Mainstream stranke moraju promijeniti politiku da poraze krajnju desnicu

Evropska unija se suočava sa sve većim pritiskom da se uhvati u koštac s ekonomskim, sigurnosnim i klimatskim izazovima, ali uspon radikalnih desničarskih stranaka prijeti da poremeti reforme potrebne za osiguranje budućnosti Evrope.

Uspon radikalno desnih stranaka i na evropskom nivou i na nivou država članica tokom posljednjih godina mogao bi značajno zakomplicirati sposobnost EU-a da provede potrebne reforme, upozoravaju politički analitičari.

Analitičari upozoravaju da se mainstream stranke moraju vratiti svojim korijenima i izvornim politikama, a ne prilagođavati se politikama populističkih desnih stranaka, te da je to jedini način kako se one mogu pobijediti.

Analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI), Adnan Ćerimagić kaže za Al Jazeeru kako se mainstream stranke suočavaju s ozbiljnim izazovima u suzbijanju rasta krajnje desnice, prije svega zbog svojih grešaka u razumijevanju uzroka ovog trenda i nedjelotvornosti u suočavanju s njim.

„Krajnja desnica u Europi je, inspirisana strategijom Viktora Orbana, uspješno iskoristila teme poput migracija i kulturnih promjena kako bi mobilizirala podršku, posebno među mladima“, kaže Ćerimagić.

Opisuje i kako se Orbanova vizija temeljila na nekoliko ključnih tačaka, koje su doprinijele privlačenju podrške koju mainstream stranke nisu uspjele pratiti.

„Prvo, eksploatacija strahova od migracija. Nedostatak jasne, koherentne politike upravljanja migracijama od strane mainstream stranaka ostavio je prostor krajnjoj desnici da se nametne kao zaštitnik nacionalnih interesa. Ove stranke često potcjenjuju dubinu javnog straha od ‘nekontrolirane migracije’ i ne uspijevaju ponuditi uvjerljive alternative.

Drugo, zanemarivanje ideološke borbe. Krajnja desnica je aktivno investirala u ideološke narative, akademije i platforme koje promoviraju njihove ideje, poput teorije ‘velike zamjene’. Mainstream stranke, s druge strane, često izbjegavaju ideološku raspravu, ostavljajući ovu sferu nebranjenom.

Treće, neuspjeh u privlačenju mladih. Krajnja desnica se uspješno predstavila kao ‘moderna, cool i trendy‘, koristeći društvene mreže i pop-kulturu kako bi doprla do mlađe populacije. Mainstream stranke nisu uspjele izgraditi sličnu privlačnost i često djeluju zastarjelo.

Četvrto, nedostatak proaktivne reakcije. Pad broja neregularnih migranata nakon 2016. godine, a koji je postignut zahvaljujući dogovoru između EU-a i Turske, kupio je vrijeme za djelovanje, ali mainstream stranke nisu iskoristile ovu priliku za jačanje povjerenja kroz konkretne politike. Umjesto toga, porast broja migranata i izbjeglica nakon 2021. ponovno je dao municiju krajnjoj desnici“, pojašnjava Ćerimagić.

Nedostatak jasne političke vizije

Krajnja desnica se sada pozicionira kao glavni nosilac promjene, dok se mainstream stranke percipiraju kao pasivne, nesposobne da se suoče s realnim izazovima i uvučene u “elitski diskurs” koji ne odjekuje prema običnim građanima.

„Ako mainstream stranke žele zaustaviti ovaj trend, morat će ponuditi jasnu viziju, suočiti se s ključnim pitanjima kao što su migracije i identitet, i aktivno se uključiti u borbu za srca i umove mladih, bez zanemarivanja osnovnih vrijednosti ljudskih prava i inkluzivnosti“, zaključuje Ćerimagić.

Pritisak za reformu EU-a raste. Uz ratove koji bjesne u Ukrajini i Gazi, zahlađenje odnosa između Kine i SAD-a te potencijalni trgovinski rat na horizontu, EU se mora pozabaviti nedostatkom konkurentnosti.

Catherine de Vries, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Bocconi u autorskom tekstu za Social Europe kaže kako osiguravanje ekonomskog rasta možda neće biti održivo bez bliže fiskalne integracije i jačeg jedinstvenog tržišta, a dublja odbrambena saradnja potrebna je kako bi se odgovorilo na rastuće geopolitičke izazove.

„Štaviše, kako bi bila spremna za budućnost, EU treba iskoristiti nove tehnologije za stvaranje prosperiteta za sljedeću generaciju, dok u isto vrijeme potiče zelenu tranziciju kako bi se nosila sa sve većim posljedicama klimatskih promjena. Mnogi od ovih izazova zahtijevaju prekograničnu saradnju, ali upravo u ovom trenutku političke stranke kritične prema daljnjim integrativnim koracima vodeće su u anketama u Evropi“, upozorava De Vries.

Stranke radikalne desnice, kao što su Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Fidesz u Mađarskoj, Stranka za slobodu u Nizozemskoj i Alternativa za Njemačku, pojavile su se kao neke od najeuroskeptičnijih političkih snaga u Evropi.

De Vries ističe kako su se te stranke pomakle sa zagovaranja izlaska iz EU-a, stajališta poznatog kao izlazni euroskepticizam, na promoviranje reformskog euroskepticizma, čiji je cilj transformirati EU u labaviji savez suverenih država. Na prvi pogled može se činiti da ova promjena signalizira spremnost za uključivanje u politiku EU-a, ali pomnije ispitivanje otkriva da bi značajnu reformu moglo učiniti još teže ostvarivom.

„Veći dio poslijeratnog razdoblja evropska je integracija napredovala uz minimalnu brigu za javno mnijenje ili domaću politiku. Evropska javnost bila je uglavnom ravnodušna prema EU, dok su političke elite širom spektra uglavnom podržavale dublju integraciju. Ta se dinamika počela mijenjati 2005. godine, kada su predloženi ustavni ugovori odbijeni na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. Većina francuskih i nizozemskih birača rekla je ‘Ne’ i ‘Nee’, signalizirajući rastuću potražnju za euroskepticizmom. Od tada je Evropa svjedočila porastu stranaka koje kritiziraju EU i sve većoj politizaciji evropskih pitanja na nacionalnim i evropskim izborima“, kaže profesorica De Vries.

Podsjeća kako je najglasnije protivljenje došlo od stranaka radikalne desnice, koje su u početku zagovarale izlazni euroskepticizam zagovarajući izlazak svojih zemalja iz EU-a.

„Njihovo žestoko protivljenje evropskom projektu također je utjecalo na mainstream stranke, čineći kompromise tokom kriza poput krize u eurozoni i izbjegličke krize često nedostatnima i odgođenima. Glasanje o Brexitu 2016. pokazalo se prekretnicom. Za euroskeptične stranke širom Evrope Brexit je poslužio kao test. Odluka Velike Britanije da napusti EU postala je mjerilo za procjenu izvedivosti i posljedica izlaska. Međutim, politička previranja oko Brexita, uključujući i pad vlade Borisa Johnsona, dovela su do povećane podrške članstvu u EU među građanima u preostalih 27 država članica. Ova promjena potakla je radikalne desničarske stranke da odustanu od poziva na izlazak i umjesto toga se fokusiraju na reformu EU-a iznutra“.

Veliki izazovi pred EU

Zauzimanje stava reformiranja EU-a iznutra moglo bi se pokazati još većim izazovom za funkcionalnost Unije.

„Stranke radikalne desnice stekle su značajnu institucionalnu moć u EU, uključujući i zastupljenost u Evropskom parlamentu, gdje je trenutni parlament najdesniji u svojoj historiji. Neki imaju utjecajne uloge, kao što su potpredsjednici u Evropskoj komisiji, a mnogi sada sjede u Vijeću kao dio vladinih koalicija na nacionalnom nivou. Ostaje pitanje kako će te stranke ostvariti svoj utjecaj“, kaže De Vries.

Dodaje da bi povratak Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a mogao utjecati na to koji će pristup prevladati u provođenju reformi u EU.

„Trumpov transakcijski pristup mogao bi izvršiti pritisak na evropske zemlje da sarađuju i provedu reforme, jer bi ekonomske i sigurnosne posljedice nedjelovanja mogle otuđiti glasače. Međutim, Trumpova doktrina ‘Amerika na prvom mjestu’ također bi mogla promijeniti računicu za radikalne desničarske stranke. Njihov pomak od izlaska do reformskog euroskepticizma bio je uglavnom strateški, a Trumpova retorika mogla bi ponovno pokrenuti nacionalističku ideologiju ‘zemlja na prvom mjestu’. Mnoge pristalice radikalne desnice divile su se Trumpovom prvom mandatu, a usvajanje sličnog transakcijskog stava moglo bi odjeknuti u njihovoj domaćoj bazi, čak i ako bi saradnja mogla polučiti bolje rezultate“, smatra.

Ako radikalne desničarske stranke u vladi budu privučene transakcijskim politikama “moja zemlja na prvom mjestu”, prostor za postizanje zajedničkih evropskih stajališta dodatno će se suziti.

De Vries zaključuje kako, historijski gledano, pregovori s EU-om bili su prepuni problema s obavezama i rješenja s najmanjim zajedničkim nazivnikom. Usponom radikalne desnice, čini se da je put reformi koje su tako očajnički potrebne evropskom kontinentu sve ograničeniji.