Prije deset godina Rusija je anektirala Krim, otvarajući put ratu u Ukrajini

Moskva tvrdi da je 90 posto stanovnika Krima glasalo za pridruživanje Rusiji, ali ‘referendum’ nije priznala Ukrajina niti bilo koja druga država. Putin je potom proglasio Krim dijelom Rusije.

(Al Jazeera)

Snažni muškarac u kasnim 30-im, s kratko ošišanom kosom, obratio se tog 7. marta 2014. godine grupi od 50-ak „dobrovoljaca“. Pored njega su bila tri muškarca u pancirima i zelenim uniformama, bez oznaka.

Mnoštvo muškaraca, u dobi od 20 do 50 godina, okupilo se ispred bijele vladine zgrade iz staljinističke ere u Sevastopolju, luci na ukrajinskom Krimu.

Nalazili su se uzbrdo od morske obale, pored ogromnih sekvoja, rascvjetanih trešnjinih stabala i starijih gospođa koje su držale rukom ispisane plakate na kojima je pisalo “U Rusiju kroz referendum” i “Želim kući u Rusiju”.

Osam dana kasnije, Moskva će održati “referendum” o “povratku” crnomorskog poluotoka Rusiji, a ljudi su bili nova “jedinica samoodbrane” koja će “spriječiti provokacije”, poručio je vođa „dobrovoljaca“.

Prišao sam im s bilježnicom i diktafonom – i odmah su me zgrabila dva “volontera”.

“Imam špijuna ovdje”, vikali su, zavrćući mi ruke i spremni da me pretuku.

Ali instruktor je rekao njima i meni da pričekamo.

Nastavio je govoriti pola sata, govoreći okupljenima da će se obuka održavati u vojnoj bazi izvan Sevastopolja i da trebaju doći u “udobnoj odjeći” i patikama.

Jedan od volontera ga je pitao trebaju li ponijeti vatreno oružje. Mnogi drugi kimnuli su s odobravanjem.

(Al Jazeera)

“Kada se uhvatite za oružje, mi postajemo naoružana kriminalna grupa. Ali ako se nešto dogodi, svaka jedinica će imati oružanu podršku”, rekao je instruktor.

Nakon sastanka, provjerio je moju novinarsku iskaznicu i rekao mi da je penzionisani obavještajac koji je služio u nestabilnoj ruskoj regiji Sjevernog Kavkaza i da je stigao na Krim kao “dobrovoljac”.

“Naše grupe će morati odgovoriti na izazove, provokacije – jer u gradu nedostaje policajaca”, rekao mi je. “Na djelu je NATO propaganda. Naš cilj je spriječiti prvi pucanj. Ako se dogodi prvi pucanj, nećete zaustaviti nered”, rekao je.

Ljubazno je odbio reći kako se zove.

‘Mali zeleni ljudi’

Prvi pucanj se nije dogodio, ali ono što se dogodilo na Krimu prije 10 godina utrlo je put današnjem ratu između Ukrajine i Rusije.

Vladimir Konstantinov, predsjednik regionalnog parlamenta Krima i ruski političar, rekao je 20. februara 2014. da „ne isključuje“ „povratak“ poluotoka Rusiji.

Istog dana, hiljade muškaraca sa oružjem u neobilježenim uniformama pojavilo se širom ukrajinskog Krima.

Oni su odgovorili na pobjedu prozapadnih protesta u Kijevu koji će u roku od nekoliko dana smijeniti proruskog predsjednika Viktora Janukoviča.

Nazvani “mali zeleni ljudi” ili “pristojni ljudi”, vojnici nisu komunicirali sa lokalnim stanovništvom ili novinarima, dok je ruski predsjednik Vladimir Putin iz Moskve poručio da se “oni ne nalaze tamo”.

Stanovnici Sevastopolja drže proruske slogane u martu 2014.  (Mansur Mirovalev / Al Jazeera)

Pojavili su se pokraj ukrajinskih vojnih, pomorskih i zračnih baza, a privremena vlada u Kijevu naredila je ukrajinskim vojnicima s Krima da odu bez ijednog ispaljenog metka.

Mnogi vojnici – zajedno s hiljadama policajaca i vladinih zvaničnika – pridružili su se proruskoj “vladi” koju je formirao Sergej Aksjonov, minorna politička figura i bivši šef mafije pod nadimkom “Goblin”.

Neki vojnici su privedeni, uključujući Ihora Vorončenka, tadašnjeg zamjenika šefa obalne odbrane Krima.

“Bila je to samica, bez prozora, kad izgubiš osjećaj za vrijeme, prostor. To psihički utječe na čovjeka”, rekao mi je Vorončenko 2018. dok je bio šef ukrajinske mornarice.

Nije se pucalo, ali je prolivena krv.

Dana 4. marta jedinica “samoodbrane” otela je krimsko-tatarskog demonstranta Reshata Ametova. Držali su ga s drugim taocima u Simferopolju, glavnom gradu Krima, i mučili sedmicu dana. Njegovo golo tijelo u modricama pronađeno je 15. marta, glave umotane u plastičnu foliju, izbodenih očiju.

Dan kasnije održan je “referendum”.

Bilboard koji poziva stanovnike Krima da glasaju za ‘povratak’ u Rusiju (Mansur Mirovalev / Al Jazeera)

Samo nekoliko škola i vladinih zgrada korišteni su kao “biračka mjesta” koje bi ispunili ushićeni proruski “glasači”, uglavnom stariji nostalgični za svojom sovjetskom mladosti, stvarajući iluziju masovnog izlaska na glasanje.

Moskva je rekla da je 90 posto stanovnika Krima glasalo za pridruživanje Rusiji, ali “referendum” nije priznala Ukrajina niti bilo koja druga država. Ruski predsjednik Vladimir Putin je 21. marta proglasio Krim dijelom Rusije.

Aneksija je podigla njegov slabiji rejting na visokih 88 posto, a neki Rusi su to vidjeli kao prvi korak ka obnavljanju Sovjetskog saveza.

Kao odgovor na Arapsko proljeće, niz masovnih protesta na Bliskom istoku, Kremlj je došao na ideju “Ruskog proljeća”, potaknuvši proteste u ruskim govornim regijama Ukrajine na istoku i jugu.

Zašto Krim?

Stari Grci, Rimljani, Mongoli i Turci borili su se za Krim, najzapadniji dio Velikog puta svile.

Postao je dragulj u kruni ruskih careva, koji su ga 1783. anektirali od Krimskih Tatara, čijom su muslimanskom državom vladali potomci Džingis-kana i bili u savezu s Otomanskom Turskom.

Carevi i komunisti razumjeli su najveću stratešku važnost Krima u kontroli Crnog mora, a nacistička Njemačka ga je okupirala tokom Drugog svjetskog rata.

Sovjetski diktator Josif Staljin optužio je Tatare za “kolaboraciju” s nacistima i naredio da se njihova cijela zajednica od 200.000 deportuje u centralnu Aziju.

Proruski skup u Sevastopolju, na Krimu, u martu 2014. (Mansur Mirovalev / Al Jazeera)

“Rano ujutru, začuo se snažan udarac na vratima. Vikao sam: ‘Mama, tata se vratio iz rata! Ali bila su to dva vojnika koja su nam rekla da počnemo da se pakujemo“, ispričao mi je historičar Nuri Emirvalijev, koji je tada imao 10 godina, o deportaciji 18. maja 1944. godine.

Više od polovine njih je umrlo na putu, uključujući i njegovu mlađu sestru.

“Prilikom zaustavljanja, vojnici su vikali: ‘Imate li mrtvih? Izvedite ih’”, prisjetio se Emirvalijev.

Rijetkim preživjelima i njihovim potomcima bilo je dozvoljeno da se vrate na Krim kasnih 1980-ih samo da bi vidjeli kako su njihove domove okupirali etnički Rusi i Ukrajinci i kako su oni postali manjina kojoj se ne vjeruje i koja se ocrnjuje.

Krim je postao dio sovjetske Ukrajine 1954. godine tokom izgradnje Sjevernokrimskog kanala koji je omogućio poljoprivredu u sušnim unutrašnjim područjima i pokrenuo rast urbanih centara. Moskva je Krim pretvorila u sovjetsku rivijeru, a milioni bivših sovjetskih građana i dalje se prisjećaju svog odmora tamo.

Nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. i ukrajinskog sticanja nezavisnosti, na Krimu se i dalje pretežno govorilo ruskim jezikom, njegovi stanovnici su uglavnom bili lojalni Moskvi, a ruska Crnomorska flota bila je bazirana u Sevastopolju.

‘Umro uzalud’

Od 2000-ih, ruski političari, uključujući gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova, počeli su posjećivati Krim i otvoreno pozivati njegove stanovnike da se “ponovo ujedine” sa Rusijom.

U međuvremenu, ukrajinske političke elite nisu obraćale mnogo pažnje na razvoj poluotoka i dopuštale su korupciji da napreduje, “misleći da će korupcija povezati lokalne elite sa centralnim”, rekao je Aleksej Kušč, analitičar iz Kijeva, u izjavi za Al Jazeeru.

Ali ta praksa je zatajila 2014. godine, kada su krimske elite vidjele uspjeh prozapadne pobune u Kijevu, uplašile su se “odgovornosti za korupciju” i preferisale aneksiju, rekao je.

Aneksiju je pratio dolazak ruskih zvaničnika – i transformacija endemske korupcije.

Proveli su veliku reviziju vlasničkih prava i izvlastili hiljade nekretnina, uključujući hotele na plaži, vinograde, jedan filmski studio.

Aleksander Strekalin (75) odupirao se preuzimanju njegove male kafeterije u luci Jalta.

U septembru 2017. polio se acetonom, zapalio upaljačem i umro tri mučna dana kasnije.

“Umro je uzalud”, rekla mi je njegova udovica Mila Seljamieva.

U međuvremenu, Kremlj i promoskovske vlasti pokrenule su obračun s kritičarima, uključujući sekularne disidente i religiozne krimske Tatare, osuđujući desetke na zatvorske kazne zbog navodnog “ekstremizma” i “zadiranja u ruski ustavni poredak”.

Izvor: Al Jazeera