Percipiranje iskrivljene slike svijeta kroz umjetnost Midhata Kapetanovića

Dugo je vizuelni umetnik Midhat Kapetanović prisutan na umetničkoj sceni Bosne i Hercegovine, ali u srca mnogih širom regiona uselio se posle serije ilustracija u kojima je oslikao simbole Sarajeva, Beograda i Zagreba. Saosećanje, plemenitost i zajedništvo čuvenog Vučka, Pobednika i Zagija iskazano Kapetanovićevim digitalnim kistom izazvalo je salvu pohvala i pozvalo na buđenje. Zaista, čini se da je koprena sna pala po dušama i da je često potrebno podsećanje na važnost iskrenog i prijateljskog odnosa, posebno u nevolji koja ne odstupa od Balkana.

Po formalnom obrazovanju Midhat Kapetanović je arhitekta, ali je profesionalni put gradio na polju vizuelnog marketinga, stripa i ilustracijama dečijih knjiga i slikovnica. Poznavanje dečijeg sveta i razdraganost njihove duše prisutna je u njegovim radovima i kada su oni oštar umetnički odgovor na izjave političara ili kompleksne društvene fenomene. Time kao da opominje i poziva na povratak osnovama ljudskosti koje katkad izostaju.

 

• U kakvom svetu živimo kroz oko crtača?

– Kažu da je glavna razlika između realnosti i fantazije to što u fantaziji moraju postojati pravila, a u realnosti ih nema. Ono što umjetnici osjete, čuju i vide oko sebe je samo jedna od mogućih ispravnih interpretacija sve iskrivljenije realnosti u kojoj živimo. Stvari postaju jasnije ako percipiramo svijet kroz olovku, pero ili stih umjetnika. Možete stajati danima na Baščaršiji i osluškivati zvuke saobraćaja i gradske vreve, ali dovoljno je samo par stihova Himze Polovine ili Zehre Deović da osjetite sevdah. Ismet Mujezinović je zarobio na svojim platnima duh Mahale bolje nego armija fotografa, a bez Ive Andrića most Mehmed-paše Sokolovića bi bio samo još jedna građevinska konstrukcija.

• Mogu li crtež ili ilustracija da budu dovoljno angažovani i samim tim da utiču na društvo?

– Umjetnost je oduvijek imala potencijal ogromne pokretačke sile, ali stvari koje ne dođu “fabrički ugrađene” u umjetnički izraz su tajming i kontekst. Nekada znaju proći godine, decenije i vijekovi prije nego društvo ne sazrije dovoljno da shvati poentu koju su umjetnici htjeli iskazati. Nekada crtež može prikazati hrabri novi svijet a nekada utjehu tradicije i starih načina. Obje poruke su vrijedne, ali se vrlo lako mogu korumpirati i banalizirati od strane beskrupuloznih demagoga čije smo žrtve mi sami kao društvo.

• Menja li umetnost ljude ili je to situacioni privid?

– Društvo i individue se mijenjaju na dnevnoj bazi, htjeli mi to ili ne. Normalan i zdrav proces evolucije svakog sistema je organska promjena, međutim zbog bombardovanja viškom informacija i nedorečenim poluistinama nemoguće je razlučiti logičnu realnost od pseudointelektualizma što je vrlo plodno tlo za hohštaplere i manipulatore. Umjetnost pomaže da se um smiri i da se lakše dođe do racionalnih odluka pojedincu i većoj grupi podjednako.

• Kako je došlo do pojave Vučka, Pobednika i Zagija u Vašim radovima?

– Taj trio se spontano okupio početkom pandemije kada smo svi bili zarobljeni restriktivnim mjerama i kada je jaki zemljotres u Zagrebu sve probudio – doslovno i emocionalno. Osjetio sam potrebu da svojim mnogobrojnim prijateljima i porodici u Hrvatskoj pružim podršku barem na jedan simboličan način, kada već nisam bio u mogućnosti preći granicu i učiniti to uživo. Na društvenim mrežama sam tagovao lično prijatelje, ali ništa me nije moglo pripremiti za viralnu bujicu empatije i podrške ljudi iz cijele regije koji su reagovali gotovo univerzalno pozitivno.

• ‘Lako je biti umetnik. Toliko je teško biti prijatelj’, u crtici o Vašem radu napisao je Dobrosav Bob Živković. Jesu li ilustracije Vučka, Pobednika i Zagija način da pokažete put ka boljem prijateljstvu i međusobnom razumevanju?

– Najveći problem je što su ljudi generalno zaboravili da najbrži put ka prijateljstvu leži kroz svakodnevne nasumične humane geste. Širenje pozitivne energije i osjećaja zajedništva počinje pomaganjem staroj komšinici sa cekerima, navijanje za mlade ljude u svim njihovim sportskim, kulturnim i umjetničkim poduhvatima, crtanje grafita podrške onima koji čuvaju kulturu komšiluka i slično. Bob je osoba čija riječ hvale sa sobom nosi ogromnu validaciju, ali i obavezu da se konstantno usavršavaš i napreduješ.

• Umemo li da se razumemo i prihvatimo različitosti? Jesmo li išta naučili iz pandemije i nesreća koje su nas zadesile poslednjih godina ili ostaju samo crteži kao svedoci lošeg pamćenja?

– Niko nikada u historiji ljudskog roda nije nekoga drugog natjerao da zavoli nešto ili nekoga koga mrzi. Oni koji su mrzili će uvijek naći razlog za nove mržnje jer im je to jedini i najlakši izduvni ventil za lične frustracije. Ono što možemo učiniti je podsjetiti apatične ljude da biti human nije mana niti karakterna falinka i da pružanje ruke komšiji može samo doprinijeti jačanju zajednice. Ko god je dovoljno sretan da je u dobroj vezi zna da ne možeš osobi reći da je voliš jednom i očekivati da ta osoba to uzme zdravo za gotovo do kraja života, nego moraš svaki novi dan pronalaziti nove razloge za ljubav zato što će ta osoba sutradan biti skroz drugačija individua. Ako se pojedinci mijenjaju sa vremenom, zašto očekivati da to ne rade i cijela društva? Ja vjerujem da se društva mogu i moraju mijenjati na bolje.

• Kakve su bile reakcije kada ste simbole tri grada predstavili kao žene, a sve povodom 8. marta?

– Ne volim ulaziti u detalje svog arta jer mislim da su sve moje ilustracije samoobjašnjavajuće. Ako je poruka pozitivna, pozitivne osobe će reagovati na nju i podijeliti tu energiju sa osobama kojima takva energija nužno treba. Imao sam sreću da sam odrastao u kući jakih žena koje su po svemu bile ravnopravne sa muškarcima u svom životu i gdje se vrijednost osobe mjerila snagom karaktera, a ne spolom i vanjskim izgledom. Izuzetno mi je bilo drago kada sam vidio da je ta ilustracija dodatno animirala sve moje kolegice da se uključe u tu vrstu umjetničkog aktivizma.

• Kako se borite protiv napada botova, s obzirom da su učestali kada god objavite novi rad kao reakciju na izjave političara?

– Kamen se ne može boriti protiv silne rijeke koja teče preko njega, ali može pustiti da ga ta rijeka ugladi i učini hidrodinamičnijim tako da ga niko i ništa ne može pomaknuti iz mjesta. Botovi su samo nova generacija onih koji su ‘90-ih godina prošlog vijeka danju lijepili nacionalističke stranačke predizborne plakate, a noću gulili plakate protivničkih stranaka. Na nama, koji smo nepopravljivo i bolesno normalni, je da budemo glasniji od njih u pružanju podrške i empatiji.