Dualno obrazovanje: Reforma u moderno doba i(li) zastarjela metoda edukacije

Obrazovanje predstavlja temelj jedne društvene zajednice i njenog napretka. Upravo zbog te činjenice je velika greška promatrati ciklus obrazovanja samo kroz prizmu educiranja i osposobljavanja za buduću radnu aktivnost. Permanentno se dešava da se čitavo obrazovanje smatra samo izgradnjom potencijalnih predispozicija da učenik, budući radnik, stekne spoznaju o obavljanju poslova i ostvarivanja sredstava potrebnih za život. Svakako da obrazovanje ima ogromnu ulogu u tome, ali ne smije jedina korist od istog biti samo stvaranje „radne snage“.

Iz osnovne definicije obrazovanja, u kojoj se navodi da ono služi razvoju kognitivnih sposobnosti te sticanje raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika, vidljivo je da ne piše da služi samo formiranju buduće radne snage. U tom smislu se može koristiti edukacija oblika „kursa“, u kojoj se stiče konkretna naobrazba iz neke oblasti. To je mnogo uži pojam od obrazovanja i obuhvata samo sticanje spoznaje neke konkretne vještine.

Često se u razgovoru o svrsishodnosti obrazovanja spominje izraz „dualno obrazovanje“ koje služi sticanju radnih vještina i navika. Ono apriori djeluje kao fantastičan oblik edukacije jer učenicima daje direktnu spoznaju i „trening vještina“ koje služe njihovoj budućoj radnoj aktivnosti. Ovo nije oblik edukacije koji je vezan samo za današnji period jer se on prožimao kroz čitavu prošlost ljudske civilizacije. Prve škole antike su imale teoretsku naobrazbu iz filozofije, ali i sticanje ratničkih vještina kao nužnost tadašnjeg vremena. Borilački sportovi su bili tjelovježba, ali i oblik potrebnog „dualnog obrazovanja“.

Posebno je taj oblik edukacije dominirao u manufakturnom periodu srednjovjekovnog zanatstva. Može se reći da je to bio osnovni oblik obrazovanja u kojem je neki „šegrt“ učio od majstora određenu radnu aktivnost. Takav oblik se prenio i na oblik izobrazbe u prve dvije industrijske revolucije. Učenje takvih elemenata rada, koji su više sticanje vještina proizvodnje nego široka naobrazba, garantirala je rad i ekonomski opstanak. Dakle, motiv „dualnog obrazovanja“ je bio trenutna edukacija za cjeloživotni rad.

Neophodni odgovori na brojna pitanja

Sticanje radnih navika su veoma bitan aspekt odgoja i obrazovanja učenika. Naravno, radna aktivnost se mijenjala kroz prošlost. Za razliku od ranijih fizičkih poslova koji su dominirali u privredi, današnji aspekt rada je dominantno psihičke i mentalne prirode. Moderno doba zahtijeva da se u teretanama troši „višak energije“, a nekada su ljudi odmarali od čistog mehaničkog rada. Upravo zbog toga potencijalno „dualno obrazovanje“ treba doživjeti metamorfozu u odnosu na raniji period.

Ako je motiv ekonomska aktivnost i potencijalni rad, onda ovaj oblik obrazovanja treba odgovoriti na brojna pitanja. Prvo je ono kako se uopće zna koji će poslovi trebati u budućnosti? Sa današnjim razvojem tehnologije upitna su brojna zanimanja za koje se činilo da nikada neće nestati sa ekonomskog „lica zemlje“. Traktori su smanjili potrebu radnika na selu, strojevi djelatnike u industriji vremenom zamijenili, a umjetna inteligencija i roboti prijete da budu zamjena svih oblika uslužnih djelatnosti. Koja je onda svrsishodnost da djeca „vježbaju“ rad u trgovinama ako će kućna dostava robe i mehaničke kase uskoro dominirati u trgovačkom sektoru!?

Kada se promatra „dvojno obrazovanje“ ono ima za cilj da učenici dobar dio edukacije provedu u poslovnim subjektima – kompanijama. Ovaj oblik stručnog osposobljavanja omogućava učeniku sticanje vještina iz date privredne djelatnosti. Druga industrijska revolucija, posebno u razvijenom dijelu Europe, upravo je imala za cilj proizvodnju radne snage. Nauštrb toga smanjivalo se obrazovanje iz humanističkih znanosti te se smanjila izobrazba iz nekih, za datu struku, nepotrebnih nastavnih predmeta. Jasno je, makar iz ekonomskog aspekta, da nema potrebe da jedan manufakturac stiče spoznaju iz društvenih znanosti niti da ima veći vokabular riječi.

Evidentno je da obrazovanje ne smije samo služiti nekom obliku ekonomske aktivnosti. Tu se javlja drugo pitanje za „dualno obrazovanje“ – nauštrb čega se misli provesti data aktivnost? Jasno je da će učenici ostati uskraćeni za ogroman kvantitet školske spoznaje jer će se educirati samo u strukovnim elementima za koje nisu sigurni da li će postojati kada oni završe svoju naobrazbu. Današnje društvo, a sukladno tome i njegovo obrazovanje, mora se temeljiti na drugačijim osnovama.

Dvojnost obrazovanja, u kojem osim malo osnovnog učenja u školi se uči neki oblik „manufakture“, nije dobar iz dva razloga. On ostavlja djecu bez nekih oblika edukacije pa mu je društvena korisnost upitna, a veliko je pitanje da li je u budućnosti ekonomski rentabilan i svrsishodan. Ako resorno ministarstvo obrazovanja uvodi „dualnost“, onda ministarstvo privrede mora garantirati da su ti elementi neophodni za tržište rada u budućnosti. Dovoljno je pogledati proteklih nekoliko godina i konstatirati da se oblici radne aktivnosti mijenjaju svakodnevno te da danas ekonomski isplativi i traženi poslovi već sutra mogu biti davna prošlost.

Škole moraju imati praktičnu nastavu

Upravo zbog navedenog obrazovanje mora biti „multialno“. Takav aspekt djelovanja u školi omogućava da se učenik spremi za raznovrsne radne aktivnosti. Današnji učenici, sukladno potrebama tržišta rada u budućnosti, uvijek mogu steći neku vještinu u obliku „kurs“ naobrazbe. Za razliku od toga, obrazovni školski ciklus koji propuste realno teško mogu nadoknaditi. Obrazovanje mora od učenika stvoriti kauzalno razmišljanje i kritički stav, a iz tih oblika edukacije lako je steći „trenutno potrebne“ vještine. Školska edukacija mora pripremati učenika za život, a nije svrha života samo radna aktivnost – posebno ne ona koja je trenutnog karaktera.

Škole, posebno one koje nose naziv stručne, moraju imati praktičnu nastavu. Ta nastava mora biti sastavni dio edukacije u okviru školskih kurikuluma i nastavnih planova. U ovom slučaju se ne gubi pedagoško-psihološki segment djelovanja. U suprotnom se može desiti da škola bude uzrok robotizacije čovjeka. Današnja znanost pokušava da ubaci emocije u nekog budućeg androrobota, a trenutne ekonomske potrebe od čovjeka prave stroj za rad. Najveća greška bi bila da u tome učestvuje i sama škola.

Dovoljno je pogledati čitav niz manufakturaca danas koje je vrijeme tehnološkog razvoja bukvalno pregazilo. Ono što je bilo u nekom aspektu industrije ekonomski rentabilno danas gotovo da ne postoji kao zanimanje. Često se spominje činjenica kako će današnji učenici raditi poslove koji trenutno uopće ne postoje. Iz te informacije je evidentno da je teško naći procjenu za njihovo „dvojno obrazovanje“ koje bi bilo ekonomski isplativo u budućnosti.

Uvođenje „dualnog obrazovanja“ mora biti na drugačiji način omogućeno u odnosu na ono koje je bilo preko „starih zanata“ i potreba razvoja u Drugoj industrijskoj revoluciji. Učenicima treba omogućiti potencijal „mini joba“ ili sticanja neke radne aktivnosti u periodu predviđenih nenastavnih dana u školama. Na taj način se razvija odgojna komponenta sticanja radnih navika i cijenjenja radne aktivnosti. Učenici bi ostvarivali i određenu zaradu, a nijednog trenutka ne bi ostajali bez svog osnovnog prava – učenja za život kroz „multialno obrazovanje“.