Vogrinec: I u Americi su gledali kako me Franko ošišao nakon medalje

Sarajevo se pokazalo u najljepšem svjetlu, kao prekrasan grad koji niko od onih koji su ga posjetili za vrijeme Igara nije mogao zaboraviti, kaže proslavljeni slovenski trener.

ZOI '84 je pretvorio Sarajevo u svjetsku metropolu i to je najveća vrijednost Igara, prisjeća se Tone Vogrinec (Pixsell)

Zovu ga dušom i pokretačem jugoslovenskog alpskog skijanja, ocem skijanja na Balkanu… Ne bez razloga, jer je sve te epitete Tone Vogrinec više nego zaslužio.

Slovenski entuzijast i vrhunski stručnjak rodom iz Maribora, koji će 24. februara napuniti 82 godine, alpsko skijanje u bivšoj Jugoslaviji podigao je na sasvim novi nivo i zemlju koja je bila poznata po svakom, ali ne i zimskom sportu, postavio na skijašku mapu svijeta, stvarajući čitav niz sportista koji su vožnjom na skijama među kapijama postajali prepoznatljivi u svakom dijelu planete.

Vogrinec, koji je rad sa skijaškom reprezentacijom bivše Jugoslavije počeo 1972. godine, a od sljedeće je bio na čelu YU Ski Poola, imao je jasnu, mnogima i neshvatljivu viziju.

„Ne planiramo samo raditi, nego i osvajati medalje, ali pritom nastojimo biti što realniji i sagledati naše stvarne domete“, rekao je jednom prilikom. „Pojedinačno, naši najbolji skijaši mogu konkurirati Austrijancima i Švicarcima“.

Iako je to djelovalo smiješno, znao je Vogrinec šta govori. Na Evropskom juniorskom prvenstvu 1975. godine Bojan Križaj osvojio je srebro u slalomu i početni jugoslovenski skijaški sanjarski zanos pretvorio u realnu mogućnost.

‘Zaista su bile najbolje Igre’

Na čelu mlade ekipe bio je Križaj, perjanica tadašnjeg jugoslovenskog skijanja, no negdje u sredini spiska bio je još jedan mladi skijaš za kojeg se malo čulo do onog trenutka kada je bivšoj državi donio prvu olimpijsku medalju u zimskim sportovima. Jure Franko, ime koje se nameće kao prvi sinonim Igara uoči obilježavanja 40. godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (ZOI ‘84).

Izraziti invidualist asketskog ponašanja, Franko je, reći će Vogrinec, bio skijaš strog prema samome sebi i usavršavanju svog skijaškog umijeća. Njegova vanjska ležernost prikrivala je potpunu predanost velikom cilju – biti najbolji, govorio je slovenski stručnjak. U Sarajevu nije bio najbolji, ali za sve nas – jeste.

„Bila je to jedna izvrsna generacija“, prisjeća se Vogrinec za Al Jazeeru uoči 40. godišnjice sarajevskih Igara. „Naravno, nosilac reprezentacije u alpskom skijanju bio je Križaj, onaj koji je zapravo i upisao Jugoslaviju na skijašku mapu svijeta. S njim smo imali jako dobru ekipu za Igre. Svakako, tu je bio i Franko, no on u našim razmišljanjima nije bio kandidat za medalju. Bio je odličan veleslalomaš, ali prvi naš kandidat bio je Križaj.

Frankova medalja bila je veliko iznenađenje koje je izazvalo neizmjernu radost u ekipi, a sjećamo se, i u cijeloj državi. Da nije bilo nje, zemlja organizator Igara završila bi takmičenje bez ijedne osvojene medalje. Kako bi to izgledalo? Ipak, Jure je spasio Igre. Njegovo srebro bilo je poput zlata“.

Od tog trenutka, veličanstvenog za bivšu državu i Sarajevo, prošlo je 40 godina.

„Teško je povjerovati da je prošlo toliko vremena“, nastavlja Vogrinec, prisjećajući se senzacionalnog trenutka kada je objavljeno da će Sarajevo biti domaćin Zimskih olimpijskih igara.

„Iskreno, niti ja nisam očekivao da Sarajevo bude izabrano za domaćina. Kada sam saznao da jeste, rekao sam da to nije moguće. Sarajevo nije imalo nikakve šanse, niti uslove… Ako je već to trebao biti neko iz Jugoslavije, mislili smo, onda je to mogla biti Slovenija, koja ima infrastrukturu, koja je bila centar skijanja i gdje se vodila sva politika kada je riječ o zimskim sportovima u državi.

Dakle, bilo je to veliko iznenađenje, ali smo ga svi prihvatili i radovali smo mu se, jer su to ipak bile naše Olimpijske igre, veliki događaj koji dolazi u našu zemlju. I nije to bila nikakva greška. Kao što je na zatvaranju rekao (tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio) Samaranch, to zaista i jesu bile do tada najbolje organizirane Igre. Potpuno se slažem s njim, bilo je izvanredno“, govori.

‘Pamti se samo medalja’

Sarajevo je 1984. godine ponudilo mnogo nezaboravnih priča. One koje se stariji i danas sjećaju je strepnja hoće li otvaranje Igara proteći bez snijega. Upitan šta najviše pamti, Vogrinec je zato na prvu rekao: „Da je pao snijeg!“

„Tada je prevladavalo mišljenje da Sarajevo nije bilo čist i sređen grad i da ne bi bilo lijepo da ga takvim vidi čitav svijet. No, Bog nas je pogledao. Prvo je pao snijeg, a nakon toga Sarajevo se pokazalo u najljepšem svjetlu, kao prekrasan grad koji niko od onih koji su ga posjetili za vrijeme Igara nije mogao zaboraviti“, kaže.

Kada je riječ o takmičarskom dijelu Igara, Jugoslavija je puno očekivala od tada svojih najvećih imena. Osim od Križaja, mnogo se očekivalo od skakača Primoža Ulage.

„Ulaga je bio naš najveći favorit za medalju, no skijaški skokovi su takav sport da te samo jedna mala greška može baciti na 50. mjesto. Dakle, nije bio u pitanju samo psihološki aspekt. On je potpuno podbacio, no ostali nisu toliko. Imali smo nekoliko sportaša koji su bili među prvih 10, ali bez medalje to ne bi značilo ništa. Recimo, na Zimskim olimpijskim igrama 1994. u Lillehameru, Mitja Kunc je imao sjajno četvrto mjesto u slalomu, ali o njemu niko nije govorio jer sva pažnja bila je na Juri Koširu, koji je u istoj utrci bio treći. Dakle, samo se pamti medalja“, kaže.

Frankova medalja je spasila sve

Frankova je, zato, spasila sve u Sarajevu.

„Da. Za sve je to bilo veliko iznenađenje“, priča Vogrinec i prisjeća se anegdote vezane za tu medalju.

„Pošto smo mi bili jedna sjajna grupa ljudi, imali smo običaj na putovanjima se kladiti na različite stvari. Tako smo pred ZOI ‘84 sklopili pogodbu – ko osvoji medalju, šišat će me na ćelavo. I na kraju, televizija je snimila kako mi prilazi Franko sa škarama i mašinom i šiša me, ali ne na ćelavo, nego napola. Tako sam se izvukao, ali to je bio trenutak koji je imao snažan odjek.

Malo poslije ZOI ‘84 došli smo u SAD, na Svjetski kup. Tada nama nije bilo lako ući u SAD. Na posljednjem šalteru sjedila je jedna Amerikanka, onako snažna i nismo se osjećali baš prijatno. Pogledala mi je u pasoš i rekla: ‘Ja Vas znam. Gledala sam na televiziji kako Vas šišaju’. Dakle, nevjerovatno je da se jedna žena u SAD-u, koja možda nikada uživo nije vidjela snijeg, sjetila toga. ZOI ‘84 je pretvorio Sarajevo u svjetsku metropolu i to je najveća vrijednost organizacije Igara“, priča Al Jazeerin sagovornik.

Samo osam godina nakon Igara, Sarajevo je zahvatila ratna golgota koja je, osim žrtava, uništenih porodica, polučila i uništenje olimpijskih borilišta. Skakaonice na Igmanu služe kao spomenik nekim ljepšim vremenima, dok je bob-staza na Trebeviću postala svojevrsno podsjećanje na strahote rata u Bosni i Hercegovini.

Mogućnost novih Igara u Sarajevu

Vogrinec žali zbog toga, no navodi da Sarajevo nije jedini grad čija su nekada čuvena borilišta devastirana.

„To je ogromna, ogromna šteta. No, Sarajevu se desila ta tragedija, ali neovisno o tome, poznato je da je jako teško održavati sportske objekte kada nemaš dobru organizaciju i mlade kojima će biti namijenjeni. Bob-staza je propala, ali ako ćemo realno, ko se danas u Sarajevu želi baviti bobom? I ko želi na skijaške skokove? Realnost je takva da današnja djeca žele igrati fudbal, košarku…

Olimpijska borilišta zato propadaju ne samo u Sarajevu, nego i u cijelom svijetu. Pogledajte samo Atinu. To je žalosno kako propadaju sportski objekti. Od zimskih sportova, atraktivno ostaje samo alpsko skijanje. I danas sam u kontaktu sa ljudima koji vode skijanje u Sarajevu, koje još ima Bjelašnicu i Jahorinu. Lijepo je da ima mladih koji žele biti skijaši i koji pokušavaju uhvatiti priključak sa svijetom. I nadam se da hoće.“

Sarajevo je 2019. godine bilo domaćin Evropskog zimskog olimpijskog festivala mladih (EYOF). Mlade evropske nade zimskog sporta otvorile su sjećanje na ZOI ‘84, ali i pitanja da li bi glavni grad Bosne i Hercegovine ponovo mogao biti domaćin Igara.

Vogrinec je mišljenja da ništa nije nemoguće, no i da za to postoji mnogo prepreka.

„U životu sam naučio da nikada ne treba reći da je nešto nemoguće. Naravno, moguće je da Sarajevo ponovo bude domaćin Igara, ali realno, ta mogućnost nije velika. Interes za Zimske olimpijske igre nikada nije bio manji. Organizacija je strašno težak i skup projekt. Recimo, ruski Soči je za ZOI 2014. godine potrošio 45 milijardi dolara. Zamislite koji je to novac i ko ga je spreman dati? Naravno, iza tog projekta stajali su država Rusija i Vladimir Putin. Sada, svaki organizator pokušava izdvojiti što manje novca, ali za manje od 15 milijardi dolara se ne može. Upravo zato sada imamo samo po dva ili tri kandidata za organizaciju, a prije ih je bilo mnogo više.

No, nadam se da će sljedeće generacije biti drugačije, da će se vremena promijeniti, a interes porasti, i da bi Sarajevo onda moglo imati šanse da ponovo ugosti najbolje sportiste svijeta.“

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada