Zmajevi na nebu iznad Rafaha kao simbol nade

Šareni zmajevi koji se vijore na nebu iznad Rafaha sušta su suprotnost stvarnosti nad kojom lete: zbijenim, pohabanim šatorima i redovima ljudi koji pokušavaju pronaći hranu, vodu i drvo za ogrjev. Na tom mjestu trčkaraju djeca kojoj osmijesi osvjetljavaju iscrpljena lica dok podižu pogled prema svojim letećim čudima.

Činjenica da im jedna tako jednostavna igračka može donijeti trenutke radosti sama po sebi je čudo i dokaz nesalomivog duha djece koja ovo uspijevaju usred ruševina, smrti, raseljavanja, gladi i hladnoće dok brutalni izraelski rat protiv Gaze ulazi u peti mjesec.

Više od 1,3 miliona raseljenih ljudi trenutno boravi u Rafahu, gdje je gustoća naseljenosti među tri najveće na svijetu. Razlika je samo u tome što ovi ljudi ne žive u višespratnicama ili modernim gradovima: oni su zbijeni u improvizovanim šatorima.

‘Vrištali smo’

Dvanaestogodišnji Tariq Khalaf ima zmaja i veoma se ponosi njime.

„Kada je izašlo sunce, izašao sam iz šatora da sjedim ovdje na pijesku“, priča on. „Vidio sam djecu kako puštaju zmajeve i pitao sam ih kako bih ga i ja mogao nabaviti.“

„Imao sam štapove, ali ne i papir, pa sam pronašao čovjeka koji je imao papir i zamolio ga. Napravio je jedan za mene i jedan za svog sina i sada mogu izaći i cijeli dan se igrati sa svojim zmajem.“

„Baš je lijepo gledati ga kako se podiže na nebu uz pomoć vjetra i trčati s njim, to volimo i ja, i moji prijatelji iz obližnjih šatora.“

Ponos i sreća prožimaju Tariqove riječi, pokazujući koliko mu je nedostajao boravak vani i igra s prijateljima.

„Ne možemo se igrati … ranije smo igrali fudbal, ali nema prostora između šatora. Ne možemo se igrati i trčati kao što sam radio napolju pored naše kuće.“

Tariq i njegova porodica raseljeni su iz svog doma u Nassru u Gazi u bolnicu Al-Shifa, a potom u Khan Younis. Na kraju su dospjeli u Rafah.

„Otišli smo iz svoje kuće zbog bombardovanja. Vrištali smo zbog eksplozija“, priča on. „Otac je [uvijek] pokušavao pronaći hranu kroz humanitarnu pomoć ili uz pomoć ljudi koji su dijelili hranu raseljenima.“

„Vrijeme sam provodio trčeći po školskom dvorištu [u Khan Younisu] ili bih samo sjedio u ćošku, čekajući noć da bih mogao spavati.“

 ‘Djeca su mi ostarila’

I Salem Baraka se uključio u igru sa zmajevima, najvećim dijelom zbog djece, isrpičao nam je.

Ovaj 40-godišnjak iz Abasana, istočno od Khan Younisa došao je u Rafah na samom početku rata, naviknut na raseljavanje svaki put kada Izrael napadne Gazu.

„Ostavio sam zemlju i kuću da bih spasio djecu od smrti … Imam šestero djece, najmlađi Louay ima devet godina.“

„Djeca su veoma uplašena i u isto vrijeme im je dosadno, a kako rat napreduje, sve postaje gore. Neki su postali nasilni i agresivni i ne govore ni s kim.“

„Moja djeca su imala svoje sobe; igrali su se s rođacima. Sada sjede ispred šatora, stavljajući svoj život na čekanje.“

Kada su zmajevi postali popularni, Louay je zatražio od Salema da mu napravi jedan, ali taj nije mogao letjeti, pa je Salem kupio zmaja od nekog iz kampa.

„Pogledajte“, kaže on, pokazujući prema gore. „Zbog zmajeva nebo izgleda lijepo i nije kao inače puno dima od bombardovanja.“

„Djeca su mi ostarila u ratu, promijenili su se“, dodaje zabrinuto.

„Zmajevi ih zabave“, kaže on. „Vidim Louaya kako priča sa svojim zmajem, vrišti kada padne i razdragan je kada poleti. Sretan sam što je pronašao zanimaciju i igru umjesto da sjedi u pijesku i plače od dosade.“

‘Brinem se da ću se izgubiti među šatorima’

Još jedan lovac na zmajeve je 13-godišnji Saeed Ashraf koji je isto tako došao u Rafah iz Khan Younisa.

Zmaja je kupio od jednog dječaka u kampu koji ih pravi i prodaje kako bi zaradio nešto novca i pomogao porodici.

„Kupio sam jedan sebi i jedan bratu Muradu koji ima devet godina“, kazao je Saeed.

„Sada izlazimo iz šatora kad god je vrijeme pogodno za puštanje zmajeva. Ne idemo daleko jer ima mnogo šatora i plašim se da bismo se mogli izgubiti ako odemo predaleko.“

„Murad i ja ostanemo blizu šatora i tu puštamo zmajeve. To nas usrećuje, otac sjedi blizu, gleda nas. Mislim da i njega ovo usrećuje.“

„Nedostaje mi naš dom u Khan Younisu i nadam se da će vojska brzo otići.“

Saeed kaže da će, kada rat završi, ponijeti zmajeve da ih može puštati u svom naselju s bratom i komšijama.