Ponovno crtanje karte: Izrael preuređuje Bliski istok po vlastitoj želji

Nakon dramatičnog bijega bivšeg sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u Moskvu ove nedjelje, Izrael je pokrenuo stotine napada na svog susjeda, uz stav kako je to neophodno za njegovu odbranu.

No, Izrael nekažnjeno napada Siriju barem od januara 2013. godine kada je bombardirao sirijski konvoj oružja, ubivši dvije osobe. Od tada je neprekidno napadao Siriju, obično tvrdeći kako gađa položaje koji pripadaju njegovim neprijateljima – Hezbollahu i Iranu.

U tom procesu, kako navode posmatrači, normalizirao je za sebe ideju napada na susjednu državu.

‘Sklonost destrukciji’

U posljednjih nekoliko dana Izrael je izveo više od 480 zračnih napada na Siriju i istovremeno je razmjestio svoje kopnene snage u demilitariziranu zonu, smještenu unutar sirijske teritorije uz granicu s Izraelom, objavivši kako želi stvoriti “sterilnu odbrambenu zonu” i proglasivši sporazum iz 1974. koji je uspostavio tampon-zonu “urušenim”.

Također je u ponedjeljak napao 15 brodova koji su bili usidreni u mediteranskim lukama Bayda i Latakia, gotovo 600 kilometara sjeverno od Golana.

Preuzimajući velike zasluge za munjeviti napredak sirijske grupe Hayat Tahir al-Sham (HTS), izraelski premijer Benjamin Netanyahu je rekao novinarima: “Pad sirijskog režima direktna je posljedica teških udaraca s kojima smo napali Hamas, Hezbollah i Iran”.

Napadi na Siriju, smatra viši analitičar Krizne grupe Mairav ​​Zonszein, bili su “mješavina oportunizma i strategije”. Da bi Izrael trebao nastojati neutralizirati potencijalnu prijetnju na svojoj granici dok je, za sve praktične svrhe, bespomoćan, bilo je “nerazumljivo”, ali manje je izvjesno što bi mogao biti dugoročni plan.

“Mislim kako je ono što vidimo u stvarnosti strategija koju Izrael razvija od 7. oktobra: identificirajte prijetnju ili priliku, rasporedite trupe i onda to iskoristite.”

No, politolog Ori Goldberg nije uvjeren da je u igri bilo kakva strategija. Umjesto toga, on kaže: “Ovo je naša nova sigurnosna doktrina. Radimo što god želimo, kad god želimo i ne obavezujemo se”.

“Ljudi govore o Velikom Izraelu i o tome kako Izrael šalje svoje pipke u susjedne zemlje. Ja to ne vidim. Mislim kako je to uglavnom rezultat haosa i novonastale – ili ne baš tako novopronađene – [izraelske] sklonosti ka uništenju.”

Bez obaziranja na osude svijeta

Izrael je u proteklih 14 mjeseci ubio najmanje 48.833 osobe.

Napadao je Iran, njegovog saveznika Hezbollah u Libanu, zatim pokrenuo invaziju na Liban, a sada napada Siriju. Sve vrijeme napada opkoljenu enklavu Gazu, što je napad koji je nekoliko nacija i međunarodnih organizacija i tijela ocijenilo genocidnim.

Bez obzira na žrtve, Netanyahuov govor o “promjeni lica Bliskog istoka” naišao je na spremnu podršku u velikom dijelu izraelskih medija.

U mišljenju, objavljenom u The Jerusalem Postu, hrabro navodi: “U prošloj godini Izrael je učinio više za stabilnost na Bliskom istoku od decenija neefikasnih UN-ovih agencija i zapadnih diplomata.”

Razne države, uključujući Egipat, Francusku, Iran, Irak, Katar, Rusiju i Saudijsku Arabiju, kritizirale su izraelske napade na novooslobođenu Siriju. I 22-člana Arapska liga izdala je saopćenje, optužujući Izrael da nastoji “iskoristiti unutrašnje izazove Sirije”.

Ujedinjeni narodi, čiji mandat nadgledanja tampon-zone između Sirije i Izraela traje do kraja ove godine, osudili su ovo kršenje međunarodnog prava.

“Protesti UN-a ne znače apsolutno ništa”, rekao je Golberg, sugerirajući kako su ponovni sukobi Izraela s raznim međunarodnim organizacijama dio sveobuhvatnog raspoloženja u državi.

“Želimo to prilijepiti Čovjeku”, rekao je. “Želimo pokazati ICJ-u (Međunarodnom sudu pravde) i ICC-u (Međunarodnom krivičnom sudu) da nas nije briga. Da ćemo raditi upravo ono što želimo.”

Kolumnista The Times of Israela Jeffrey Levine okarakterizirao je proteklih 13 mjeseci kao korak prema “Novom Bliskom istoku mira i prosperiteta”.

U Levineovoj viziji, nakon tektonskih pomaka u posljednjoj godini dana, Sirija bi bila slobodna od geopolitičkog manevriranja Al-Assada, Iran bi bio oslobođen svog “teokratskog režima”, Kurdi bi bili slobodni formirati vlastitu državu, a Palestinci bi bili slobodni uspostaviti novu “domovinu” u Jordanu.

“Mislim da većina Izraelaca ne zamišlja kako će biti popularni u regiji nakon ovoga”, rekao je izraelski politički analitičar Nimrod Flashenberg, iako bi neka vrsta približavanja mogla biti moguća s manjinama Kurda i Druza u Siriji. “Ipak, mislim da se nadaju Bliskom istoku gdje će biti manje režima neprijateljskih prema Izraelu”.