Škola ‘Nada’ postala sklonište od bombi izbjeglicama iz Gaze

Osoblje organizacije El-Amal Rehabilitation Society pomažu raseljenim osobama koje su došle u Rafah.

Palestinska djeca u redu za hranu u Rafahu (Mohammed Salem / Reuters)

Sobe i hodnici sjedišta nevladine organizacije Rafah’s El-Amal Rehabilitation Society u Rafahu, dvospratnice u sunčanom dvorištu punom drveća, s dječijim igralištem sa strane, življi su nego ikada prije.

No, umjesto učenika koji imaju teškoće sa sluhom koji se tu obično užurbano kreću, učionice su okupirale porodice koje su pobjegle od nemilosrdnih izraelskih napada na Gazu.

Rafah, područje od 63 kvadratna kilometra na najjužnijem dijelu Pojasa Gaze, na granici s Egiptom, sada je dom za otprilike 1,5 miliona ljudi raseljenih iz drugih dijelova Pojasa usred kontinuiranog, neselektivnog izraelskog bombardovanja.

Prvi raseljenici stigli su u već postojeće objekte: domove prijatelja ili porodica, napuštene zgrade i škole koje nisu korištene jer je rat protiv Gaze paralizovao život.

Neke škole vodila je Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), no više nije u mogućnosti da ih u potpunosti koristi kao skloništa, kao što je to radila tokom prethodnih izraelskih napada na Gazu.

Procjenjuje se da u Rafahu postoji 15-ak zgrada koje se mogu koristiti kao skloništa, a svaka može primiti otprilike 3.000 ljudi. To znači da grad može primiti do 45.000 raseljenika. Danas je svaka školska zgrada dom za 25.000 interno raseljenih osoba.

(El-Amal Society / Ustupljeno Al Jazeeri)

Neviđeni priliv ljudi potakao je nezavisnu upravu organizacije El-Amal Society da otvori svoja vrata interno raseljenim osobama, porodicama koje su u Rafah dolazile pješke, noseći, gurajući ili vukući one koji nisu mogli hodati, ponijevši tek najosnovnije stvari koje su uspjeli spasiti.

Bile su to porodice poput one 24-godišnjeg novinara Abdula Rahmana Mahanija koja živi u jednoj sobi. Raseljen je s roditeljima, bratom i dvjema sestrama i to ne prvi put.

Pobjegli su od žestokog bombardovanja četvrti Remal na zapadu grada Gaze, potom iz bolnice A-Shifa da bi u konačnici stigli u Rafah.

“Usred noći smo čuli kako izbezumljene komšije govore: Evakuišite se! Evakuišite se!”, rekao je Mahani Al Jazeeri, opisujući noć u kojoj su on i njegova porodica pobjegli. “Bježeći od izraelskih napada, utočište smo pronašli u bolnici Al-Shifa.”

Ubrzo su morali otići i iz Al-Shife, ovog puta u naselje Naast, a Mahani se sjeća da je na put krenuo s 25 kilograma brašna na leđima, najdragocjenijom robom u Gazi.

Nigdje nije bilo sigurno i nakon nekoliko dana kretanja između Nassra, Al-Shife i okolnog područja, porodica je krenula na jug – do Khan Younisa.

“Tada sam prvi put, iz daljine, vidio izraelske okupacijske tenkove. Hodali smo u redovima… mlade Palestince su hapsili pred našim očima… bilo je zastrašujuće.”

Nakon mjesec dana uslijedila je još jedna selidba, pa još jedna koja ih je konačno dovela u El-Amal Society, iako im niko ne može garantovati da je to posljednji put da su morali otići.

Studenti pomažu raseljenima

Gluha djeca i mladi koji pohađaju školu El-Amal su iz Rafaha, tako da su mogli ostati u svojim domovima, pod uvjetom da nisu u potpunosti srušeni.

Neka su se djeca, kojima je dom uništen u izraelskim napadima, sa svojim porodicama morala preseliti u zgradu. No, tu su počeli raditi kao vodiči za porodice koje pristižu, pokazujući im gdje se nalaze tržnice, prodavnice, apoteke i zdravstvene ustanove.

Tim u El-Amalu, sastavljen od pet osoba, uključujući voditelja projekta Bahaa Abu Batnina, sretan je zbog dodatne pomoći.

“Gluhi studenti su tako veseli i rado pomažu. Pronašli su načine komunikacije sa raseljenicima, čineći da se osjećaju kao kod kuće uprkos izraelskom bobmardovanju i drugim poteškoćama”, rekao je Abu Batnin za Al Jazeeru.

Učenici škole El-Amal pridružili su se timu koji pomaže raseljenim Palestincima (El-Amal Society / ustupljeno Al Jazeeri)

Također su pozvali neke raseljene osobe da volonterski čiste ili kuhaju za ostale i da vode rekreativne aktivnosti za djecu.

U El-Amalu sada živi više od 600 ljudi. Sobe su pretrpane, u nekim živi po 20 osoba, a tim svakog dana naporno radi kako bi pokušao pomoći što većem broju njih.

Veliki problem je finansiranje, jer ovise od donacija, no jedno od rješenja koje su iznašli je donošenje stvari iz vlastitih domova, naročito u trenucima kada tokom hladnih dana nije bilo dovoljno madraca i deka za sve raseljene.

Nestašica osnovnih potrepština

Nakon što su to uspjeli osigurati, na red su došle druge stvari koje su im nedostajale.

Kada je riječ o hrani, tim može osigurati tek jedan manji obrok dnevno za svaku raseljenu osobu.

Osim toga, zbog nedostatka pitke vode u Gazi, tim može osigurati samo pet čaša vode sedmično po osobi.

Tim naporno radi i na osiguranju “higijenskih paketa” koji sadrže higijenske uloške, lijekove protiv bolova i druge potrepštine za raseljene žene i djevojke.

Pomoć raseljenima je na neki način postala lična misija Abu Batnina i njegovog tima koji ne želi odustati ni od jednog aspekta pomoći.

“Brinemo o raseljenoj djeci i ženama, tako da smo prioritete odredili na osnovu toga”, rekao je Abu Batnin.

Hala, majka troje djece, zahvalna je što su higijenske potrepštine na listi prioriteta.

“Toliko su neophodne, a uopće ih nema na tržnicama”, rekla je za Al Jazeeru.

Hala, njen supruga, dvojica sinova i kćerka raseljeni su 13. oktobra iz Tal al-Hawa, koji se nalazi zapadno od grada Gaze. Prvobitno su potražili utočište u svojoj drugooj kući u Az-Zahri, ali je nakon pet dana i to područje postalo meta izraelskog bombardovanja.

U El-Amalu su uspjeli dobiti jednu osobu, što je bolje nego ništa, uprkos nelagodi jer su zgurani u malu sobu, a kupatilo dijele sa još pet porodica.

“Ne osjećam se sigurno. Konstantni zvukovi izraelskog bombardovanja povećavaju osjećaj opasnosti”, rekla je.

Izvor: Al Jazeera