Zapadna Evropa prepustila svoju sigurnost SAD-u, odbrana prioritet samo na istoku

Ruska agresija na Ukrajinu u februaru 2022. godine natjerala je mnoge evropske čelnike da počnu ozbiljnije razmišljati o većim ulaganjima u modernizaciju oružanih snaga.

Rat u Ukrajini zabrinuo je evropsku javnost, ali i vlade većine zemalja. U prvim mjesecima rata u Ukrajini većina njih se utrkivala u izjavama o hitnosti većeg ulaganja u vojnu infrastrukturu i zajedničku sigurnosnu budućnost Evrope.

Kako je rat odmicao ta retorika se polako ublažavala, a i pozivi na ubrzano i veće izdvajanje za vojsku polako su se stišavali. Vodeći evropski stručnjaci iz oblasti sigurnosti i međunarodnih odnosa govorili su na temu prioriteta u odbrani Evrope na panelu Carnegie Europea koji redovno organizuje Judy Dempsey.

Stefanie Babst, strateška savjetnica i bivša zamjenica pomoćnika generalnog sekretara NATO-a, kazala je kako su, uz nekoliko izuzetaka, većina evropskih političara pravi majstori u jačanju evropske odbrane na riječima.

„Od postavljanja ambicioznog evropskog glavnog cilja 1999. godine, uključujući snažne vojne snage od 60.000 ljudi za brzu reakciju, do davno zaboravljenih otmjenih etiketa poput Praške inicijative za sposobnost, Inicijative za odbrambenu sposobnost ili Pametne odbrane, Evropljanima u EU-u i NATO-u nije nedostajalo kreativnosti pri naglašavanju njihove spremnosti da poboljšaju svoju oskudnu vojnu moć. Ipak, više od dvadeset godina kasnije, Evropi još uvijek nedostaje vjerodostojan vojni stav. Čak ni vanjski šokovi poput ruske nelegalne aneksije Krima 2014. nisu potaknuli Njemačku, najveću evropsku ekonomiju, da poduzme ozbiljne korake prema obnovi svojih oružanih snaga“, kaže Babst.

Je li veliki rat Moskve protiv Ukrajine stvorio osjećaj hitnosti u evropskim prijestolnicama da vojna odbrana i civilna otpornost postanu glavni politički prioritet? Odgovor je direktno “da” za Poljsku, baltičke i nordijske zemlje, ali manje za Njemačku i druge bogate evropske zemlje, dodaje ona.

„Čini se da Evropljanima treba još snažniji remetilački faktor od brutalnog rata u njihovom susjedstvu: neko poput Donalda Trumpa. Sumorna mogućnost da se više ne mogu osloniti na američku sigurnosnu podršku mogla bi gurnuti Evropljane iz njihove zone udobnosti i natjerati ih da ozbiljno ulažu u odbranu. Možda“, zaključuje Babst.

Istok predaniji odbrani od zapada

Heinrich Brauss, bivši pomoćnik generalnog sekretara NATO-a za odbrambenu politiku i planiranje, kaže kako je odbrana do sada bila prioritet samo u istočnoevropskim zemljama koje graniče s Rusijom, doduše tek od 2014, kada je Putin izvršio invaziju na Krim i Donbas. Zapadna i južna Evropa izgubile su puno vremena i presporo reagirale, čak i nakon 24. februara 2022.

„Čini se da se to sada mijenja. Na moju prosudbu kao bivšeg dužnosnika NATO-a utječu dva imperativa: kontinuirana velika vojna i finansijska podrška Ukrajini protiv ruskog napada i znatno povećanje NATO-ovih sposobnosti odvraćanja i odbrane od Rusije, koja je najznačajnija i direktna prijetnja Evropi“, ističe.

David Cadier, docent međunarodnih odnosa na Univerzitetu Groningen, smatra kako evropske zemlje ne izdvajaju za odbranu jednako i dovoljno. Prema njegovom mišljenju, nekoliko zemalja, geostrateški posebno izloženih i s historijom oslanjanja na same sebe, to zaista i čine. Finska je vrhunski primjer. Neki drugi, poput Poljske ili Francuske, imaju dugo uspostavljenu stratešku kulturu koja ih je navela da odbranu shvate ozbiljno. Ali mnogi su bili presretni što se oslanjaju na američki sigurnosni kišobran i ne razmišljaju o odbrani.

„Ruski rat protiv Ukrajine i izgledi ponovnog izbora Donalda Trumpa su elektrošokovi. Evropa se suočava s posebno olujnim vremenom i moglo bi biti rupa u njezinom kišobranu. Polako se događa istinski pomak, ali potrebno je učiniti još mnogo toga. Međutim, ne radi se samo o potrošnji, nabavci i investicijama, ne samo o totemu od dva posto. Također se radi o mentalnim strukturama. Zajednički, Evropljani nisu samo prepustili svoju sigurnost Sjedinjenim Američkim Državama, već su se uveliko odrekli i strateškog razmišljanja – u smislu definiranja ciljeva i odabira odgovarajućih sredstava“, kaže Cadier.

Justyna Gotkowska, koordinatorica programa regionalne sigurnosti u Centru za istočne studije u Varšavi, ističe kako još uvijek imamo podjele u Evropi u pogledu percepcije prijetnji i političkih prioriteta, jer zemlje na sjeveroistočnom krilu NATO-a osjećaju stvarnu prijetnju koja dolazi od Rusije, i vjeruju da je vjerovatnost da će Moskva izvesti oružani napad na zemlju NATO-a velika.

„Pogledi u zapadnoj Evropi puno su suzdržaniji. Ovi saveznici zapravo ne vjeruju da je Rusija u stanju vojno izazvati zemlje NATO-a. Ipak, postoji konsenzus da je odbranu u Evropi potrebno poboljšati, iako ne u mjeri u kojoj zemlje sjeveroistočnog krila to smatraju potrebnim. To se uvjerenje odražava u vojnim izdacima gdje je dva posto BDP-a za odbranu gornja granica, a ne krajnja granica, kao i u opsegu i tempu modernizacije zapadnoeuropskih oružanih snaga“, smatra Gotkowska.

Nedovoljna i spora izdvajanja

Calle Hakansson, istraživački saradnik na Evropskom programu Švedskog Instituta za međunarodne poslove (UI), također je mišljenja kako evropske zemlje ne izdvajaju dovoljno za odbranu.

„Iako vidimo pozitivne znakove s rastućim odbrambenim budžetima diljem Evrope, oni i dalje nedostaju s obzirom na sigurnosne izazove s kojima se i dalje suočavamo. Štaviše, povećana izdvajanja za odbranu moraju se više zajednički raspoređivati u Evropi i usmjeravati prema pravim prioritetima. Uprkos postojećim sigurnosnim prijetnjama, još uvijek postoji nedostatak stvarne hitnosti u velikim dijelovima Evrope“, kaže švedski stručnjak.

U tom bi kontekstu, prema njegovom mišljenju, evropske države trebale preuzeti veću odgovornost za odbranu Evrope iz nekoliko razloga. Prvo, i najvažnije, ruski rat protiv Ukrajine naglašava hitnu potrebu za povećanjem evropskih kapaciteta. Drugo, pravedna raspodjela tereta unutar NATO-a je ključna, pogotovo jer se primarni fokus vanjske politike SAD-a pomiče prema indopacifičkom području i prijetnji koju predstavlja Kina. Treće, moramo razmotriti moguće posljedice preuzimanja vlasti američke administracije koja je više skeptična, ili se čak protivi, transatlantskoj saradnji.

„Treba li se zaista sudbina Evropljana odlučivati u Texasu ili Ohiju, a ne u Stockholmu, Varšavi ili Berlinu“, pita se Hakansson.

Pol Morillas, direktor Centra za međunarodne poslove u Barceloni (CIDOB), boji se da bismo uskoro mogli svjedočiti početku novog reakcionarnog vala, jer će 2024. predstavljati ono što su Brexit i izbor Donalda Trumpa učinili 2016, a to su prvi koraci prema usponu euroskepticizma, globalnom nativističkom savezu i preispitivanju multilateralizma.

„Ovaj put, međutim, ratoborniji i spremniji Trump mogao bi zadati smrtonosni udarac zajedničkim sigurnosnim strukturama euroatlantskog prostora, uključujući EU i NATO. Kao što je Trump rekao: ‘Ne bih vas štitio, zapravo bih ih ohrabrio da rade šta god žele’. Nekoliko mjeseci prije novembra 2024. na izborima za Evropski parlament dolazi do uspona krajnje desnice i raznih nacionalističkih, euroskeptičnih snaga, koje će pak utjecati na formiranje novih većina u tom parlamentu“, smatra.

Nažalost, dodaje Morillas, temeljni element sigurnosti, a to je odbrana, još uvijek je lekcija koju Evropa mora naučiti. Ne pojedinačno, zahvaljujući povećanim izdacima za odbranu u državama članicama, već kolektivno i kroz integrirani pristup u EU.

Odbrana je na vrhu političkog dnevnog reda u evropskim prijestolnicama, ali osjećaj hitnosti je različit. Vlade moraju brzo preći s retorike na akciju kako bi se Evropa mogla odbraniti, zaključak je panela.