Teorije zavjere koje to nisu: Duboka država i plitke laži

Nakon 2000. godine u javnosti su se našli podaci o tajnim programima Pentagona i obavještajne zajednice za koje se godinama smatralo da su upravo – teorije zavjere.

Vremenom se u svjetskoj javnosti ustalio termin 'teorija zavjere' da opiše sva ona nagađanja ili neprovjerene informacije koje kruže u medijima i na internetu (Getty Images - Illustration)

U današnjem svetu, gde je više od 5,5 milijardi ljudi povezano na internet, informacije se nikada nisu lakše i brže delile. Mogućnost da se gotovo trenutno (ili najviše za nekoliko minuta) pošalju datoteke, fotografije i najrazličitije vrste audio i video materijala bila je u domenu naučne fantastike pre samo 30-ak godina. Brojne društvene mreže omogućavaju trenutno deljenje informacija sa kontinenta na kontinent, što stručnjaci nazivaju global town hall.

Ipak, sa ovolikim mogućnostima za brzo i (gotovo) besplatno deljenje informacija stigli su i novi problemi – kako razlikovati istinite objave od onih lažnih. Ovo nije problem samo društvenih mreža. Brojne svetske novinske agencije i mediji su poslednjih godina morale da uvedu potpuno novo zanimanje – fact checker, osobu koja će svaku informaciju proveriti iz više izvora pre nego što se ona objavi i prosledi drugima kao verodostojna.

Tako se vremenom u svetskoj javnosti ustalio termin teorija zavere (conspiracy theory) da opiše sva ona nagađanja ili neproverene informacije koje kruže u medijima i na internetu. Pod ovim pojmom se najčešće podrazumevaju pojedinci ili grupe, pa čak i organizacije, koje dele informacije koje nemaju uporište u realnom svetu, te se ne mogu lako proveriti i utvrditi činjenice.

Pandemija je bila jedan od najboljih primera. Internet je do te mere bio prepun lažnih svedočenja i izjava stručnjaka, od kojih su mnoge direktno ugrožavale živote ljudi, da su brojne društvene mreže i web stranice jednostavno bile prinuđene na neku vrstu cenzure kako bi se sprečilo njihovo širenje.

I sam termin teorija zavere ima svoje korene u nekoj vrsti teorije zavere. On se prvi put pojavio u američkoj i britanskoj štampi početkom 20. veka, u vreme Prvog svetskog rata, da opiše neproverene izveštaje o planovima za napade na London i New York. Krajem ’60-ih, američka obaveštajna agencija CIA će pokrenuti čitavu kampanju dezinformacija kako bi se sprečila panika nakon ubistva predsednika Johna F. Kennedyja. Tada su mnogi u SAD-u tvrdili da CIA, zajedno sa drugim visokim ličnostima u vrhu administracije učestvuje u zataškavanju pravih nalogodavaca i izvršilaca atentata, te da je tzv. Warren report, izveštaj komisije nakon atentata zapravo falsifikat.

Tako se izraz teorija zavere ustalio u američkoj javnosti da opiše sve one koje su sumnjali u zvaničnu verziju događaja. U narednim decenijama, on će postati deo šireg javnog diskursa širom sveta, a osobe koje bi tvrdile da imaju tajne ili poverljive podatke o aktivnostima država, organizacija ili kompanija obično su nazivani teoretičarima zavera. Ispostaviće se, pak, da su oni u mnogim slučajevima bili u pravu.

Tajni programi koji su smatrani teorijama zavjere

Federalni zakon SAD-a o državnoj tajni i povjerljivim informacijama navodi da veliki broj odluka državnog vrha i aktivnosti obaveštajnih agencija ima oznaku Top Secret (najviša tajna), te ostaje tajan zauvek, dok se manji važni dokumenti mogu objaviti (deklasifikovati, skinuti oznaka državne tajne) u periodu između 30 i 50 godina od dana njihovog donošenja.

Izmenama Zakona o dostupnosti informacija 1996. godine (Freedom of Information Act, FOIA), omogućeno je da se ovakvi dokumenti deklasifikuju i znatno ranije, kao posledica zahteva novinara, nevladinih organizacija ili organizacija civilnog društva. Tako su se nakon 2000. godine u javnosti našli podaci o tajnim programima Pentagona i obaveštajne zajednice za koje se godinama smatralo da su upravo – teorije zavere.

Iako su decenijama brojni bivši obaveštajci SAD-a, istraživači i novinari tvrdili da je postojao program širokog obuhvata (large scope program) agencije CIA usmeren na kontrolu ponašanja, te svojevrsnu kontrolu uma, to je potvrđeno tek 1994. godine, kada je američka Agencija za kontrolu sredstava u javnom sektoru (GAO) potvrdila postojanje velikog programa od početka ’50-ih pa sve do sredine ’70-ih godina prošlog veka. „Mk Ultra“ je bio tzv. kišobran (umbrella program) za mnoštvo drugih manjih programa usmerenih prevashodno na istraživanje ponašanja i kontrole ljudi, kako pojedinaca, tako i čitavih zajednica, te pronalaženja prirodnih ili veštačkih narkotika koji bi se u te svrhe koristili.

Mk u imenu programa označava OTS – Službu za naučna i tehnička istraživanja CIA, dok Ultra označava najviši nivo tajnosti, veći i od državne tajne. Zbog toga, većina američkih kongresmena, senatora i funkcionera Bele kuće nije znala za njegovo postojanje, iako se spekuliše da je bivši predsednik George H. W. Bush bio informisan, budući da je ’70-ih bio direktor Nacionalne obaveštajne službe (DCI). „Mk Ultra“ je vremenom postala i neka vrsta urbane legende, zbog navoda da su istraživane upotrebe sintetičkih droga, poput LSD-a, i to na velikim muzičkim festivalima ’60-ih i ’70-ih.

Taktička oružja za masovno uništenje

Još jedan program CIA iz „Mk“ grupe je bio i „Mk Naomi“, koji je trajao od 1950 do 1971. godine. U okviru njega je, zajedno sa Pentagonom i njegovim Odeljenjem za specijalna istraživanja (DoD SOD), razvijan čitav niz hemijskih i bioloških oružja. Ona se nisu odnosila samo na uništavanje vojne sile neprijatelja, već i na trajno zagađenje ili uništenje useva (na prvom mestu kukuruza i soje), te domaćih životinja. U okviru projekta su razvijeni i izuzetno jaki otrovi iz grupe saxitoxina koji su kod žrtava mogli da izazovu gušenje ili srčani udar, a da se ne mogu kasnije dokazati, budući da su za kratko vreme isparavali iz tela. Projekat je prekinut za vreme mandata predsednika Richarda Nixona, koji je svojom izvršnom naredbom zabranio dalji masovni razvoj biološkog i hemijskog oružja.

Ipak, ta zabrana se odnosila isključivo na WMD BW, taktička oružja za masovno uništenje. Razvoj i istraživanje različitih vrsta virusa, toksina i veštačkih supstanci sa potencijalno ofanzivnom upotrebom se nastavio unutar Pentagona, ali sada pod  plaštom istraživanja u poljoprivredi i medicini.

Pored instalacija unutar Fort Detricka u Marylandu, glavnom centru za biološka i hemijska istraživanja i zaštitu, različiti programi su nastavljeni i u centru PIADC na ostrvu Plum, udaljenom stotinak kilometara od New Yorka. Danas pod upravom Ministarstva poljoprivrede SAD-a i Domovinske bezbednosti (DHS), Plum Island centar je godinama bio tema brojnih teorija. Iako se zvanično bavi istraživanjem veoma zaraznih bolesti kod domaćih životinja, koje mogu preći i na ljude, godinama se tvrdi da se PIADC bavi i genetskim istraživanjima kod životinja. Tako je u julu 2008. godine na plaži u zalivu Montauk u New Yorku pronađen leš veoma čudne životinje, koja je očigledno imala neke vrste mutacija. Iako se do danas ne zna šta je ova životinja zapravo bila, ostaje činjenica da je ostrvo Plum udaljeno samo 15 kilometara.

Krajem 2023, istraživanja su počela da se premeštaju u novu ustanovu sa najsavremenijom opremom NBAD (Nacionalna biološka i poljoprivredna odbrambena laboratorija) u Kanzasu.

Izvor: Al Jazeera

Reklama