‘Još sukoba’: Hoće li se Rusija nakon Sirije preseliti u Libiju

Budućnost Rusije u Siriji je predmet rasprava, a analitičari se uglavnom slažu da bi gubitak Sirije Rusiji malo značio u materijalnom smislu.

Međutim, poznato je i to da Kremlj želi zadržati svoje strateško prisustvo na Mediteranu i Africi, razvijeno tokom posljednjeg desetljeća.

Tokom rata u Siriji Rusija je pružila vitalnu vojnu i diplomatsku podršku ključnu za održavanje vladavine Bashara al-Assada.

U tom procesu držala je ključni aerodrom u Khmeimimu i uveliko proširila svoju pomorsku bazu iz sovjetske ere u Tartousu, jedinoj ruskoj toplovodnoj luci.

Budući da je Sirija u rukama administracije na čelu s Hayat Tahrir al-Sham (HTS), budućnost tih baza nije jasna, a izvještaji sugeriraju da je Rusija već djelimično povukla svoje snage.

Gubitak baza, vitalnih karika u lancu utjecaja od Moskve do Sredozemlja i Afrike, bio bi štetan, ostavljajući Rusiji potrebu za alternativom.

Libija, u kojoj je Rusija već prisutna, priznata je kao jedina praktična alternativa ako Rusija odluči povući sve ili neke svoje snage iz Sirije.

Međutim, šta bi iznenadni porast broja ruske vojske mogao značiti za nestabilnu Libiju, kao i implikacije pojačane ruske prisutnosti tako blizu granica NATO-a, ostaje da se vidi.

Zašto jednostavno ne odustanu i odu kući?

Proširenje ruske prisutnosti u Africi kroz njezine položaje u Siriji i Libiji bio je cilj planera Kremlja od otprilike 2017. godine, cilj za koji se “Rusija borila” i od kojeg nije bila spremna odustati, rekao je Oleg Ignatov, viši analitičar Međunarodne krizne grupe (International Crisis Group).

“Rusija vidi Afriku kao jednu od glavnih arena natjecanja između sadašnjih velikih sila”, rekao je Ignatov.

Rusija, uglavnom posredstvom svog vojnog izvođača pod kontrolom Kremlja, Afričkog korpusa (bivša Wagnerova grupa), održava vojnu prisutnost u velikom dijelu Afrike.

Trenutno snage Afričkog korpusa podržavaju vlade Malija, Burkine Faso i Nigera, koje su sve prekinule veze sa Zapadom nakon nedavnih pučeva.

Osim toga, Afrički korpus navodno se pokazao vitalnim, iako nemilosrdnim, u očuvanju vlade Centralnoafričke Republike, kao i u pružanju podrške svojim saveznicima u sudanskoj vojsci nakon što je Moskva ove godine promijenila stranu u građanskom ratu u toj zemlji.

“Istina je da utjecaj zapadnih sila na kontinentu, možda, opada, ali prisutnost drugih, poput Kine i Turske, raste”, rekao je Ignatov.

Kao takvo, zadržavanje barem jednog od njihovih položaja u Libiji ili Siriji bilo je, za planere Kremlja, apsolutno potrebno, rekao je Ignatov za Al Jazeeru.

“Libija nudi Rusiji nešto jedinstveno, uporište i u Sjevernoj Africi i na Mediteranu, savršeno za projiciranje moći u meko podzemlje Evrope i preko Sahela”, rekao je Anas El Gomati iz Instituta Sadeq sa sjedištem u Tripoliju.

Međutim, malo je dokaza da se istočna Libija priprema za priljev ruskih snaga.

Satelitske snimke koje je pregledala Al Jazeerina agencija za provjeru Sanad pokazuju da nema nove izgradnje ni na jednom od ruskih libijskih aerodroma ili razvoja u luci Tobruk, dodatnoj toplovodnoj luci koju je Rusija navodno razmatrala za uključivanje u svoje vojno okrilje mnogo prije Tartousa.

“Nemojte potcijeniti Tobrukov potencijal. Još nije Tartous, ali Rusija ga upravo zato želi. Oni ne traže ono što je sada tamo. Gledaju šta mogu izgraditi,” rekao je El Gomati.

“Zapamtite, Tartous nije uvijek bio ono što je danas. Osim toga, Tobruk sa zračnom bazom Al Khadim (ključni ruski vojni centar u blizini Benghazija) stvara snažan vojni kompleks koji bi mogao izazvati južni bok NATO-a.”

Unutrašnji poremećaj

Libija je zarobljena u vlastitoj borbi za moć, koju bi preraspodjela ruske vojske iz Sirije u Sjevernu Afriku mogla preokrenuti.

Libija nije bila stabilna od revolucije 2011. godine. Njome upravljaju dvije vlade koje kritičari optužuju za nelegitimnost, ali nijedna nije voljna ustupiti zemlju dok se ne održe nacionalni izbori.

Posljednji predloženi izbori propali su u decembru 2021.

Na istoku sjedi Vlada nacionalne stabilnosti (GNS), koju podržava samoproglašeni vođa, odmetnuti vojni komandant Khalifa Haftar. Na zapadu sjedi međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva, koju vodi premijer Abdul Hamid Dbeibah, koji je privremeno imenovan 2021. i od tada ostaje na vlasti.

Septembarski sukob između dviju sila zbog nezavisnosti centralne banke na kraju je priveden kraju dugotrajnim pregovorima koje su nadzirali posrednici iz Ujedinjenih naroda.

Potaknut uspjehom tog posredovanja i održavanjem lokalnih izbora u novembru, UN je prošle sedmice najavio nove pregovore s ciljem održavanja prvih nacionalnih izbora nakon neuspjeha 2021.

Taj će prijedlog, rekla je Vijeću sigurnosti UN-ova predstavnica za Libiju Stephanie Koury, pomoći zemlji da “prevlada trenutni politički zastoj i krene prema nacionalnim izborima i obnovi legitimiteta libijskih institucija koje su istekle”.

Međutim, prema analitičarima kao što je Tarek Megerisi iz Evropskog vijeća za vanjske odnose, uspostava velikog ruskog vojnog čvorišta u istočnoj Libiji dala bi njezinom savezniku Haftaru pretjeran glas u pregovorima iz kojih bi on mogao izaći bez ikakvih gubitaka.

“Ako se Rusija potpuno povuče na istok, Haftar će moći učiniti gotovo sve što poželi”, rekao je Megerisi, opisujući kako bi zapadne sile tada pokušale umiriti Haftara u nadi da će ga odvući od Rusije.

Pregovori koje je predložio UN, dodao je, “ne bi bili pregovori”.

“Haftar bi mogao diktirati uvjete. Sve do imenovanja novog premijera, onog koji bi bio na mjestu samo dok se neizbježno ne posvađa s Haftarom. I šta onda? Još sukoba”, zaključio je.

Geopolitički manevri

Haftar je i dalje meta zapadnih diplomatskih napada uprkos mogućnosti da Rusiji, geopolitičkom protivniku Zapada, ponudi sigurnu luku samo nekoliko stotina nautičkih milja od obala NATO-a.

“Prijetnja NATO-u nije prenapuhana. Potcijenjena je”, rekao je El Gomati.

“Ovdje se ne radi samo o vojnim bazama. Radi se o tome da Rusija stvara tačke pritiska na evropskim migracijskim rutama, snabdijevanju energijom i trgovinskim koridorima. Položaj Libije čini je savršenom platformom za hibridno ratovanje”, rekao je.

Posljednjih godina, uprkos uspostavljenom partnerstvu istočne vlade s Putinom, brojni zapadni dužnosnici sastali su se s Haftarom u pokušaju, kažu analitičari, da “rehabilitiraju” njegov ugled na Zapadu.

U augustu su se komandanti iz Komande Sjedinjenih Američkih Država u Africi, Evropske unije, Ujedinjenog Kraljevstva i Italije pojedinačno udvarali Haftaru, opisujući njihove posjete kao namjeru poticanja dijaloga, ali i traženja njegove pomoći u obuzdavanju protoka neregularnih migracija i trgovine za koju su i Haftar i njegovi ruski saveznici optuženi da ih koriste kao oružje protiv Evrope.

“Potreba Zapada da rehabilitira Haftara nema mnogo smisla”, rekao je Megerisi. “On je zapravo ruski opunomoćenik. Bio je barem od 2020. godine kada je Rusija ušla u građanski rat u Libiji u Haftarovo ime.

Od tada se njegova izvorna vojska uglavnom raspala, da bi je zamijenila pretorijanska garda koju su predvodila njegova vlastita djeca. Silno je ometen unutrašnjim poteškoćama i oslanja se na razne zločinačke pothvate kako bi održao svoju vladavinu”, rekao je Megerisi.

“Za Kremlj, on je savršen.”