Mezrab – kombinacija iranskog gostoprimstva i holandske otvorenosti

Mnogo dobre muzike, večeri kulture i pripovijedanja priča, komedije i ostalih dobrih stvari, nudi Mezrab u Amsterdamu; o tom kulturnom prostoru govori njegov osnivač Sahand Sahebdivani.

Mezrab je mjesto na kom mjesečno možete čuti muziku iz različitih dijelova svijeta, prisustvovati večerima komedije i priče ili jednostavno uzeti mikrofon, te sami ispričati neku priču, šalu ili događaj koji vam se desio (Karl Giesriegl - Ustupljeno Al Jazeeri)

Sigurno ste čuli onu priču kako je neki grad toliko multikulturan da tokom dana u njemu možete čuti više desetina različitih jezika. Amsterdam je zaista takav, a iako se na prvu takvo što čini fantastično, čovjek se brzo navikne, i uskoro zaboravi da je to rijetkost, te da ima ogromnu privilegiju živjeti u takvoj sredini.

Amsterdam je sjedište mnogih multinacionalnih kompanija u kojima rade ljudi koji pripadaju čak i preko 200 različitih nacionalnosti, od kojih mnogi nemaju ni svoje države, ali imaju svoj narod, jezik, kulturu i običaje. Svi ti ljudi tokom godine funkcionišu kao jedno, a istraživanja govore da kompanije koje imaju takvu raznolikost obično više i zarađuju, tj. uspješnije su u svim poljima, i to upravo zbog različitih pogleda na život, na svijet, na sve što nas okružuje.

Iako Amsterdam mnogi vežu za lake droge, legalnu prostituciju i druge stvari koje su drugdje nelegalne, ovaj grad pruža i neke druge doživljaje, neke druge institucije kulture, kao i mnoga bogatstva kojih gotovo nigdje nema.

Sahand Sahebdivani (Alborz Sahebdivani – Ustupljeno Al Jazeeri)

Mezrab je institucija, nešto kao kulturni prostor, koja je nastala u stanu jedne iranske porodice, najprije spontano kao grupa građana, a kasnije kao udruženje građana i jedna od najpopularnijih kulturnih institucija ovog grada. Lokacija Mezraba, četvrta po redu, se nalazi blizu amsterdamske Centralne stanice, u rukavcu kanala IJ, preko puta nekoliko brodova na kojima ljudi čak i žive, na keju Veemkade. To je mjesto na kom mjesečno možete čuti muziku iz različitih dijelova svijeta, prisustvovati večerima komedije i priče, ili jednostavno uzeti mikrofon, te sami ispričati neku priču, šalu ili događaj koji vam se desio. U Mezrabu se organizuje 300-ak različitih događaja godišnje. Radni jezik je engleski, osim ako je drugačije naznačeno, tako da se može desiti i da pripovjedačko veče bude na holandskom. O Mezrabu smo razgovarali s njegovim osnivačem i današnjim kreativnim direktorom, Sahandom Sahebdivanijem.

  • Šta tačno znači riječ mezrab i kako ste došli na ideju njegovog osnivanja?

– Odgojili su me moji dobri i skromni roditelji. Nažalost, bili smo siromašni jer oni nisu imali društveni status koji su uživali u Iranu, tako da smo živjeli od čišćenja i sličnih poslova. Naš dom je bio mjesto uživanja. Napravili bismo ukusnu iransku hranu, pozvali ljude i uživali. Vi na Balkanu sigurno znate kako to ide i to je u mnogim dijelovima svijeta slično, osim možda na sjeveru i zapadu Evrope. U ranim dvadesetim sam se pitao da li bih mogao takvo što ponuditi neirancima. Živim u gradu u kojem se družim s Irancima, Grcima, Amerikancima, Ircima, Kurdima, i mnogim drugim različitim ljudima, pa sam smislio da nagovorim oca da napravi ogromnu količinu hranu i da napravimo nešto gdje bi svi bili dobrodošli. Jednom mjesečno, a ponekad i rjeđe, bismo se sastajali, moji roditelji bi nam servirali hranu i piće, a gosti bi svirali, pjevali, recitovali poeziju, i sl. U jednom momentu smo shvatili da nam je potrebno neko veće mjesto. U 24. godini sam iselio iz garsonijere u kojoj sam živio i taj novac uložio u kiriju za Mezrab. Pronašli smo stari coffeeshop (mjesto na kojem se prodaje marihuana) koji je propao i unajmili ga za samo 600 eura mjesečno. Bio je premali, već 30 ljudi bi ga napunilo, ali smo od samog početka dovodili najbolje muzičare. Još imam knjige koje sam tada vodio – zaradili bismo nekad 50, nekad 100 eura, a nekad samo dva ili tri, ali su nam dolazili ljudi poput recimo Branka Galoića (hrvatski muzičar koji živi i radi u Parizu, op. a.) i svirali besplatno. Svi su se pitali kako je to moguće jer su to ljudi koji su drugdje tražili velike svote, ali jednostavno su se osjećali kao kod kuće i to je ono što ih je privlačilo. Mama je pravila supu, tata je pravio ostalu hranu i to servirao, a to se jednostavno svima sviđalo.

Samo značenje riječi mezrab je isto kao i u turskom i hindi jeziku, a na perzijskom je to nešto slično gitarskoj trzalici, doduše malo drugačije za perzijske instrumente. To je jedna tako mala stvar, a šalje valove u svijet, pa sam zato mislio da je naziv dobar.

  • Čime ste se bavili tih dana, osim samog Mezraba? Jeste li imali neke druge poslove? Je li Mezrab samoodrživ?

– Uglavnom sam radio samo ja, a roditelji su povremeno pomagali, isključivo volonterski. Oni su tada držali vešeraj i svakim bi danom bili izloženi hemikalijama, a to mi se nije sviđalo. Pokušavao sam ih više involvirati u sve to, iako nisam znao da li će to biti moguće. Moj san je bio da postanem profesionalni pripovjedač, a u to vrijeme je vrlo malo ljudi od toga moglo napraviti neki novac. Svirao sam u različitim bendovima, ponekad baš s Brankom (Galoićem, op. a.), a imao sam i svoj Balkan Fusion Band. Dosta sam pisao i sve je nekako bilo povezano s pričama i muzikom. Danas kada većinu novca zaradim kao pripovjedač, pričajući i učeći druge ljude, malo ljudi se uopšte sjeća da sam ustvari i muzičar. Tih godina nisam mogao zaraditi ništa, uzdao sam se u volontere, a često sam ulagao i vlastiti novac koji sam zarađivao drugdje da bi Mezrab opstao. Ipak, sada je to mnogo veće nego što je bilo nekad, tako da sada imam i biznis partnera koji je involviran, mnoge volontere i druge ljude. Tata i dalje pravi supu (perzijska supa, nešto što liči na bosanske čorbe, a sastavni je dio skoro svakog događaja, op. a.).

  • Koliko muzičkih večeri ste napravili do danas i možete li izdvojiti neku koje se najradije sjećate?

– Kada smo počeli, muzika je išla svake subote, a pripovjedačke večeri jednom mjesečno. Danas pričamo priče triput sedmično, koncerte najmanje jednom mjesečno, a imamo i slobodne jam sessions. Dakle, govorimo o hiljadama različitih događaja u proteklih 20 godina. Sjećam se mnogih događaja. U Mezrabu smo imali mnoge muzičare – od violončelista do iranskih opernih pjevača. Neke stvari nikad neću zaboraviti, kao npr. kada nam se ušetao Wubbo Ockels, prvi Holanđanin u svemiru, ili kada je jedan američki Jevrej pokušavao naći svoje pretke u Poljskoj, i to u prvom Mezrabu, tom od tridesetak duša, pričao o tome kako su svi u tom malom poljskom mjestu bili veoma neprijateljski raspoloženi prema njemu, ali se tada javila osoba iz publike koja dolazi takođe iz tog malog mjesta, razmijenili su kontakte, te zajedno otišli tamo.

(Karl Giesriegl – Ustupljeno Al Jazeeri)

Bilo je i čudnih primjera. Jednom smo imali ljubitelja Donalda Trumpa koji je svoj govor završio rečenicom kako Ameriku ponovo moramo napraviti velikom, te jednog čovjeka koji nas je pokušavao vratiti izvornom islamu, šta god to značilo kod njega. Tada sam bio u dilemi da li da ih izbacim, jer su obojica bili agresivni, ali bi se drugi ljudi uključili, te ih nekako primili u topli razgovor koji ih je obojicu smekšao. Dugo su dolazili i nakon toga i nije bilo problema.

  • Posjetio sam Mezrab možda pedesetak puta i žao mi je što nisam i više. Imam osjećaj da su tamo svi uvijek dobro raspoloženi. Jeste li se ikada pokajali što ste napravili ovakvu instituciju i jeste li imali drugih problema?

– Nikad nisam imao nikakav biznis plan, nisam imao kapitala, niti ikakvog plana, tako da je uvijek bilo teško. Prvom prostoru, tom bivšem coffeeshopu, nedostajala su četiri kvadratna metra da bismo mogli prodavati alkohol, a u to vrijeme smo mislili da to donosi novac, pa smo tako krišom i ilegalno prodavali vino. To nas je naravno podsjetilo na Iran, gdje mnoge slične stvari nisu dozvoljene.

Drugi primjer se desio kada sam kupio CD player od 25 eura na kojem sam puštao muziku. Došla mi je inspekcija, te nabrojala nekoliko hiljada eura troškova koje moram napraviti, kako bih zaštitio komšije od zvuka, platio posebnu komisiju da dođe i sve to prekontroliše, itd. Na moj komentar da će me to koštati nekoliko kirija, gospođa iz opštine mi je samo rekla kako će sakriti pismo koje mi je poslala, te zažmiriti na sve što tu ne ispunjava standarde, ali me upozorila da će morati ponoviti pristup ako se iko bude žalio. Tada sam vidio da čak i Holanđani, koji se često slijepo drže pravila, znaju nekad popustiti i zažmiriti na oba oka, videći moj naivni pristup u kom želim mijenjati svijet.

Kada smo preselili na narednu lokaciju, tada je bilo vrlo teško. Bili smo van centra grada, a kirija je bila duplo viša. Ljudi su nestali jer im je bilo predaleko, pa čak i oni koji su rekli da će dolaziti. Pored toga, susjedi su se počeli žaliti jer nam izolacija nije valjala, a sve što smo zarađivali je bilo od muzike. Zbog toga smo morali pronaći novu lokaciju, gdje smo otkupili licencu za 17.500 eura napravivši veliki dug. Tada je to bio ogroman novac. Moj otac je već prodao vešeraj, a nakon toga je sa svojih 60 godina radio kod prijatelja za samo šest eura na sat da bi mi pomogao. Sve je trpilo. Djevojku sam vrlo rijetko viđao, a mnogi koji su danas vezani za Mezrab, uopšte i ne znaju za ovo jer sam tada gotovo sve radio sam. Nikad nisam pomislio da je sve to što radim pogrešno, ali bilo je veoma teško.

  • Kada ste napustili Iran i zašto? Posjećujete li svoju zemlju sada?

– Napustio sam Iran kao trogodišnjak, 1983. godine. Moji roditelji su bili politički aktivisti. Nakon revolucije je otac nastavio da se bavi politikom. Režim je tada ubijao mnoge disidente, a to se sve dešavalo usred rata s Irakom, te nemira s kurdskim pobunjenicima. Mnogi su imali ideju povratka u svoju zemlju, ali je otac shvatio da se sistem neće promijeniti tako brzo. Odgojio me u perzijskom duhu i sve što smo imali su jezik i kultura, odnosno muzika, hrana i ono čega su se oni sjećali. Nažalost, nikada više nisam vidio Iran, iz više razloga, kao što su npr. vojna obaveza, ali i moji politički stavovi koji su u međuvremenu postali vrlo jasni, tako da bi to putovanje bilo opasno po život. Moja supruga je Palestinka, a kćerke pola Palestinke, pola Iranke. Željeli smo ih redovno voditi u Izrael, na prostor odakle su im korijeni, bez obzira šta mislimo o Izraelu, ali da nam kćerke budu povezane s familijom, kulturom, jezikom, itd. Nažalost, i to je sada nemoguće. Životi Palestinaca su i prije ovog rata bili teški, a sada je to pogotovo tako.

Grčki bend Deli Teli tokom svirke u Mezrabu (Mirza Softić – Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Postoji li u Iranu neko mjesto poput Mezraba, makar inkognito?

– Ne vjerujem da ovakvo nešto postoji u Iranu. Mezrab je kombinacija iranske osjećajnosti i gostoprimstva, odnosno navike da kroz pripovijedanje i muziku budemo zajedno, te holandske otvorenosti. U Iranu bi rijetko ko pričao svoje lične priče, a i danas vidim da je moj otac mnogo više uzbuđen kada pričam uopštene priče nego svoje lične. To se jednostavno ne radi u našoj kulturi, tako da me tome naučila Holandija. Ovakva kombinacija je vrlo unikatna i mislim da je mogla uspjeti samo u imigrantskom gradu poput Amsterdama. Bilo je nekih medija koji su izvještavali o nama, pa su me često i ljudi iz Irana kontaktirali, govoreći da žele doći i vidjeti na šta to liči. Ono što se meni u Iranu posebno sviđa je činjenica da su oni u stanju nešto proizvesti od ničega. Iran ima vrlo živopisnu underground scenu. Mnogo generacija, ne samo u ovom režimu, nego decenijama, se bore za stvari koje iranski režim ne podržava. Tamo postoji kultura uradi sam, a čitao sam o nevjerovatnim stvarima, kao što su npr. pozorišni komadi u taksiju. U Iranu je normalna stvar podijeliti taksi, pa bi onda jedna osoba bila glumac, a ostali gledaoci. Ljudi osnivaju underground škole plesa i slične stvari. Holandija, s druge strane, ima veoma razvijen sistem podržavanja umjetnika, mada je sada s novom vlašću pitanje hoće li ostati tako, ali ja se zaista poistovjećujem sa stavom napraviti nešto od ničega, a to je iranska stvar.

  • Hoćemo li vidjeti još neke balkanske večeri u Mezrabu?

– Iskreno mi nedostaju balkanski bendovi u posljednje vrijeme. Čak sam i svirao s balkanskim bendovima. Ipak, u posljednje vrijeme je malo lakše organizovati neke druge stvari, kao što su npr. arapske noći plesa, pogotovo nakon što je došlo mnogo izbjeglica iz Sirije, željnih kulture. Putovao sam sa svojim bendom u Hrvatsku i Sloveniju, kasnije i u Srbiju, pošto prvobitno nismo mogli ući zbog jednog člana benda čiji je pasoš zahtijevao vizu. Nastojaćemo ponovo vratiti balkanske programe kod nas, ali Mezrab više nisam samo ja, sada je to mnogo veća priča od mene, a ja imam i drugih obaveza, poput roditeljstva ili predavanja. Nemoguće je da jedan čovjek organizuje 300 događaja godišnje i zato nas je sada mnogo.

Izvor: Al Jazeera