Mišić: Vidljiv odmak od tradicionalnog pristupa učenju, no put je dug

„Inovacije u obrazovanju uvijek su povezane s osnovnom svrhom obrazovanja (iako se ne moramo uvijek složiti oko iste): na osobnoj razini, učenje i razvoj, ali i priprema novih generacija za aktivno i konstruktivno sudjelovanje u svim aspektima društva“, kaže dr. sc. Gorana Mišić, SFHEA, saradnica za inovacije u učenju na Poslovnoj školi Adam Smith Univerziteta u Glasgowu te gostujuća predavačica na Fakultetu pedagogije i psihologije Eötvös Loránd Univerziteta u Budimpešti.

Prema njenim riječima, društvo i svijet oko nas neprestano se mijenjaju i potrebne su nove vještine i znanja kako bismo rješavali probleme današnjice poput održivog razvoja, finansijskih kriza, globalnih sukoba ili populizma.

„Inovacije u nastavnim praksama ključne su kako bismo obrazovanje održali relevantnim za sve promjene koje se događaju oko nas. U posljednjih nekoliko godina, rekla bih da su glavni pokretači inovacija reakcije (umjesto planiranja i pripreme) na šokove poput pandemije kada smo ‘otkrili’ online nastavu, razvoj tehnologije i sve veće korištenje tehnologije u nastavi, internacionalizacija i mobilnost studenata.“

• Koje inovativne metode nastave i učenja su se pokazale najuspješnijima?

– Prvo bi bilo dobro definirati što znači ‘inovacija’. Ako sam do sada održavala predavanja, inovacija za mene može biti uvođenje interakcije u ta predavanja. Ako se moja nastava već temelji na raspravama i korištenju tehnologije za sudjelovanje, tada bi inovacija mogla biti integracija umjetne inteligencije u taj proces. Međutim, ono što je najvažnije jeste: koja je svrha određene inovacije i nastavne metode? Koji su ishodi učenja koje želimo postići? Ako želim da moji studenti nauče vještine timskog rada, moram pronaći način kako ih tome poučiti – ne samo držati predavanja nakon kojih trebaju zajedno napisati esej. Esej može biti izvrstan, ali to ne znači da su studenti uspješno surađivali ili naučili raditi u timu. Drugim riječima, metoda poučavanja bit će uspješna samo ako je konstruktivno poravnana s ishodima učenja i metodama vrednovanja. Općenito, iskustveno učenje i autentične metode vrednovanja uvijek su učinkovitiji od tradicionalnih pristupa učenju. Neki od aktualnih ‘trendova’ u tom smjeru uključuju ekopedagogiju i terensku nastavu, učenje kroz simulacije i studije slučaja te uključivanje studenata kao partnera u kreiranje vlastitog iskustva učenja.

• Na koji način umjetna inteligencija (AI) transformiše tradicionalne obrazovne pristupe?

– Ono što nam umjetna inteligencija trenutno daje su točni odgovori na neka jednostavna činjenična pitanja, kalkulacije, pisanje kraćih eseja (iako ne sjajnih). To znači da neke ispitne metode ne funkcioniraju kako su funkcionirale prije. Mi kao nastavnici jako jasno možemo vidjeti kada studenti koriste AI za različite zadatke – i možemo studente srušiti ako koriste AI na neprimjeren način – međutim, loša prolaznost nije svrha obrazovanja (nije ni varanje, naravno). Moram vrlo otvoreno sa studentima razgovarati o upotrebi AI i što to znači za njihovo učenje, razvoj, napredovanje, kada je primjereno, a kada ne. Kao i uvijek, bit će onih koji neće slušati. Isto tako, nema smisla davati ispite i zadatke koji zahtijevaju memorizaciju ili nešto što će AI uspješno napraviti umjesto nas. Moramo vidjeti kako najbolje integrirati AI u učenje, ali za to je potrebno prvo razviti digitalne vještine nastavnika, osigurati infrastrukturu i omogućiti jednak pristup svim studentima kako bi se umjetna inteligencija mogla učinkovito koristiti u učenju i nastavi. Pritom još uvijek ostaju otvorena pitanja etičnosti i zaštite osobnih podataka.

• Kako nove generacije učenika i studenata oblikuju potrebe i prioritete obrazovnih sistema?

– Radije bih rekla da govorimo o promjenama u svijetu i okolini u kojima nove generacije studenata odrastaju i uče – i što im treba da nakon završenog studija mogu konkurirati na tržištu rada i aktivno sudjelovati u društvu. Prije 30-ak godina, digitalne vještine nisu bile bitne – danas bez njih ne možemo. Prošli smo kroz pandemiju i vidjeli kako su se sustavi prilagodili. Donedavno umjetna inteligencija nije bila rasprostranjena – danas jest. Mobilnost, internacionalizacija, fleksibilnost, studiranje na daljinu/online – sve to utječe na obrazovne sustave i njihovu prilagodbu potrebama novih generacija. Često možemo čuti kritike novih generacija da imaju nisku razinu pažnje, ne čitaju, ne rade. Međutim, pažnja na nastavi nije norma koju trebamo očekivati od studenata samo zato što smo na sveučilištu ili zbog autoriteta profesora. Poznati američki autor Jim Lang u svojoj knjizi Distracted upravo nam o tome govori – o učenju ne trebamo razmišljati kao o upravljanju distrakcijama, već kao o aktivnom razvijanju pažnje, a to postižemo upravo inovativnim nastavnim metodama. Mi zapravo znamo da je kognitivni kapacitet ljudi da slušaju i pozorno prate 20-ak minuta, a za gledanje videa dvostruko kraći. To ne znači da će nam sva predavanja biti 20 minuta, nego da moramo razmišljati kako podijeliti sat u manje dijelove i svako toliko promijeniti fokus – recimo kroz pitanje, raspravu s kolegom pored nas ili neku drugu aktivnost.

• Kako osigurati da inovacije budu inkluzivne i dostupne svim učenicima, bez obzira na njihove kapacitete ili resurse?

– Ovo je jako teško pitanje. Mislim da je iluzija da možemo organizirati nastavu (inovativnu ili ne) koja će biti dostupna svima, uključiva za sve jednako – neovisno o potencijalnom (vidljivom ili ne) invaliditetu, neurodivergentnosti, društvenom statusu, prethodnom obrazovanju. Ono što mi kao nastavnici možemo jeste dizajnirati nastavu pristupačnu najvećem mogućem broju studenata – i to kroz vrlo jednostavne i male intervencije. Univerzalni dizajn za učenje (UDL – Universal Design for Learning) nam daje smjernice u tom smislu: fleksibilnost nastavnih materijala, različiti načini predstavljanja sadržaja i omogućavanje različitih načina izražavanja i demonstriranja naučenog (različite aktivnosti za učenje i različite metode vrednovanja). U odabiru tehnologije ili literature treba imati na umu otvoreni pristup literaturi, dostupnost digitalnih alata i platformi, radije koristiti softvere otvorenog koda i slično – ukoliko sveučilište neće kupiti licence za sve studente.

• Kako biste ocijenili stanje obrazovnih sistema na Zapadnom Balkanu u poređenju s evropskim standardima?

– Ne bih se usudila procjenjivati obrazovne sustave cijele regije – neke zemlje regije su dio Europske unije i Bolonjskog sustava, druge nisu i već tu imamo važne razlike. Ono što bih rekla jest da, iz iskustva u nekoliko europskih zemalja, visokoobrazovni sustavi regije nisu dramatično lošiji od drugih. Naravno, postoje razlike u organizaciji, tradiciji, infrastrukturi i na kraju sredstvima koja su na raspolaganju za poboljšanje iskustva studenata, razvoj i inovacije. Međutim, mislim da je i u regiji vidljiv odmak od tradicionalnog pristupa učenju, ex-cathedra predavanja i ideje obrazovanja kao transmisije znanja. Veći je fokus na ishode učenja i osiguranje kvalitete, na aktivno učenje i autentičnije metode vrednovanja; teži se manjim i interaktivnim grupama, i to je dobar smjer razvoja. Put je dug.

• Koji bi koraci mogli pomoći obrazovnim institucijama u regiji da budu konkurentnije i inovativnije?

–  Konkurentnosti i inovativnosti u smislu aktivnog učenja, iskustva studenata i postizanja ishoda učenja, svakako bi pomoglo cjeloživotno usavršavanje sveučilišnih nastavnika/ca u području pedagoških vještina, metoda poučavanja u visokom obrazovanju, digitalnih kompetencija, osiguranja kvalitete, dizajna za učenje i konstruktivnog poravnanja. Kvalifikacija za sveučilišne nastavnike/ce je doktorat. Međutim, završavanjem doktorata mi smo stručnjaci u specifičnom području, metodi istraživanja, imamo snažne analitičke vještine; imamo iskustvo pisanja i objavljivanja radova u kojima komuniciramo sa stručnjacima. Sve to nam pomaže, ali nije dovoljna priprema za učinkovito poučavanje drugih i nestručnjaka o istom. Drugim riječima, biti stručnjak u nekom području i znati kako druge naučiti o tome su dvije različite stvari. Ovo je problem sektora, ne samo u regiji, nego i drugdje. U tom smislu, usavršavanje sveučilišnih nastavnika/ca se u Europi i šire u svijetu organizira putem specijaliziranih centara i timova za učenje i poučavanje.

• Kakvi nas izazovi očekuju u obrazovanju u budućnosti i kako osigurati da obrazovni sistemi budu otporni na buduće promjene i krize?

– Kontinuirani razvoj, istraživanje i prihvaćanje tehnoloških i društvenih promjena. Ne možemo pobjeći od umjetne inteligencije i činjenice da će studenti, primjerice, koristiti AI za pisanje eseja. To nije razlog da vratimo pisanje eseja u učionice pod nadzorom – jer pisanje eseja s papirom i olovkom u ograničenom vremenu doista nije vještina koja je potrebna ikome. Radije, trebamo revidirati koja su to znanja, vrijednosti, ponašanja i vještine koje su potrebne za razvoj pojedinca, za društveni razvoj te tržište rada – i prilagoditi metode poučavanja i vrednovanja u tu svrhu. Uz specijalizirane timove i centre za obrazovanje nastavnika/ca (academic development), akademski pristup poučavanju i učenju (SoTL – Scholarship of Teaching and Learning), odnosno istraživanje u području učenja i poučavanja, je područje koje se sve više razvija i može nam uveliko pomoći u kontinuiranom usavršavanju nastavnika/ca, boljem razumijevanju što funkcionira u učenju i zašto, te dijeljenju znanja o inovativnim nastavnim metodama.