Turska strategija u Siriji: Zaustaviti podjele i osigurati jedinstvo zemlje

Šef Turske obavještajne službe Ibrahim Kalin pojavio se u Emevijskoj džamiji u sirijskoj prijestonici Damasku 12. decembra ove godine, samo četiri dana nakon pada režima bivšeg sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Kalin nije samo obavio molitvu, nego je obišao ulice Damaska ​​u automobilu koji je vozio vrhovni zapovjednik nove uprave u Siriji Ahmed al-Sharaa, dok su se Sirijci okupljali da ih dočekaju.

Ankara je ovime jasno poručila da Turska neće ostaviti Siriju samu u trenutnoj fazi tranzicije, koja je često obilježena nemirima, karakterističnim za faze tranzicije u svijetu, posebno one nasilne.

U isto vrijeme su stizale izjave visokih turskih zvaničnika, koje su otkrile karakteristike predstojeće turske strategije u Siriji.

Prije nego što pokušamo naslutiti karakteristike te strategije, moramo razumjeti geostratešku važnost Sirije za Tursku.

Šta Sirija znači Turskoj?

Priroda odnosa između ove dvije zemlje ne može se razumjeti bez historijskog pristupa kako bi se objasnile duboke geopolitičke, geostrateške i geokulturne veze koje ih povezuju još od doba Osmanskog carstva.

Uprkos raspadu Osmanskog carstva i pojavi novih političkih struktura na njegovim ruševinama, Sirija je zadržala isti značaj za Tursku jer je politički i ekonomski prolaz prema Iraku, Saudijskoj Arabiji i Jemenu – područjima koja su s Turskom povezana zajedničkom historijom i interesima.

Ove dvije zemlje povezuje i zajednička granica do 900 kilometara, što je Turskoj uzrokovalo ozbiljan sigurnosni problem, posebno nakon pojave Kurdistanske radničke partije (PKK) i njenog prihvatanja zaštite i obuke od režima Hafeza al-Assada.

S haosom koji je zadesio Siriju – istovremeno s oružanim sukobima između frakcija revolucije i režima Bashara al-Assada – sirijska teritorija je postala ozbiljna sigurnosna prijetnja Turskoj i ozbiljna opasnost po jedinstvo i teritorijalni integritet zemlje, uz rastuću opasnost od uspostavljanja separatističkog entiteta u sjevernoj Siriji, duž južne granice Turske.

Međutim, pad Assadovog režima dao je Turskoj – kako je rekao novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump – priliku da vodi ključne procese u Siriji, pa je trebalo iskoristiti tu priliku i izgraditi svjesnu i učinkovitu strategiju koja će riješiti krizne situacije s kojim se suočavala, posebno u posljednjoj deceniji.

Ujedinjena Sirija

Baš kao što je Turska bila prepreka podjeli Sirije tokom proteklih godina, njena buduća strategija će biti zaustavljanje svih mogućnosti koje bi mogle biti prijetnja jedinstvu sirijske teritorije.

Predsjednik Recep Tayyip Erdogan je tokom proširenog sastanka predsjednika ogranaka Stranke pravde i razvoja 10. decembra ove godine rekao: „Od sada pa nadalje ne možemo dozvoliti ponovnu podjelu Sirije i ne možemo prihvatiti da ponovno postane poprište sukoba“.

Sirijska situacija je podložna fragmentaciji i eskalaciji sukoba s obzirom na sektašku i etničku raznolikost koju neke međunarodne i regionalne sile mogu pokušati iskoristiti da potkopaju jedinstvo države, posebno jer sirijsko iskustvo ima dva primjera u tom pogledu.

Prvi primjer je iz prošlog stoljeća, kada je Francuska nastojala nakon okupacije Sirije 1920. godine iskoristiti manjine za stvaranje ogromnih geostrateških podjela u regiji, uspostavljanjem takozvane Države Alevita u obalnom području, ali nije dugo trajala.

Međutim, kada je Hafez al-Assad preuzeo vlast 1970. godine vojnim udarom, u Siriji je postala dominantna manjinska zajednica, koja nije oklijevala da čini masakre kako bi zadržala svoju dominaciju.

Drugi primjer vezan je za Sjedinjene Američke Države koje su podržavale Kurdistansku radničku partiju i njene ogranke u Siriji kako bi se stvorio separatistički entitet marksističko-lenjinističkog karaktera, pritom iskorištavajući prisustvo Kurda kao autohtone etničke grupe sirijskog naroda.

Svi ovi manjinski i separatistički projekti imali su teške posljedice na unutrašnju situaciju u Turskoj i koštali su Ankaru krvavih sukoba i političkih previranja tokom decenija.

Zato je neophodno djelovati odmah da se spriječi ponavljanje takvog scenarija.

Zbog toga je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izrazio želju da vidi Siriju „u kojoj se ne postupa loše prema manjinama, već se ispunjavaju njihovi osnovni zahtjevi“.

Predsjednik Erdogan je tokom sastanka u Ankari s predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen potvrdio slaganje s njom u vezi s neophodnošću uspostavljanja participativne uprave u Siriji kako bi se očuvao njen teritorijalni integritet.

Turska je svjesna da ispravan pristup rješavanju ove raznolikosti unutar Sirije nije u ignoriranju te raznolikosti, već u priznavanju iste, a zatim uspostavljanju konstruktivnog društvenog dijaloga koji osigurava uspostavljanje racionalnog modela upravljanja koji uključuje sve kroz stvarno učešće, poštujući identitete svake sekte ili etničke grupe, u cilju stvaranja tolerantnog društva.

Suočavanje s terorizmom

Na sastanku s predsjednicom Evropske komisije Erdogan je potvrdio da Turska neće dozvoliti prisustvo bilo kakvih terorističkih organizacija, poput PKK-a ili ISIL-a, kod svojih granica.

Ova prilika, koja se Turskoj nije pružila decenijama, neće joj izmaknuti, pogotovo jer je imala iskustva s američkim i ruskim obećanjima da će ukloniti terorističke organizacije s njenih granica i nijedno od njih nije ispunjeno.

Najstrožiji i najjasniji stav Turske iznio je ministar vanjskih poslova Hakan Fidan kada je govorio o onome što se može smatrati planom za suočavanje s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK), njenim sirijskim ogrankom Jedinicama narodne zaštite (YPG) i Sirijskim demokratskim snagama (SDF).

Najvažnije o čemu je govorio jeste: uništenje PKK-a kao strateški cilj Turske u Siriji, zahtjev da Siriju napusti cijelo rukovodstvo PKK-a i YPG-a, čak i ako su sirijskog porijekla, obaveza napuštanja Sirije svakom stranom borcu koji se borio u redovima gore spomenutih organizacija na sirijskoj teritoriji, a oni koji nisu članovi rukovodstva moraju odbaciti oružje i nastaviti život, prihvatajući novu sirijsku upravu.

Kada je riječ o situaciji na terenu do trenutka pisanja ovog teksta, snage Sirijske nacionalne vojske uspjele su protjerati YPG iz gradova Manbij i Tal Rifaat i potisnuti ga na istok Eufrata, gdje američke snage pružaju zaštitu ovoj organizaciji.

Ostaje još da se okonča prisustvo raznih oblika ove organizacije u gradu Ain al-Arabu, u ostatku pokrajine Deir ez-Zor istočno od Eufrata, zatim pokrajini Al-Raqqah i pokrajini Al-Hasakah.

Oslobađanje ovih oblasti zahtijeva široke pregovore između Turske i Sjedinjenih Američkih Država kako bi se spriječilo pogoršanje odnosa. Trumpovim službenim preuzimanjem administracije zemlje može doći do ovih pregovora, posebno odlaskom nekih osoba sadašnje administracije, poznatim po njihovoj neograničenoj podršci PKK-u i neprijateljstvu prema Turskoj. Najistaknutiji među njima je savjetnik Bijele kuće za Bliski istok Brett McGurk.

Obnova Sirije

Pitanje obnove je jedno od pitanja kojem Ankara posvećuje veliku pažnju. Erdogan je potvrdio da će Turska „biti uz Siriju dok ne stane na svoje noge“, a prema procjenama obnova bi mogla koštati 300 milijardi dolara.

Ovaj račun ne može iznijeti sama Sirija. Potrebna je regionalna i međunarodna podrška kako bi se ukinule međunarodne sankcije nametnute Assadovom režimu, koje više nemaju smisla nakon njegovog svrgavanja, kao i doprinos međunarodne zajednice obnovi.

Ovdje dolazi uloga turske diplomatije koja je značajna u pogledu navedenog kako bi potakla prijelaznu vladu u Damasku da usvoji fleksibilne i tolerantne politike koje će umiriti međunarodnu zajednicu dok ona nastavlja svoju komunikaciju i aktivno sudjelovanje kako bi pridobila zapadne zemlje da priznaju novi režim u Damasku.

Važno je naglasiti da pitanje obnove nema samo ekonomski značaj za Tursku. Važnije od toga je geostrateški i sigurnosni utjecaj koji se očekuje povratkom miliona raseljenih i izbjeglica u svoja sela i gradove.

Njihov povratak označit će kraj projekta demografskog i sektaškog čišćenja kojem je Sirija svjedočila posljednjih godina u korist separatističkih i sektaških projekata koji su imali za cilj promjenu identiteta države i miješanje u njenu geografiju.

Buduća saradnja dvije zemlje, Turske i Sirije, pojačat će se u narednoj fazi kako bi se obnovila država, posebno sektori koji su potpuno uništeni, a među njima je najvažniji vojni. Ministar odbrane Yasar Guler je izjavio da je Turska spremna pružiti podršku i neophodnu vojnu obuku ukoliko to zatraži prijelazna vlada.