Svetislav Basara – uvijek uz progonjene, nikad uz progonitelje

„Najvažnije mi je biti uz progonjene, nikada uz progonitelje“, kaže Svetislav Basara, poznati srpski i jugoslovenski pisac, dobitnik gotovo svih značajnijih književnih nagrada u Srbiji i regiji.

Nedavno je dobio i regionalnu književnu nagradu „Ćamil Sijarić“ koja se ove godine prvi put dodjeljuje i odnosi se na prostor Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nagrada se dodjeljuje za najbolji roman ili zbirku priča objavljen u te četiri države.

Svetislav Basara je nagradu dobio za roman Rekapitulacija u konkurenciji sa najznačajnijim imenima književne scene na ovim prostorima.

• Prvi ste dobitnik Regionalne književne nagrade ‘Ćamil Sijarić’ za roman ‘Rekapitulacija’. U jednoj izjavi ste kazali da je to knjiga o posljednjih 35 godina u Srbiji i regiji, da li se bližimo, s obzirom na naslov, konačnom epilogu i nekom novom početku?

– Ne, na žalost. Nema epiloga, nema novog početka. Sumnjam da će ga ikada i biti. Rekapitulacija nije epilog čak ni u mom literarnom svetu. Posle Rekapitulacije objavio sam roman Minority Report koji se bavi sličnim istraživanjima, a sada pišem roman Horizont događaja, takođe na manje-više istu temu.

Kao da su sve nacije – ne samo balkanske, mada one prednjače – zalutale u najmračnijim zakucima svojih istorija i neprestano se vrte u krug. Problem je što mi vidimo samo mali isečak istorijske slike, maksimum šezdesetak godina naših svesnih života i ne uspevamo da sagledamo celinu.

Izgleda da je i u boljim vremenima bilo iluzorno očekivati epiloge i nove početke. Za mene lično, bitno je kakva god da bila vremena – a nikakva su – biti uz progonjene, ne uz progonitelje.

• Gdje vidite i ima li odgovornosti književnog esnafa za ovih 35 godina?

– Kako da ne. I to presudne. U slučaju Srbije – o drugim sredinama neka govore tamošnji pisci – upravo je književni esnaf (u širem smislu, tu spadaju i istoričari i tzv. intelektualci) pripremio ratnu politku čiji je Slobodan Milošević bio samo operativac na terenu. Ja, recimo, mnogo veću odgvoronost pripisujem Dobrici Ćosiću, njegovoj smušenoj zemljoradničkoj ideologiji i njegovoj posluzi, nego Miloševiću i njegovim satrapima.

• Trenutno su aktuelni protesti u zemlji, hoće li to dovesti do stvarnih promjena ili ćemo opet imati onu ‘sjaše Murta da uzjaše Kurta’?

– Ti studentski protesti su za mene i za sada velika nepoznanica. Uopšte ne liče na uobičajene neartikulisane proteste u Srbiji. Ima tu neke konstruktivne energije. Nema (ili ima minimum) karnevalizacije i atmosfere petparačkog performansa, karakterističnih za opozicione proteste. Aleksandar Vučić odlično zna kako da se nosi sa opozicionim protestima, oni se odvijaju po scenariju koji odgovara vlastima. Sa ovim protestima ne zna šta da uradi.

Znaćemo više kad studenti predstave svoju političku platformu. Do tada možemo samo gledati i slušati.

• Zašto svih ovih 35 godina imamo ‘kretanje u krug’, izuzev perioda Ðinđićeve vlasti od dvije godine?

– Od tih 35 godina najmanje 20 sam potrošio na pokušaje da odgovorim na to pitanje, ne samo u fikcionalnim delima, nego i u esejima i publicistici, i vrlo sam malo toga saznao.

• Dobitnik ste nagrade ‘Ćamil Sijarić’ koja je regionalnog karaktera i odnosi se na četiri države ex-Jugoslavije. Koliko to donosi povezivanju i rekao bih, ozdravljenju regije?

– E pa ovako: ta nagrada će na svim stranama povezati sve one koji se nikada nisu ni razdavajali, na sve druge neće uticati ni koliko lanjski sneg.