Rekorder kojem je samo nebo bilo granica

Viktor Kupljenik napravio je u toku padobranske karijere 6.134 skoka, a kao profesionalni pilot imao 1.300 sati naleta. Ono što ga čini ponosnim su uspjesi njegovih učenika.

Viktor je bio mangup mekog srca, široke duše, sportista od glave do pete i pedagog, pravi šampion (Slobodan Rašić Bobara / Ustupljeno Al Jazeeri)

Viktor Kupljenik, svjetski rekorder u sportskom padobranstvu, osvajač srebrene medalje s reprezentacijom Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1970. godine na Bledu i nekadašnji profesionalni pilot, svoje penzionerske dane provodi u Banjoj Luci.

Nebeski rekorder, kako su ga zvali odmilja, višestruki prvak Bosne i Hercegovine, Srbije i Jugoslavije, nekadašnji selektor juniorske, ženske i seniorske muške reprezentacije Jugoslavije, nastavnik padobranstva i padobranski sudija, posljednje tri godine živi u Penzionerskom domu u gradu na Vrbasu.

Zidovi u njegovoj sobi ukrašeni su fotografijama i trofejima koje je osvojio tokom svoje bogate karijere. Ovo je njegova životna priča.

6.000 skokova bez teže povrede

“U toku padobranske karijere napravio sam 6.134 skoka, a kao profesionalni pilot imao 1.300 sati naleta. Ono što me čini ponosnim je da su moji učenici uspješni. Moja kćerka Diana Kupljenik – Popović je padobranka sa 1.600 skokova, a zet Josip Popović sa 3.000 skokova. Na 38. FAI Svjetskom prvenstvu u stilu i preciznosti u slobodnom padu koje se treba održati ove godine u Češkoj Republici (od 31. augusta do 6. septembra) trebala bi učestvovati tri moja padobranca, Banjalučanina koji žive vani: Edin Ališa s reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država, Ervin Dedić s reprezentacijom Švedske i Damir Boban s reprezentacijom Kanade”, kazao je Kupljenik.

Rekao je kako je sretan zbog svojih padobranaca i da je ono što postižu dio njegovog rada s njima.

Viktor Kupljenik kao sudija na takmičenju, Urije – Prijedor (Slobodan Rašić Bobara / Ustupljeno Al Jazeeri)

“Kad se nauči skakati, padobranac to ne može zaboraviti. To je kao i vožnja bicikla”, pojasnio je.

Viktor Kupljenik rođen je 1943. godine u Ljubljani. Porodica je, kaže, bila siromašna i svi su radili na Ljubljanskom polju, brali bilje za čajeve i prodavali. Jednog dana, vojska je napravila padobranski desant. Ta vojna vježba impresionirala je dječaka koji je rekao sebi da će jednog dana to probati.

“Kad sam došao na službu u Banju Luku, bio sam dječak od 17 godina. S obzirom na to da sam u Ljubljani branio za jedan vojni rukometni klub, upisao sam se u Rukometni klub ‘Borac’ sa željom da nastavim trenirati ovaj sport. Trener Vojo Misaljević mi je nakon jednog treninga prišao, zagrlio me očinski i rekao da bi bilo bolje da zbog visine promijenim sport. Borac je u to doba bio prvak Jugoslavije, a imao je odlične golmane. Bila je zaista žestoka konkurencija. Kao da me grom udario. Bio sam šokiran, ali sam ga poslušao. U gradu sam nekoliko dana kasnije ugledao oglas da Aeroklub ‘Rudi Čajavec’ prima polaznike za bavljenje padobranstvom. Upisao sam se. Završio sam teoretsku nastavu. Prvi skok imao sam 11. juna 1962. godine na aerodromu u Zalužanima”, ispričao je Kupljenik.

Da je ostao živjeti u Sloveniji, vjeruje da bi se bavio skijaškim skokovima. Janez Gorišek, koji je konstruisao mnoge skakaonice, njegov je bratić. A i za skok s padobranom iz aviona i za skok sa skijama sa skakaonice treba imati srce.

“Bio sam mlad. Fizički bio izuzetno spreman. Mladost – ludost, vjerovatno je bila dobitna kombinacija. Znao sam da sam moram voditi računa o svojoj budućnosti. Poštovao sam pravila i propise radi vlastite bezbjednosti. I zaista, nikad tokom karijere nisam doživio ozbiljnu povredu, nikad nisam imao lom”, istakao je Viktor.

Zidovi sobe u Penzionerskom domu podsjećaju na izuzetnu karijeru (Slobodan Rašić Bobara / Ustupljeno Al Jazeeri)

Kupljenik je 1962. godine poslan u Jadranski vazduhoplovni centar Tivat na dalju obuku. Tu je položio za dozvolu za padobranca. Nastavnik Mladen Biberčić je shvatio o kakvom potencijalu se radi.

Četiri godine kasnije, 1966. godine, prvi put je u pojedinačnoj konkurenciji osvojio prvenstvo Socijalističke republike Bosne i Hercegovine u Rajlovcu, a njegova ekipa “Rudi Čajavec” iz Banje Luke bila je prva ekipno. Do tada su primat imale Sarajlije. U reprezentaciju Jugoslavije ušao je 1969. godine, a već godinu kasnije s reprezentacijom je osvojio drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu koje je održano na Bledu. U Saveznom vazduhoplovnom centru u Vršcu 1968. godine završio je pilotsku školu i položio za pilota aviona do 5,5 tona.

Posljednji skok 2016. godine

“Dragan Džajić, kojeg izuzetno cijenim, bio je predsjednik Udruženja reprezentativaca Jugoslavije. Uručio mi je grb kada sam postao reprezentativac. Taj grb je uramljen i krasi moju sobu. U reprezentaciji, koja je bila druga na planeti bili su: Milan Dimić iz Zrenjanina kao kapiten ekipe, Dragoljub Dragović iz Podgorice, Josip Bušić iz Niša, Stefan Besjak iz Bleda i ja. Nažalost, jedini sam od te ekipe među živima. Bili su zaista divni ljudi i vrhunski sportisti”, rekao je Kupljenik.

Sebi je, kaže, zacrtao kao cilj da s ekipom iz Banje Luke postane prvak Jugoslavije. Ostvario je to 1992. godine na prvenstvu u Skoplju. Bilo je to posljednje državno prvenstvo. Viktor je bio trener, a u ekipi su bili njegova kćerka Diana i zet Josip. Posljednji skok napravio je 2016. godine u Novom Mestu u Sloveniji.

“Supruga i ja smo izašli iz Banje Luke 1994. godine i otišli za Ljubljanu. Nisam imao svoj padobran. Zaista su bili svi susretljivi i davali mi svoje padobrane. Naravno, ne nove, nego one koji su stariji. Novije su čuvali za svoje padobrance. Tako sam 2016. godine, nakon nekoliko mjeseci, skočio. Radovao sam se kao djetetu kad daš zvečku. Koje je to bilo uživanje.  U jednom momentu učinilo mi se da ne idem ja prema zemlji nego da zemlja ide prema meni. Otvorio sam padobran. Međutim, padobran je bio star, propadao je, ‘curio’. U posljednji čas sam se uspio pribrati. Napravio sam sigurno pet-šest koluta naprijed nakon doskoka. Prošao sam bez povreda.

Moja, danas pokojna, žena Fatima mi je rekla da imamo djecu, dvoje divne unučadi, puno familije, mnoge padobrance koji su mi kao djeca, da nisam nikad lom zadobio za 54 godine skakanja, te me upitala kako ću objasniti njima ako se polomim nakon više od 6.000 skokova. Dao sam joj svoju knjižicu – padobransku dozvolu i rekao da sam završio sa skakanjem”, ispričao je Kupljenik.

(Slobodan Rašić Bobara / Ustupljeno Al Jazeeri)

Prisjetio se treninga s legendarnim bokserom Marijanom Benešom, jednim od najboljih boksera Evrope ‘70-ih godina prošlog stoljeća, evropskim amaterskim šampionom iz 1973. godine (prvenstvo održano u Beogradu) u lako-velter kategoriji i prvakom Evrope u profesionalnom boksu u EBU verziji iz 1979. godine (nokautiravši u Banjoj Luci u četvrtoj rundi Francuza Guilberta Cohena). Titulu profesionalnog prvaka je uspješno odbranio četiri puta i na kraju je prepustio 1980. godine Ayubu Kaluleu iz Ugande. Meč je održan u Danskoj gdje je Kalule živio, a Beneš je izgubio odlukom sudija na poene.

“Upoznali smo se na trčanju. Jedno jutro, ja sam se vraćao sa Šehitluka u Banjoj Luci, a on išao gore. Rekao mi je: ‘Stari, stani malo. Ko je veća budala od nas dvojice? Ti ili ja?’ Nasmijao sam se i odgovorio da je, ipak, on pošto tek ide gore, a ja se vraćam. Postali smo prijatelji. Tri puta nedjeljno sam trčao sa njim. Bio je zaista veliki sportista i veliki čovjek. Jednom u društvu je pokazao prstom na mene i rekao da mi, koji imam iza sebe hiljade skokova padobranom, ne vjeruje da nikad nisam slomio ni nogu i da je to prosto nemoguće”, ispričao je Viktor.

Samo nebo je bilo granica

U Banju Luku se Kupljenik vratio nakon smrti supruge Fatime prije tri godine. Kaže da je to njegov grad, da je tu stekao ljubav, zasnovao porodicu, dobio dvoje prekrasne djece.

“U Ljubljani nema puno poznatih ljudi. U Banjoj Luci itekako imam. Odlučio sam se vratiti u svoj grad. Srećom da je država Slovenija priznala moj staž koji sam imao iz vremena nekada zajedničke države. Dobio sam penziju koja mi je dovoljna za plaćanje smještaja u Domu penzionera. Imam svoju sobu. Osoblje je prekrasno, paze me, trude se da mi bude sve potaman. Zahvalan sam im na tome. Obilaze me prijatelji stalno. Imam lijep život. Sretan sam i zadovoljan”, referisao nam je Viktor.

Padobranac, kaže, ne može da svira violinu. To je neki drugi svijet. Padobranac mora biti malo slobodniji, “mora biti pomalo mangup”.

Viktor je bio mangup mekog srca, široke duše, sportista od glave do pete i pedagog. Pravi šampion. Može biti uzor svima. Odškolovao je generacije i generacije padobranaca u Banjoj Luci, stvorio neke nove šampione. Izveo je mnoge na pravi put.

A za njega je samo nebo bilo granica.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada