Doprinos žena: Suočavanje sa prošlošću za svjetliju budućnost

Ratovi na Zapadnom Balkanu devedesetih godina ostavili su duboke ožiljke na generacije koje su ih preživjele, a jedan od najtežih tereta koje su žene nosile, i još uvijek nose, jeste ratno seksualno i rodno zasnovano nasilje. Iako političke granice i etničke podjele često otežavaju zajedničke inicijative među državama bivše Jugoslavije, nevladine ženske organizacije uspijevaju uspostaviti međusobnu saradnju u borbi za pravdu, priznanje i izlječenje.

Ovaj tekst istražuje kako organizacije iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova, kroz zajedničke projekte, nastoje doprinijeti procesu suočavanja s prošlošću, izgradnji kulture pomirenja i osnaživanju žena koje su preživjele ratne traume. Kroz njihove aktivnosti, nadmašujući granice i političke prepreke, pokazuje se da je moguće graditi bolju budućnost – onu u kojoj se poštuju ljudska prava i dostojanstvo svakog pojedinca.

Otvaranje tabu tema

Kroz zajednički projekat, organizacije “Žene u crnom”, “Autonomni ženski centar” i “Inicijativa mladih za ljudska prava Srbija” iz Srbije, “Centar za rehabilitaciju žrtava torture Kosovo” i “Medica Đakovica” sa Kosova, te “Viva Žene” i “Medica Zenica” iz Bosne i Hercegovine, uz podršku “Medice Mondiale” iz Njemačke, nastoje preživjelim ženama omogućiti dostojanstven život i jednake šanse u ostvarivanju svojih prava.

“Važno je da ove ženske nevladine organizacije otvaraju još uvijek tabuizirane teme na ovaj način kao što je suočavanje s prošlošću. Istinski vjerujemo da zajedničkim snagama, iskustvima i dosadašnjim postignućima možemo doprinijeti izgradnji mira u našem regionu. Neophodno je približiti javnosti koje su to posljedice rata i konfliktnih situacija, raditi na promovisanju mira i izlječenju rana”, kaže Sabiha Husić, direktorica “Medica” Zenica.

Prema riječima ove doktorice rodnih studija, psihoterapeutkinje, međunarodne konsultantice i edukatorice, za razliku od političara koji zanemaruju ljudska prava i potrebe građana i građanki iz tri zemlje regiona u kojim se provodi projekat, ženske specijalizirane nevladine organizacije sarađuju i pružaju pomoć i podršku “posebno onim najosjetljivijim”.

“Nema tabuiziranih tema, spremne da čujemo drugu stranu, ali kada slušamo da slušamo čovjeka, ljudsko biće, a ne sa etiketiranjem kojoj etničkoj grupi pripada ili bilo nekoj drugoj vrsti etiketiranja i podjela”, objašnjava Sabiha Husić, dobitnica prestižne nagrade „Žena svijeta“ iz 2014. godine, koju je osvojila za “izuzetno vodstvo i posvećenost pomaganju ženama i djeci žrtvama ratnog i post-ratnog nasilja u Bosni i Hercegovini”.

“Medica” Zenica je prva ženska nevladina organizacija u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 1993. godine sa ciljem da ohrabri i osnaži žene da progovore te da im pruže adekvatnu pomoć i podršku.

“Od 1993. godine do danas nosimo se sa posljedicama rata i trauma, pa i kad je u pitanju i seksualno nasilje tokom ratnih dešavanja, kada su u pitanju nestali članovi porodica, ljudima koji su bili zarobljeni. Određenih pomaka ima na individualnom planu, ali sve to ukazuje da te traume ostavljaju dugoročne posljedice, kako za samu osobu koja je bila izložena toj traumi, tako i na djecu, porodice, pa danas već govorimo o transgeneracijskom prenosu traume. Stoga mislim da je obaveza da se ozbiljnije svi pozabavimo ovim pitanjem”, kazuje Husić.

Sanja Pavlović aktivistkinja je “Autonomnog ženskog centra” iz Beograda, nevladine organizacije koja je osnovana 1993. godine, a čiji je rad zasnovan na feminističkim principima i teoriji.

“Ta feministička saradnja i saradnja između ženskih organizacija i mirovnih aktivistkinja postojala je pre rata, postojala je tokom rata, a postoji i sada nakon rata. Taj kontinuitet je nešto na šta smo najviše ponosne i nešto što je bilo najteže uspeti održati da ne puknu te veze poverenja. Odnos poverenja je morao iznova da se gradi jer su nastale pukotine. Sve ono što radimo je zasnovano na brizi za druge, brizi za sve žrtve rata i sa druge strane na zahtevu za odgovornošću svih koji su odgovorni”, naglašava Pavlović.

Osnažiti preživjele

Navodi da u projektu koji zajedno rade imaju komponente koje se odnose unutar jedne države “jer svaka država ima svoje specifičnosti čak i u odnosu na žrtve koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata, na koji način se nosi sa time”.

“Mnogo više je sličnosti između Bosne i Hercegovine i Kosova u odnosu na Srbiju, pre svega jer je tamo bilo daleko više žrtava. U Srbiji mi ni ne znamo koji je to broj žena koje su preživele seksualno nasilje jer postoji jedan potpuni zid ćutnje, uopšte se o tim zločinima ne govori. To je deo generalnog ćutanja Srbije na ratove i odnosa Srbije. Tu mislim i na vlast, ali isto tako i na društvo, na pojedince i pojedinke koji odbijaju da se suoče sa time šta se dešavalo devedesetih u nekom najširem smislu, a posebno vezano za zločine koji su činjeni protiv žena. Konkretno, tu je najjača sprega između nacionalizma i mizoginije (mržnja ili odbojnost prema ženama ili djevojčicama; op.a.)”, naglašava Pavlović.

Za koleginice koje rade u Bosni i Hercegovini i na Kosovu kaže da su više orijentisane ka direktnim uslugama podrške za žene koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata, a da u Srbiji više orijentisane pravom na istinu gdje pokušavaju poslati poruke javnosti šta se desilo kroz edukacije, medijske istupe i ulične akcije.

Feride Rushiti direktorica je “Centra za rehabilitaciju žrtava torture Kosovo”, nezavisne, nevladine organizacija osnovane 1999. godine sa misijom da obezbjedi i pruža tretman i rehabilitaciju za žrtve torture.

“Rodno zasnovano nasilje ostaje značajno pitanje na Kosovu, duboko ukorjenjeno u kulturnim normama, stigmi i sistemskim izazovima. Iako je postignut napredak, kao što su pravni okviri koji se bave nasiljem u porodici i seksualnom nasilju u sukobu, praznine u implementaciji, društveni tabui i ograničene usluge podrške i dalje ostavljaju mnoge preživjele bez adekvatne pravde ili izlječenja.

Organizacije poput Kosovskog centra za rehabilitaciju žrtava torture neumorno rade na pružanju podrške i jačanju glasa preživjelih. Uložili smo napore da podstaknemo saradnju sa srpskim i bosanskim organizacijama kako bi se ova pitanja bavila preko granica. Međutim, značajan napredak zahtjeva snažniji angažman na institucionalnom nivou, pošto je Srbija pokazala nedostatak volje da sarađuje na ovim kritičnim pitanjima. Potrebno je više zajedničkih napora kako bi se osnažili preživjeli i stvorilo društvo koje cijeni jednakost i sigurnost za sve”, priča Rushiti.

Osobama koje su preživjele rodno zasnovano nasilje poručila je da nisu same. “Vi ste jaki, otporni i zaslužujete iscjeljenje i pravdu. Vaša hrabrost inspiriše promjenu, a vaš glas je važan. Niste sami – mi stojimo uz vas, posvećeni svijetu u kojem je vaše dostojanstvo zaštićeno, a vaša vrijednost proslavljena”.

Solidarnost na djelu

Pomenute organizacije iz projekta rade na prevenciji i suzbijanju i drugih oblika nasilja prema ženama na Balkanu. Femicid, zločin iz mržnje prema ženama, i dalje je prisutan, često zanemarivan i nedovoljno prepoznat u post-ratnim društvima.

U Srbiji je od početka 2024. godine ubijeno najmanje 17 žena. U periodu od 2011. do kraja 2023. godine u ovoj zemlji je ubijeno 406 žena, među kojima je bilo i 15 djevojčica.

Od 2019. godine do danas u Bosni i Hercegovini su ubijene 63 žene. Jedanaest u toku ove godine.

Sa tri slučaja u 2024. godine, od kojih su dva bila u aprilu, u Uroševcu i Peći, te jedan u augustu u Gračanici, broj slučajeva femicida na Kosovu u posljednjih deset godina povećan je na 58.

Femicid ni u jednoj od ove tri zemlje nije prepoznat kao posebno krivično djelo. Na prostru bivše Jugoslavije kao zasebno krivično djelo prepoznat je u Sjevernoj Makedoniji od 2021. i Hrvatskoj od 2023. godine.

“U poslednjih desetak godina Srbija je iznad stope femicida na evropskom nivou. Posebno zabrinjava da imamo visok broj žena koje su ranije prijavljivale nasilje, a za koje institucije očigledno nisu adekvatno reagovale i nisu ustale da ih zaštite. Time se šalje poruka da institucije ne mogu da stanu na kraj nasilnicima, ali i poruka drugim ženama da ako prijave nasilje da neće biti zaštićene. Najveći problem među institucijama je to što ne znaju da procene rizik kada žena prijavi nasilje”, smatra Sanja Pavlović.

Sabiha Husić kaže da se treba jasno i glasno usprotiviti bilo kojoj nepravdi i nasilju, pokazati solidarnost na djelu i stati na stranu žrtava bez obzira ko su, kako se zovu, koje su pripadnosti i gdje žive, te pokušati pružiti pomoć i podršku.