Vlasnica jedinog obrta za popravak nalivpera u svijetu: Mladi više ne znaju pisati rukom

Nema osobnijeg pisala od nalivpera. Kada njime pišete, liniju vučete željom svoga mozga i izravno utječete na ono što radite. Nijedna stvar o čovjeku ne govori toliko mnogo i detaljno kao njegov rukopis. Grafolog može, kroz rukopis, koji je neponovljiv, iščitati karakter. Čak i kada je riječ o jednojajčanim blizancima, rukopis se razlikuje. Kemijska olovka piše jednolično, njome se ne može definirati rukopis, ali zato nalivperom može. Na temelju posebnosti rukopisa stvorena je grafologija, a pritisak ruke kada pišemo nalivperom egzaktno je mjerljiv, riječi su Boška Keranovića, inženjera strojarstva koji je gotovo 40 godina popravljao nalivpera i ručni pisaći pribor u zagrebačkoj Peroklinici.

Boško Keranović je s ovog svijeta otišao prije deset godina, a njegov posao naslijedila je supruga Vlasta i to u 64. godini života.

“Moj suprug je Perokliniku vodio gotovo četiri desetljeća. I kada je preminuo, pitala sam se, trebam li samo tako ostaviti jedan neobičan, tradicijski i umjetnički obrt koji postoji od 1941. godine, ili doći raditi. Došla sam i ovdje sam već deset godina“, kaže Vlasta Keranović.

Zamrznula je, govori, mirovinu i počela raditi u Peroklinici – jedinom obrtu koji popravlja nalivpera i ručni pisaći pribor u cijelom svijetu.

“Ovo je centar grada, Trg bana Jelačića, mnogo ljudi se ovdje kreće, osjećam se bolje kad radim, i mislim da radim jako korisnu stvar, nastavljam jednu dugu tradiciju, i spašavam nalivpera“, dodaje.

Stižu joj nalivpera iz cijelog svijeta

Gospođa Keranović je ove godine proslavila 74. rođendan, ali od ovog posla i obrta, ne želi odustati.

“Ne mogu tek tako ostaviti nešto što se stvaralo od 1941. godine. Moji svekar i svekrva osnovali su tada papirnicu u Križanićevoj ulici, malo kasnije su ih jugoslavenske vlasti osudile da su ratni profiteri, oduzeli im imovinu koja ni do danas nije vraćena. Oduzet im je prostor u Križanićevoj i dobili su ovaj na Trgu bana Jelačića, i tu smo i dan-danas“, govori.

U Perokliniku stižu nalivpera iz cijelog svijeta.

“Prije rata je bilo 27 obrtnika koji su se bavili popravkom nalivpera i ručnog pisaćeg pribora samo u Zagrebu, a danas evo, samo ja to radim na cijelom kontinentu. Nekad mi je to nadrealno za čuti. Ljudi šalju nalivpera iz Australije, Slovačke, Češke, Poljske. Mnogo ljudi iz susjednih zemalja – Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora – kada dođu ovdje turistički me pronađu i donesu da im popravim dok borave u gradu“, dodaje.

Nalivpero je, kaže, oduvijek bilo statusni simbol.

“Danas njime pišu predsjednici država, odnosno, potpisuju dokumente, i postoje posebna nalivpera za potpise, kao i posebne tinte. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svoja je nalivpera kod nas popravljao, a suvenir Penkala – repliku prve tehničke olovke na svijetu koju je izumio Slavoljub Penkala dijelio je veleposlanicima u UN-u kada je Hrvatska međunarodno priznata. Taj suvenir je u jeku Domovinskog rata izradio moj suprug jer je shvatio da u tom trenutku Zagreb, a ni Hrvatska, nisu imali suvenir“, dodaje.

Osim u visokoj politici, nalivpero živi i u kolekcionarstvu

Uz prvu tehničku olovku u kutiji koja je replika originalne s tvorničkim brojem, dolazi i ‘deklaracija’ na 24 svjetska jezika.

Nalivpero, kaže, danas, osim u visokoj politici, živi u kolekcionarstvu.

“Po svijetu se organiziraju brojne izložbe i predstavljanja različitih vrsta nalivpera i to je jako popularno. Neki se kolekcionari isključivo time bave. Nekada su svi koji su pisali, pisali nalivperom, ali danas to nije tako, svi imamo mobitele, laptope, sva ta silna čuda“, kaže.

U Perokliniku se nalivpera donose na popravak i zbog sentimentalne vrijednosti.

“Ljudi često nakon što izgube neku blisku osobu, pronađu njeno nalivpero, osobito ako su pitanju bake i djedovi ili roditelji, i onda to donesu popraviti jer za njih ima sentimentalnu vrijednost. Manje-više sve uspijem popraviti, čak i ovo što dolazi iz prekooceanskih zemalja, jer imam puno dijelova, ipak radimo dugo, pa se mnogo toga skupilo“, dodaje.

Osnovni servis nalivpera košta 30 eura, a popravak ide i do 50 eura.

“Voljela bih kada bi ljudi kupovali ovaj suvenir, to je jedan respektabilan i jako lijep poklon, ima svoju priču, povijest, spoj znanosti, umjetnosti, tradicije. Tehničkom se olovkom koristila i američka vojska jer ona jedina može izdržati sve uvjete, osobito one nemilosrdne kakvi su ratni“, dodaje.

Promovira Penkalinu ostavštinu

Tradicijski obrti u Zagrebu, smatra, izumiru, a Grad ne čini ništa osobito da im pomogne.

“Mislim da je svima jasno da ja od ovog ne mogu živjeti i da ne mogu zaraditi ni minimalnu plaću. Peroklinika ima pravni status zaštićenog kulturnog dobra, ali to nije dovoljno. Grad Zagreb bi trebao pomoći da opstanemo. Voljela bih da se javi neka mlada osoba kojoj bih mogla prenijeti znanje. Bojim se da poslije mene ovo neće htjeti nitko preuzeti“, dodaje.

Veliki dio nalivpera iz Peroklinike nedavno je izložen na izložbi „Zlatno doba nalivpera“ Nacionalne i sveučilišne knjižnica, a gospođa Keranović sada priprema zbirku za Tehnički muzej Nikola Tesla.

“U planu je da kod njih bude izložen jedan dio o nalivperima i tehničkoj olovci. Sada tu zbirku, koju im poklanjam, sređujem, inventariziram, pišem o svakom predmetu, fotografiram“, dodaje.

Redovito sudjeluje u programima Ministarstva kulture i Noći muzeja te promovira ostavštinu izumitelja Slavoljuba Penkale.

“Osim tehničke ili mehaničke olovke, Penkala je, uz 87 otkrića, izumio i gramofon, kao i prvo pravo nalivpero koristeći Arhimedov vijak i cjevčicu 1907. u Budimpešti. Šteta je da se to tako malo zna. Kultura pisanja je na jako niskom nivou jer više nitko ne piše rukom. Moj je suprug poticao ljude da djeci daju nalivpero i da njime pišu, tako bi im rukopis puno bolji bio. Mnogi naši pisci, umjetnici, veliki ljudi pisali su nalivperom tomove i tomove knjiga, dnevnika. Mislim da većina mladih danas možda i ne zna što je nalivpero, što tintarnica, što bugačica“, dodaje.

‘Dajte nalivpera djeci da pišu’

Nalivpera koja se proizvode danas u tvornicama su, ističe, samo za jednokratnu upotrebu jer za njih više nema dijelova pa se moraju slati u tvornice.

“U Peroklinici se popravljaju nalivpera iz poznatih tvornica kao što su Pelikan, Montblanc, Parker, Faber-Castell i Lamy. U Hrvatskoj, ali i zemljama bivše Jugoslavije, najviše su se koristila Pelikanova nalivpera. Penkala je njima prodao patent i takva se popravljaju bez problema“, dodaje.

Ako je nalivpero dugo stajalo u ladici i osušila se tinta, savjetuje, da ga i ne pokušavate otvoriti jer će puknuti.

“Ako je takav kvar, onda moram prvo rastopiti tintu s posebnom mašinom koja to radi, otvorim nalivpero, pronađem dio koji treba zamijeniti, podmazati sastaviti i isprobati. Za to sve mi trebaju dva do tri dana“, kaže.

Jedno od najskupljih nalivpera koje je popravljala bilo je ono Montblancov od 2.000 eura.

“To mi je donio jedan hrvatski arhitekt koji živi u Danskoj i ima nekoliko nalivpera. Redovito mi ih donosi na popravak jer ih u Europi nema gdje popraviti. Osim njega, ne poznajem nikog s tako skupim nalivperom. Kod popravke tih skupocjenih, popravak bi trebao koštati do 15 posto njihove početne cijene, međutim, nemam ja to kome naplatiti kad nitko ovdje i nema tako skupa nalivpera. To je bilo prije rata“, ističe.

Na koncu razgovora Vlasta Keranović kaže: “Popravite nalivpera i dajte ih svojim unucima i djeci da pišu, neka osjete i dožive tu ljepotu i plemenitost u ovim vremenima kada smo svi na ekranima, pa čak i ja“.