i platformu, izgleda da zastupa iste proputinovske sentimente i isti skepticizam prema pružanju podrške Ukrajini.

Takvi fenomeni su sasvim uobičajeni, bilo da se odnose na skandal utjecanja na predsjedničke izbore u SAD-u, na stalno ponavljanje moskovskih teza o NATO-u, ili na mrežu korisnih idiota – od kvazinovinara do repera – koji izgleda funkcionišu kao glasnici Kremlja konstantno šireći povoljne narative pod izgovorom postavljanja pitanja ili predstavljanja druge strane priče.

Moskva također upotrebljava nezapadne mreže, poput Telegrama i TikToka, u svoju korist. Danas 14 posto odraslih Amerikanaca redovno konzumira vijesti sa kineskog TikToka, gdje hiljade lažnih računa šire ruske teze – a gdje ruski propagandisti mogu računati na stotine hiljada sljedbenika. TikTok je povremeno otkrivao ruske mreže botova, ali su njegovi napori da zaustavi širenje sadržaja usklađenog s Kremljom bili blagi i neefikasni. Milioni Amerikanaca konzumiraju materijal koji kreiraju Moskvini propagandisti, povezujući se s influenserima i drugim korisnicima koji također dijele ovaj materijal, neprestano propagirajući Moskvin pogled na Ukrajinu. Nespremnost TikToka da sarađuje na suzbijanju takvih dezinformacija ostavila je malo izbora zakonodavcima u SAD-u, osim da razmotre potpunu zabranu mreže – a čak i tada, to bi uglavnom bilo zbog bojazni povezanih s Kinom, a ne zato što zakonodavci prepoznaju ključnu ulogu koju TikTok igra za Kremlj.

Čak i tamo gdje navodno imaju više kontrole, američki političari nisu bili voljni učiniti puno da zaustave plimu proruske propagande. Otkako je Elon Musk preuzeo Twitter i preimenovao ga u X, ova mreža je praktično otvoreno pozdravila ruske kampanje utjecaja na svoje servere. Ova platforma čak ugošćuje s Kremljem povezane neonaciste poput Aleksandra Dugina, koji ga koristi za širenje svog apokaliptičkog viđenja rata u Ukrajini prema svojih 180.000 sljedbenika, uključujući putem prostora za diskusiju na engleskom. Stotine računa – od kojih mnogi pripadaju običnim Zapadnjacima – povećavaju Duginov domet (i onih sličnih njemu) prateći ga kao i lajkanjem ili komentarisanjem postova. Emitovanje i promocija Carlsonovog intervjua na mreži X, kao i Muskovo ponavljanje ruskih teza – kao što su veoma specifične tvrdnje o Ukrajini koristeći fraze koje inače koriste samo ruski zvaničnici – naišli su na oštre kritike. Ali jednako su štetne manje zajednice stvorene oko ličnosti poput Dugina, gdje zapadni korisnici čine mnogo u širenju antiukrajinske poruke.

Informacijski rat integrisan u vojni

Kako ulazimo u treću godinu ruskog pokušaja da osvoji Ukrajinu, postalo je očito da je informacijski rat Kremlja potpuno integrisan u vojni. Dio toga usmjeren je na Ukrajinu, pri čemu ruske kampanje dezinformacija pokušavaju posijati nepovjerenje prema političkom i vojnom rukovodstvu zemlje. Ali za Kremlj, informativni rat protiv Zapada je ključan. To je zato što se o Putinovoj teoriji pobjede u Ukrajini priča u zapadnim prijestolnicama: Ako se podrška Zapada može narušiti kako vrijeme odmiče, Kijev će ostati bez oružja i resursa za nastavak borbe. Rat za mišljenje Zapada stoga je za Putina barem jednako postojan kao i borba na terenu u Ukrajini.

Ipak, uprkos brojnim primjerima ruskih priča koje se pojavljuju u zapadnim debatama, gotovo da nema ozbiljne diskusije unutar vlada ili javnosti o tome kako završiti informacijski rat Rusije protiv Zapada. Mnogi na Zapadu se brinu da će ih miješanje u razgovore na internetu dovesti do klizave staze koja vodi prema represiji slobode govora. Možda ne mogu vidjeti konceptualnu vezu između informacijskog rata i vojnog rata – i odbijaju priznati da je Zapad već u ratu s Rusijom, čak i ako taj rat nije vojni.

Ako ništa drugo, postoje znaci da vlade danas kampanje ruskog utjecaja shvataju manje ozbiljno nego ranije. Britanska vlada je prvo otežala objavljivanje oštrih izvještaja o ruskom miješanju u britansku politiku – a kada je izvještaj ipak objavljen, malo je učinila da djeluje u skladu s njegovim otkrićima. Bidenova administracija u Washingtonu smanjuje napore da spriječi ruske dezinformacije. Zbunjeno nizom kritika koje odražavaju brige o slobodi govora, američko Ministarstvo domovinske sigurnosti ugasilo je svoj Odbor za upravljanje dezinformacijama u avgustu 2022. godine, čak i dok su Amerikanci bili bombardovani neviđenim talasom propagande za rat i protiv Ukrajine na društvenim mrežama. Od tada je štedljivo finansiranje američkog State Departmenta uglavnom išlo malim nevladinim organizacijama koje pružaju usluge provjere činjenica i praćenja dezinformacija –  a to je, u najboljem slučaju, kap u moru.

Kada se zapadne vlade bave stranim hibridnim prijetnjama, poput cyber sigurnosti i miješanja u izbore, sve više se fokusiraju na Kinu. I neminovno, takve prijetnje još identificiraju samo kao „utjecaj“ ili „uplitanje“, a ne kao dio većeg, usklađenog vojnog napora. Stoga njihovi odgovori pogrešno ograničavaju hibridno ratovanje Rusije na diskretnu, ograničenu i usmjerenu politiku remećenja. U stvarnosti, to je kontinuiran, fluidan i širok fenomen koji poziva na kontinuirano nasilje.

Bilo kakva zapadna vizija budućeg mira u Ukrajini –  i bilo kakva rasprava o povratku na uobičajeno poslovanje s Rusijom – mora biti udružena s ograničenjima na rusko uplitanje i utjecaj na svakodnevni život na Zapadu. Ukrajina, koja se od 2014. godine aktivno bori protiv ruskog utjecaja u okviru svog rata protiv Moskve, već je razvila pristupe od kojih Zapad može naučiti.

Prvo, Ukrajina je shvatila da su „informacije oružje koje Rusija koristi protiv Zapada“, kako je Igor Solovej, šef ukrajinskog Centra za strateške komunikacije i sigurnost informacija, rekao za Foreign Policy. Zapad, također, mora preformulisati ruske dezinformacijske kampanje i druge aktivnosti kojima se vrši utjecaj na jezik rata. Akademici uhapšeni u Norveškoj i Estoniji, zapadni političari koji služe kompanijama pod kontrolom Kremlja i lažne Facebook grupe sve funkcionišu – za Moskvu – kao dio istog vojnog spektra koji uključuje vojnike i tenkove. Kada se otkrije agent ili operacija utjecaja –  poput njemačkog izvršnog direktora Wirecarda koji je otkriven kao ruski špijun – političari bi trebali jasno izjaviti da je Zapad pod napadom Rusije.

Osim toga, zapadni kreatori politika moraju djelovati složno – formirajući koaliciju sličnu grupi Ramstein koja koordinira vojnu pomoć Ukrajini – kako bi usvajali zakone i poduzimali druge mjere kako bi osigurali da Rusija ne bude u stanju plasirati svoje informacije direktno Zapadnjacima kroz društvene mreže. Iako bi građani trebali biti slobodni raspravljati o svim pričama koje žele, neprijateljski borci ne bi trebali imati pravo na slobodu govora na Zapadu. To znači da ličnosti poput ultranacionaliste Dugina ne bi trebali biti dobrodošli na zapadnim društvenim mrežama. Platformama bi trebalo zaprijetiti paralizirajućim kaznama ako dopuste širenje moskovske propagande.

Nedavno objavljeni okvir američkog State Departmenta za borbu protiv dezinformacija je u tom smislu nedovoljan. Kada Moskva već vodi svoj hibridni rat duboko unutar zapadnih društava, ograničavanje pristupa Moskvi društvenim mrežama hitan je i neophodan čin nacionalne odbrane. Vrijeme za dvosmislene planove, istrage i izvještaje je prošlo. Vrijeme je da se iskoristi superiorni tehnički kapacitet Zapada kako bi se osiguralo da ruski botovi, trolovi ili lažni računi više ne mogu pristupiti X-u, Facebooku i drugim platformama.

Na kraju, zapadne vlade moraju preći sa neučinkovitog provjeravanja činjenica na masovni program građanskog obrazovanja kroz škole, univerzitete i javno oglašavanje. Takav program treba neumorno naglašavati prijetnju koju Rusija predstavlja, jasno je označiti kao rat koji traje i dati javnosti alate za razumijevanje i borbu protiv ruskih napada u njihovim različitim oblicima. Nedavna kampanja kanadske vlade bila je dobar početak, ali je dezinformacije predstavila kao nejasnu prijetnju koja „se dobro skriva“, umjesto da je razotkrije kao oruđe strane vlade koja napada zapadna društva. Ukrajinski program edukacije protiv dezinformacija pokazao se snažnim i mogao bi poslužiti kao dobar model.

Naravno, neki građani Zapada bi još mogli odabrati pristupiti ruskoj propagandi putem nezapadnih usluga, poput Telegrama i TikToka. Zaista hrabra vlada bi na rusku prijetnju odgovorila ne samo defanzivno, već i na isti način – naprimjer, preplavljujući proruske kanale na Telegramu zapadnim porukama i osnivajući druge kanale koji suptilno šire antiruske narative.

Kada je Rusija izvršila invaziju na Krim 2014, Kremlj je potrošio milione dolara na trolove da šire njegove poruke na internetu. Za Putina, to je dobro potrošen novac. Od tada se ruski pristup stalno usavršavao, prodirući duboko u izborne procese i političke debate – u konačnici utječući na odluke o tome kako i da li pomoći Ukrajini ili ne. No, zapadni kreatori politika dozvoljavaju i dalje da ih uhvate nespremne, zato što se ili ne žele ili neće suočiti sa stvarnošću da Kremlj vodi rat na Zapadu u kojem svi građani već učestvuju. Da bi se riješio ovaj problem potrebno je hrabro i potencijalno nepopularno djelovanje.

Kako vještačka inteligencija i druge tehnologije čine širenje poruka među zapadnom publikom sve lakšim, i kako se, izgleda, situacija okreće u korist Moskve na bojnom polju u Ukrajini, vrijeme je da zapadne vlade djeluju. U suprotnom će Moskva pobijediti ne samo u tradicionalnom ratu u Ukrajini, nego i u onom hibridnom širom Zapada.